Jedan od hrabrijih hrvatskih povjesničara, dr. Stjepan Razum, argumentirano odgovara na napade koji su u ljevičarskim medijima objavili projugoslavenski autori uznemireni razultatima istraživanja i argumentiranim zaključcima dr. Razuma koji ruše ljevičarsku, partizansku mitologiju.

Vladimir Matijanić objavio je u Slobodnoj Dalmaciji obširan članak pod naslovom “Jasenovac i navika stara: negacija holokausta” (71./2015., br. 23141, nedjelja, 21.VI.2015., str. 24-25). Poštovani čitatelji mogu taj članak pročitati i u digitalnom izdanju ovdje.

Glavni predmet članka je rad Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, te javni nastupi članova tog Društva, tj.Stipe Pilića, Igora Vukića i mene Stjepana Razuma. U članku se na pokvareni način pokušava dovesti rad ovoga Društva u svezu s podmetanjem svastike na poljudskom travnjaku u Splitu, a ujedno je neizravan odgovor na moj članak u Hrvatskom tjedniku (br. 559), u kojem sam odkrio veliku prijevaru radnika JUSP-a Jasenovac s jasenovačkim popisom žrtava.

Premda mnogi stavci u tom članku ne zavrjeđuju nikakav osvrt, dao sam si ipak truda temeljito ga izčitati i pružiti javnosti njegovu raščlambu i vrjednovanje, kako hrvatska javnost ne bi ostala zbunjena ili neobaviještena.

Već na samom početku upada u oči kako člankopisac Vladimir Matijanić o ozbiljnim pitanjima piše na sarkastičan i pamfletistički način da bi tako privukao čitateljstvo na svoju navijačku stranu. Već sam naslov to dokazuje. Prvi dio “Jasenovac i navika stara” aludira na Staru Gradišku ili na pjesmu o Jasenovcu i Staroj Gradiški, koja je udbaški proizvod bačen u hrvatsku javnost da se ona njime zabavlja. Drugi dio naslova, “negacija holokausta” je laž i podvala hrvatskim povjesničarima i istražiteljima radnoga i sabirnog logora Jasenovca, koji nigdje i nikada u svojim radovima i javnim nastupima nisu negirali holokaust, nego su dapače isticali kako je titovska partizanska vojska učinila genocid ili holokaust nad hrvatskim narodom. Možda člankopisac Matijanić misli da je riječ holokaust pričuvana samo za jedan narod i da se u povijesti dogodio samo jedan holokaust? Neka se malo bolje potrudi proučiti povijest XX. stoljeća.

Nakaradna logika novinara ‘Slobodne Dalmacije’

U nadnaslovu člankopisac se služi riječima iz vjerničkoga izričaja: “Večer prije ukazanja kukastog križa…”. To je očita podvala i podmetanje sudionicima skupa, koji se održao u dvorani Nadbiskupskoga sjemeništa u Splitu, uzročno-posljedične povezanosti s crtanjem svastike na poljudskom travnjaku. Naravno, da za to nema nikakvih dokaza, što nije ni važno, jer njemu ne trebaju dokazi. Njemu je važno obtužiti zajedno s vladajućom političkom elitom. A činjenica da ni nakon dva tjedna od crtanja svastike nema rezultata policijske istrage, ne znači mu ništa. U vrlo suženoj mogućnosti crtanja svastike na nogometnom travnjaku, na koji samo mali i točno određeni broj ljudi može nogom stupiti, nije teško pronaći izvršitelja tog provokativnog čina. Ako to policija pod dirigentskom palicom ministra Ranka Ostojića ne uspijeva učiniti, vrlo je logično zaključiti da policija namjerno ne želi odkriti počinitelja ili ga čak krije od javnosti. Logični je zaključak da je poljudska svastika djelo vladajuće političke elite, koja je inače poznata kao nenarodna i čak protunarodna vlast. Crtanje svastike u podpunosti se uklapa u njihovo političko i subverzivno djelovanje. To je zapravo samo nastavak nekadašnjega i današnjega udbaškoga djelovanja u svrhu očuvanja političke moći i vlastitoga tvarnoga blagostanja pa i na račun štetočinskog djelovanja prema vlastitoj državi. Dokle god predsjednik Vlade Zoran Milanović, kao čovjek koji je na vrhu političke piramide ne poduzme potrebne korake da se pronađe počinitelj i nalogodavac poljudske svastike, možemo biti sigurni da je upravo on izravno ili neizravno nalogodavac toga ružnoga čina i provokacije. Člankopisac tako ne zaključuje, jer on pripada onom dijelu hrvatskoga naroda kojemu je Republika Hrvatska, kako se može iz cijeloga članka zaključiti, samo nužno zlo.

Za člankopisca je držanje tribine u Splitu u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt o jasenovačkom mitu u metaforičkom smislu gnojenje splitskog travnjaka na kojem se pojavila svastika. Lijepo je koristiti metaforiku i slike, ali one nemaju veze sa stvarnošću i s povjesničkom znanošću, već s lijepom književnošću. Prema člankopiscu u hrvatskom se društvu ne bi trebalo govoriti o jasenovačkom mitu, jer u hrvatskom društvu ima i drugih poteškoća. On bi valjda htio određivati tko će se čime baviti i što će izučavati. Možda je člankopisac Matijanić sveznadar, ali svaki razuman čovjek znade da se današnji znanstvenici ne mogu baviti svime, već samo jednim ili drugim područjem proučavanja. Mnoštvo znanstvenika pokrit će svako područje života.

