Krugman: Depresija i demokracija
Nobelovac o eurokrizi
Nobelovac i kolumnist New York Timesa Paul Krugman piše o krizi u eurozoni koja, prema njegovom mišljenju, ‘ubija europski san’. Krenu li, međutim, stvari u neželjenom smjeru,
Krugman drži kako bi eventualni raspad eura europskim državama mogao biti najmanja briga
Vrijeme je da sadašnju situaciju počnemo nazivati pravim imenom: depresija. Istina, nije to u potpunosti repriza Velike depresije, ali to nije neka utjeha. Nezaposlenost i u Americi i u Europi ostaje katastrofalno visoka, vođe i institucije sve više gube kredibilitet, a demokratske vrednote su pod opsadom.
Po ovom zadnjem pitanju nisam paničar. Na političkom kao i na gospodarskom frontu važno je ne upasti u zamku razmišljanja u stilu „nije to toliko loše”. Visoka nezaposlenost nije u redu samo zato što još nije dostigla razine iz 1933.; zlokobni politički trendovi ne bi se smjeli zanemariti samo zato što nema Hitlera na vidiku.
Porazgovarajmo, konkretno, o onome što se događa u Europi – ne jer je sve u redu s Amerikom, već stoga što ne postoji jasno razumijevanje težine razvoja događaja u europskoj politici.
Ubijanje europskog sna
Kao prvo, kriza eura ubija europski san. Zajednička valuta koja je trebala povezati nacije stvorila je umjesto toga atmosferu gorkog razdora.
Osobito su zahtjevi za sve strožom štedljivošću, nenadomještenu trudom da se potakne rast, nanijeli dvostruku štetu. Kao gospodarska politika doživjeli su neuspjeh, pogoršavši nezaposlenost bez obnove povjerenja; recesija širom Europe sada se čini izvjesnom čak i u slučaju obuzdavanja neposredne prijetnje financijske krize. Stvorili su i ogromnu količinu bijesa jer su mnogi Europljani gnjevni na ono što, s pravom ili ne (ili zapravo pomalo od obojega), vide kao grubo uvježbavanje njemačke moći.
Nitko upoznat s europskom poviješću ne može ravnodušno promatrati ovo ponovno izbijanje neprijateljstva. A ipak, možda se tu događaju i gore stvari.
‘Nova EU’
Populisti desnog krila uzdižu se od Austrije, gdje se Slobodarska stranka (čiji je vođa nekoć bio povezan s neonacistima) u anketama utrkuje rame uz rame s afirmiranim strankama, do Finske, gdje je antiimigracijski nastrojena stranka Pravi Finci postigla značajan uspjeh na izborima prošlog travnja. A to su bogate zemlje čije se ekonomije razmjerno dobro drže. Stvari su još zloslutnije u siromašnijim nacijama srednje i istočne Europe.
Prošli je mjesec Europska banka za obnovu i razvoj zabilježila jaki pad javne potpore demokraciji u zemljama „nove EU”, nacijama koje su se pridružile Europskoj uniji nakon pada Berlinskog zida. Ne iznenađuje da je gubitak vjere u demokraciju bio najveći u zemljama koje su pretrpjele najdublje ekonomske padove.
U barem jednoj naciji, Mađarskoj, demokratske se institucije potkopavaju dok ovo pišem.
Noćna mora
Jedna od najjačih stranaka u Mađarskoj, Jobbik, noćna je mora ravno iz 1930-ih: antiromska, antisemitska, a ima čak i paravojni ogranak. Ali neposredna prijetnja dolazi od Fidesza, vladajuće stranke desnog centra.
Fidesz je na parlamentarnim izborima prošle godine osvojio golemu većinu, barem dijelom iz ekonomskih razloga; Mađarska nije dio eurozone, ali je mnogo pretrpjela jer je naveliko dizala zajmove u stranoj valuti te također, budimo iskreni, zahvaljujući lošem upravljanju i korumpiranosti tada vladajućih lijevo-liberalnih stranaka. Sada se čini da se Fidesz, koji je prošlog proljeća progurao novi ustav glasovanjem po partijskoj liniji, odlučio trajno zadržati na vlasti.
Autoritarnost pod velom demokracije
Pojedinosti su složene. Kim Lane Scheppele, direktorica programa za pravo i javne poslove na Princetonu koja je pažljivo pratila situaciju u Mađarskoj, rekla mi je da se Fidesz oslanja na preklapajuće mjere kako bi suzbio oporbu. Predloženi izborni zakon stvorio bi namještene izborne okruge, čime bi se gotovo onemogućilo drugim strankama da formiraju vladu; nezavisnost sudstva je kompromitirana, a sudovi prepuni stranačkih pristaša; državni mediji pretvaraju se u partijske organe, a na nezavisne medije vrši se pritisak; predloženi ustavni amandman učinkovito bi stavio izvan zakona vodeću ljevičarsku stranku.
Sve ovo zajedno vodi u ponovnu uspostavu autoritarne vlasti pod tankim velom demokracije u srcu Europe. A to je samo primjer onoga što bi se moglo dogoditi na mnogo široj razini ukoliko se ova depresija nastavi.
Raspad eura – najmanja briga
Nejasno je što se može učiniti u vezi mađarskog srozavanja u autoritarnost. Američki State Department, mora se priznati, intenzivno se bavio tim slučajem, ali to je u biti europski problem. Europska unija propustila je priliku da u startu spriječi grabež moći – dijelom jer je novi ustav proguran u vrijeme kada je Mađarska bila na čelu Unije. Sada će biti mnogo teže preokrenuti taj proces. Ali europskim bi vođama bilo bolje da pokušaju ili će riskirati gubitak svega za što se zalažu.
Također bi trebali preispitati svoje neuspješne gospodarske politike. Ne učine li to, demokracija će doživjeti daljnje nazadovanje – pri čemu bi im raspad eura mogao biti najmanja briga.
Autor: Paul Krugman
Preneseno s portala New York Timesa
Prevela Diana Robaš
