Uvijek Nedjeljom – Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju? ISUS KRIST braćo !!!
Što činite kada vaša vjera doživi brodolom?
Bog vam se čini daleko. Vjerski žar se je utrnuo.
U svom srcu, prema Bogu, osjećate samo ravnodušnost.
Ali vi ste dobar kršćanin? Svake nedjelje ste u crkvi? Nikome zlo ne činite. Čitate povremeno i Sveto Pismo? I kako je onda sve to moguće? Kako je moguće da u vama više nema želje služiti Ocu?
Moguće je, jer vi ste usred oluje. Vi ste u situaciji kada sve vaše nade tonu, kada se životna lađa sudara s hridima različitih nevolja i muka. Sve se je skupilo nad vama. Svo zlo je navalilo na vas. Pritisnuti ste sa svih strana. I pojma nemate što biste činili. Uvjereni ste da vas je i sam Bog zaboravio.
Sebastian Junger, temeljem istinitog događaja, 1997. piše knjigu „Perfect Storm“ („Savršena oluja“), a 2000. Wolfgang Petersen po knjizi snima istoimeni film. U jesen 1991, ribarica „Andrea Gail“ isplovljava iz luke Gloucester, Massachusetts (SAD) i kreće prema ribolovnim „poštama“ Sjevernog Atlantika. Dva tjedna kasnije događa se nešto što kronike do tada nikada nisu zabilježile. Tri različite vremenske fronte se sudaraju i stvaraju oluju svih oluja. Savršenu oluju.
U svačijem životu javlja se, prije ili kasnije, jedna takva „savršena oluja“. Trenutak kada se sve loše životne okolnosti poklope i kada dolazi do brodoloma. Do brodoloma života. Do brodoloma vjere. Sve nas vuče na dno. Bespomoćni smo i očajavamo u svojoj nemoći.
Loš brak. Dijete krenulo po zlu putu. Dijagnosticirali su vam tešku bolest. Otkrili ste da su vas, oni vama najbliži, neprestano lagali, varali i izdali. Napustili su vas oni za koje ste vjerovali da će vas štititi i o vama brigu voditi. Ginuli ste za ideale, a oko vas sve sami sebičnjaci. Izdajice. Prevaranti. Lopovi. Lašci. Ostali ste sami. Razočarani. Očajni.
Kada nevolje navale sa svih strana to lako može uništiti čovjekov život. Kada je u životu sve dobro onda je lako broditi životnim vodama, ali kada se digne oluja, kada vjetar podivlja i valovi narastu, onda je to neka potpuno drugačija priča.
Savršene oluje dolaze. Dolaze kao test koji određuje našu vjeru. To su oni ključni trenutci u našem životu kada moramo odlučiti na koju ćemo obalu, kamo nam je krenuti, gdje nam je stati.
Ovaj svijet, za vrijeme naših oluja, široke nam ruke nudi svoja bezbrojna sidra. Politika, znanost, tehnologija i novac, poput nasrtljivih torbara izvikuju riječi ohrabrenja i nude svoja sidra, svoje pojaseve za spašavanje. Ovaj svijet je neprestano budan, na oprezu. Zna da smo u nevolji i spreman je reagirati. Naravno ukoliko smo se na vrijeme kod njega osigurali.
Ali nije u tome naš najveći problem. Jer i tijelo, od Boga darovano, čovjek treba čuvati, štititi, o njemu brinuti. Problem je u činjenici što ovaj svijet pokušava spasiti isključivo naše tijelo. Za naše duše ga briga nije. Duša ga naša ne dira. Jer je ovaj svijet bezdušan.
Jer ovaj svijet bdije nad vama samo dok ste radno, platežno i kreditno sposobni. A kada nastupi oluja sva vam se vrata u lice zatvaraju.
I onda otkrijete da ste sami. U mrkloj noći. Sijeva. Grmi. Vjetar je sve jači. Valovi se dižu. Hvata vas strah. Panika. I sjetite Njega. Svojega Oca. Sjetite se Boga. I vapite.
„Bože, gdje si?“
A Bog spava.
Spava čitavo vrijeme na krmi vaše životne lađe.
Zato kad dižemo sidro, kad odvezujemo cimu, kad se namjeravamo otisnuti na pučinu… jedino što trebamo učiniti (i kao pojedinci, i kao obitelji, i kao nacija, i kao čovječanstvo) jest uvjeriti se da je Krist u brodu, zajedno s nama, jer vjerujte mi, bez Krista u oluji šanse su nam nikakve.
Ako vidimo da je Krist na brodu i da je zaspao, uzmimo i mi jastuk i legnimo do njega, jer mogla bi nam se i oluja, i to savršena, dogoditi.
Ivica Ursić/glasbrotnja.net
