Dodatak 1: Ovako su ugovorili sa Talijanima „zajednicku“ proizvodnju našeg plina
Dodatak 1: Ovako su ugovorili sa Talijanima „zajednicku“ proizvodnju našeg plina iz Jadrana 1997.god.:
Kao što je poznato iz objavljenih podataka, ležišta plina u hrvatskom podmorju Jadrana – polje Ivana – sadrže ukupno 11 milijardi m3 pridobiva plina (metana). Polje Ivana je najvece naše jadransko plinsko polje, a rezerve plina su vece nego od svih ostalih zajedno i bile su dostatne za više od dva desetljeca opskrbe svih kucanstva u Hrvatskoj plinom. Planirano je da se ta ležišta privedu proizvodnji uz utrošak 320 milijuna USD što ukljucuje sustav prikupljanja plina iz plinskog polja Ivana i plinovode prema hrvatskoj (od kojeg se prvo odustalo) i talijanskoj obali. Troškove bi dijelili po pola INA i talijanski partner. Zbog troškova koje je INA imala pri otkrivanju i odreðivanju pokazatelja pridobivanja tih ležišta (izrada mnoštva bušotina) talijanski partner bi uložio 12 milijuna USD više nego INA (ti troškovi INA-e bili su sigurno barem desetak puta veci). Dakle, Ina ce uložiti 154, a talijanski partner 166 milijuna USD. Za ulog od 166 milijuna USD talijanski partner ce dobiti 4 milijarde m3 plina. Toj sumi, dakako, treba dodati i iznos od 85 milijuna USD, koje ce strani partner uložiti u pogon i održavanje sustava proizvodnje za cjelokupno vrijeme njegova korištenja, a INA 113. Stoga ce 4 milijarde m3 plina talijanski partner dobiti za 251 milijun USD (0,063 USD po m3). Ostatak plina iz dijela koji bi po ugovoru pripadao INA-i (7 milijardi m3), ako ga ne bi mogla potrošiti kod nas INA bi prodavala za 0,08 USD po m3. Kako upuceni tvrde da INA, a ni država tada nisu imali novaca za svoje ucešce u ovom projektu, svoj udio u troškovima INA ce, dogovoreno je, isplacivati takvom prodajom plina.
Ukupna investicija je: 320 milijuna USD (Talijani 166 – INA 154) Ukupni troškovi pogona i održavanja u 25 godina: 198 milijuna USD (Talijani 85 – INA 113) Ukupno: 518 milijuna USD za 11 milijardi m3 ili 0,047 USD/m3 Dakle, proizvodna cijena plina (518 milijuna m3/11milijardi m3) iz jadranskog (najveceg) polja Ivana je 0,047 USD/m3 dok je iz kopnenih ležišta još i osjetno niža. Stoga je prodajna cijena plina za kucanstva danas (u Zagrebu 2,838 kn/m3 ili 0,545 USD/m3) 11,6 puta viša o proizvodne cijene plina iz Jadrana – Ivane tj. troškova proizvoðenja.
Talijani su prema ugovoru dobili 4 milijarde m3 za 251 (166+85) milijuna USD odnosno po 0,063 USD/m3 (251 milijun USD/4 milijarde m3) što je samo 0,063-0,047=0,016 USD više od njegove prosjecne proizvodne cijene. Dakako, Hrvatska od toga ne dobije niti centa. Uz to spojni plinovod na talijansku obalu poprilicno je dulji nego onaj na hrvatsku obalu. Ako su promijenili ovaj ugovor kojim su se njegovi kreatori hvalili, neka javnosti pokažu ugovor iz 1997. i one ugovore kojim su ga promijenili. Neka kažu koliko su plina iz Ivane dopremili u Hrvatsku od pocetka eksploatacije. Prema javno objavljenim podacima troškovi istraživanja koji su prethodili otkricu polja Ivana iznosili su oko 170 milijuna USD, a dogovorno s Talijanima procijenili su ih na 12 milijuna USD. Sve to pokazuje da su talijanski “ribari plina” osim plina dobili još i mreže.
