Što je Vatikan znao i još uvijek zna o Manoliću, a mi ne (I. dio)
Kuloari i povijesni plaćenici još uvijek pokušavaju rasplesti raskol u HDZ-u 1994. godine kako bi i to poglavlje stvaranja hrvatske države priveli kraju i ostavili trag sumnje u Tuđmanovu političku korektnost.
Međutim godine prolaze, akteri stare, a neki su i umrli, a osim mistifikacija i patine predrasuda javnost nije dobila valjanu informaciju o pravim razlozima odlaska Mesića i Manolića iz HDZ-a. Već izlizana fraza kako su Stjepan Mesić i Josip Manolić otišli od HDZ-a i napustili Franju Tuđmana zbog „bosanskog grijeha“, tj. ratnog sukoba Hrvata s Muslimanima u BiH, nije nimalo istinita i ne odgovara činjenicama. Nisu izdanci jugoslavenskog komunističkog krila unutar HDZ-a bili bliži pravaškim idealima i pravaškoj tradiciji. To je možda mogla biti izlika njihova napuštanja HDZ-a ujesen 1991., nakon što je 18. studenog 1991. osnovana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, ili u proljeće 8. travnja 1992. kad je osnovano Hrvatsko vijeće obrane, tada je već došlo do ozbiljnih prvih sukoba Hrvata i Muslimana, naročiti početkom 1993. kad su sukobi u pojedninim dijelovima Bosne prerasli u pravi rat! Ali ne tzv. raskol, tj. odlazak odmetnutih hdzovaca dogodio se u proljeće 1994. godine.
Dakle svakako nije u pitanju sukob HVO-a s Muslimanima u Bosni i utjecaj hrvatske politike na događaje u BiH. To je prigodna izmišljotina ne bi li Mesić i Manolić sebe prikazali pravednicima i političarima od kalibra koji razumiju širu međunarodnu sliku; isto kao što se njihovo napuštanje HDZ-a prikazuje kao borba za utjecaj na predsjednika Tuđmana i bitka za političku prevlast unutar HDZ-a. Naime koliko god se tada u medijima forsirala nekakva kamarilska urota raznih interesnih grupa (mediji su čak spominjali i atentat), nije postojala Šuškova frakcija sučeljena Mesićevoj, Manolićevoj ili Degoricijinoj frakciji, pogotovo ne u intezitetu koji su mediji sugerirali, a onda je to medijski upakirano u nekakav scenarij dvorskog ili mafijaškog obračuna. U tom smislu preuveličavala se snaga hercegovačkog lobija, utjecaja tog lobija na prvog hrvatskog predsjednika te izmišljao nekakav usporedni ustroj upravljanja HDZ-om, cijelom državom i sotoniziralo ministra obrane Gojka Šuška. Ministar obrane, Gojko Šušak, snagom svojih uspjeha stvarao je briljantnu političku karijeru i za partijsko-udbašku nomenklaturu postajao sve veći problem.
Međutim istina je jednostavna i okrutna, a završava se jednim zapišanim lister odijelom u uredu predsjednika Franje Tuđmana u proljeće 1994. Prilikom priprema (koncem 1993. i s početkom 1994. godine) prvog posjeta pape Hrvatskoj u rujnu 1994. iz papinskog protokola i njihove službe sigurnosti – a uz sugestiju iz SAD – došlo je upozorenje da prigodom boravka pape Ivana Pavla Hrvatskoj pojedini hrvatski dužnosnici ne smiju biti ni u blizini Svetog oca niti obnašati bilo kakvu službenu dužnost u RH, spomenute osobe su: Joža Manolić, Stjepan Mesić, Ante Karić, Slavko Degoricija i fra Duka. Nikad Vatikan javno nije dao objašnjenje koji su razlozi ovakvog zahtjeva, ali to ne znači da predsjednik Tuđman za sigurnosne razloge uklanjanja istih nije znao. Predsjednik Tuđman je postupio sukladno dogovoru i vatikansko-američkom protokolu posjeta te nakon izuzetno neugodnog razgovora u njegovu kabinetu osobno pedalirao Manolića i Mesića. Nisu se oni otcijepili od HDZ-a nego su kao nepoželjne osobe izbačene iz ureda Predsjednika.
Sveta stolica je bila i ostala u saznanju o ljudima i njihovim zločinima, pisarnica povijesti nalazi se u njenim podrumima, a tamo se stoljeća slažu kao dani, i niti jedan događaj nije zaboravljen.
(Nastavlja se…)
L. C./hrsvijet.net