Posve je bilo apsurdno investiciju za najvece plinsko polje u Jadranu isplacivati Talijanima u naturi tj. plinom iz njega. Ako nije bilo novca za pokretanje proizvodnje plina moglo su dici kredit u inozemstvu ili ne pokretati proizvodnju plina (pogotovo ne samo za izvoz) dok se ne osigura novac. Trošak od 320 milijuna USD (koji je trebalo imati za pocetak eksploatacije) i nije neki novac za koji se Hrvatska ne bi mogla dodatno zadužiti (zanemarivo prema ukupnom dugu Hrvatske). To je upola manje novca nego što je u Hrvatskoj potrošeno za izgradnju dvorana za rukomet koje su sada samo trošak. Tada možda ne bi imali mnoge skupe puste dvorane ali bi imali dovoljno plina po cijenama dostupnima osiromašenom stanovništvu.
Dodatak 2.: Smanjivanjem neracionalnog trošenja plina Hrvatska bi još neko vrijeme imala dovoljno domaceg plina za zadovoljavanje potreba Treba osjetno racionalizirati – smanjiti potrošnju plina u Petrokemiji i HEP-u kojima INA- prodaje plin po znatno nižoj cijeni nego kucanstvima i nego što ga uvozi iz Ruske federacije, a razlika se namiruje prekomjernom cijenom plina za kucanstva. Na taj nacin mogla bi se smanjiti potrošnja plina u Hrvatskoj za oko jednu milijardu m3 (u Petrokemiji oko 300 milijuna, a u HEP-u 700 milijuna m3) i uz prekid ugovora o štetnom izvozu plina u Italiju, smanjiti ili cak ukinuti potrebu za ruskim plinom sve dok vremenom potrebe za plinom u Hrvatskoj ne porastu (ako ce ga stanovništvo moci placati).
Petrokemija oko 60% proizvedenog umjetnog gnojiva izveze (više od 300 milijuna m3 plina potrebno za proizvodnju za izvoz), a kucanstva prekomjernom cijenom plina to subvencioniraju. Zašto? Gdje je tu tržište koje spominju? U svom dvadeset pet godišnjem postojanju Petrokemija je potrošila više plina nego što su sva kucanstva u Hrvatskoj potrošila od pocetka korištenja tog energenta, da bi oko 60% gnojiva izvezla.
HEP je veliki potrošac plina ali i najveci potrošac elektricne energije u Hrvatskoj. 2007. god potrošio je 1,41 milijardu m3 plina za energetske transformacije u elektricnu energiju i toplinu (toplinska mreža), a dobiva ga takoðer po osjetno nižim cijenama nego što ga INA uvozi. No kako ga (i naftne derivate) koristi? Malo se u javnosti zna da je HEP i najveci potrošac elektricne energije u Hrvatskoj. Gubici elektricne energije u HEPovoj elektromreži (i samopotrošnja u elektranama) su pojedinih godina (npr. 2003. – 3,149 milijarde kWh) cak veci nego potrošnja elektricne energije cjelokupne hrvatske industrije. Sav preostali hidropotencijal za izgradnji novih hidroelektrana u Hrvatskoj nije dovoljan za namirivanje tih gubitaka. Ovi golemi gubici struje utjecu na prekomjerno visoku cijenu elektricne energije za kucanstva – osjetno je poskupljuju, i nikoga za to nije briga. U europskim zemljama gubici i samopotrošnja bili su još prije dvadesetak godina oko 3 puta manji nego što su u Hrvatskoj danas. Da ih se svede na one u Europi to bi znacilo uštedu više od 2 milijarde kWh. Proizvodnjom a zatim prekomjerno nepotrebno izgubljenom elektricnom energijom, ako se proizvodi u termoelektranama, osim što se nepotrebno troše primarni energenti (ugljen ili mazut ili plin), zagaðuje se okoliš.. Potrebno je oko 700
milijuna m3 za proizvodnju 2 milijarde kWh izgubljene elektricne energije. Da HEP svoje gubitke svede na europski prosjek od prije dvadeset godina to bi znacilo uštedu plina od 700 milijuna m3.
Petrokemija plin za proizvodnju umjetnog gnojiva za izvoz (više od 300 milijuna m3/god) i HEP za proizvodnju izgubljene elektricne energije (oko 700 milijuna m3/god.) trebaju platiti po punoj cijeni plina koji INA-Mol uvozi iz Ruske Federacije (oko 0,40 USD/m3), pa ako im je takav rad tržišno rentabilan, neka samo nastave tako raditi, a ne svoje promašaje naplacivati od malih potrošaca – kucanstava u prekomjernoj cijeni plina, elektricne energije i grijanja. Dakako, politicari koji vladaju tim sustavima to uopce ne razumiju ili ne žele razumjeti zbog samo njima poznatih razloga.