Matijaniću je čudno kad netko danas tvrdi da nema dokaza masovnoga ubojstva u Jasenovcu do 1945. godine. Zašto je to nekome čudno, kad se sva sudska, forenzička i znanstvena praksa temelji upravo na dokazima. Zašto je Matijaniću normalno nešto tvrditi što ne može podkrijepiti dokazima, a nenoramalno mu je kad netko za svoje ili tuđe tvrdnje podastire ili traži dokaze? Tu nije nešto u redu u osnovnoj logici.

Što znači Matijanićevo podmetanje “rehabilitacije ustaškog režima” Katoličkoj crkvi, Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, Hrvatskoj udruzi Benedikt i predavačima Igoru Vukiću i Stipi Piliću? Zašto on misli da netko danas želi rehabilitirati ustaše? Ako uzmemo riječ rehabilitacija u doslovnom značenju, onda je riječ o osposobljavanju. Tko i zašto bi želio danas osposobiti ustaše, kad mi imamo danas hrvatske branitelje koji su nam osigurali slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Nikome tko prihvaća Republiku Hrvatsku svojom domovinom nije potrebno vraćati se u prošlost u smislu osposobljavanja ili rehabilitiranja ustaša da bi nam oni stvorili državu, kad državu već imamo. No, oni koji ne mogu nikako prihvatiti slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku imaju potrebu vraćati se u prošlost, u kojoj ta naša država, tada pod imenom Nezavisna Država Hrvatska nije uspjela obstati, pa nam vraćanjem u prošlost žele poručiti da ni sadašnja Republika Hrvatska ne će uspjeti. Tako nam jugonostalgičari, jugofili, komunisti, antifašisti i titoisti neprestano bacaju kost ustaštva, kost fašizma i njegovog brata antifašizma, kako bi se hrvatska javnost zabavljala, a oni će iza zavjese raditi na stvarnom rušenju Republike Hrvatske. Je li i člankopisac Matijanić spada u tu skupinu rušitelja Republike Hrvatske, ili je samo naivan pa ne zna o čemu piše?

Jasenovačkome otrovu laži potreban lijek istine

Uključujući u svoj članak i mene, Stjepana Razuma, člankopisac Matijanić u doslovnom smislu “melje” o nekom prebrojavanju jasenovačkih mučenika, što nema ni glave ni repa. Podmeće neku “nacionalnu matematiku” koju je stavio (on ili urednik) i u nadnaslov svoga članka. Ako je netko žrtva, i to stvarno žrtva, tada nema nikakve veze nacionalna pripadnost, već treba gledati samo uzvišenost žrtve. Pripadam Katoličkoj crkvi koja u svom popisu mučenika (martirologiju) ima mučenike iz svih naroda i ne pada mi na pamet, kao i nikome u Katoličkoj crkvi dijeliti ih ili vrjednovati po nekoj nacionalnoj pripadnosti. Oni su jednostavno mučenici. Matijanićev tekst je očigledno plod projekcije njegove nutrine, pa kad nešto piše o drugome, piše zapravo o sebi. Jasno je da je on taj koji prebrojava i koji negira, samo ne želi otvoreno reći što prebrojava i što negira.

Člankopiscu je zazorno i samo postojanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. To je nevladina udruga koja je upisana u Registar udruga Republike Hrvatske, te djeluje entuzijazmom i troškom svojih članova. Ona je u podpunom smislu nevladina udruga, jer ne siše proračunski novac kao što to čine mnoge nazovi-nevladine udruge, koje to uobće nisu. Članovi te udruge su za člankopisca “nebitni bukači” koji se pretvaraju u “ozbiljne revizioniste”. Ako su oni nebitni bukači, čudi me da im je člankopisac posvetio cijele dvije stranice svojih novina. Kao da je novinski prostor danas besplatan, ili te novine nemaju dovoljno ozbiljnih novinara koji bi pisali o bitnim stvarima?!? No, slažem se s time da smo mi u Društvu ozbiljni revizionisti. Nismo šarlatani, nismo šaljivđije, nismo površni. Bavimo se ozbiljnim istraživanjem i bacamo novo svjetlo u crno-bijeli svijet naše nedavne prošlosti. Ne bježimo od toga da smo revizionisti u najboljem smislu te riječi. Naravno da to mnogima smeta, jer ih uznemirujemo u njihovim nezasluženim i na zločinu stečenim povlaštenim položajima. Baš kao što lopovi u poduzećima i državnim ustanovama ne vole revizore, koji istražuju njihovo ispravno ili neispravno novčano poslovanje, tako ni uništavatelji države Hrvatske ne vole revizioniste koji ih razotkrivaju u njihovim protunarodnim poslovima.

Nakon što je u prvom dijelu svoga obširnoga članka obezvrijedio rad Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac i njegove članove, pripisujući im ono što je istaknuo u naslovu, te ih podpuno pogrješno povezao s pojedinim ustanovama Katoličke crkve, jer s Crkvom i njezinim pojedinim ustanovama nemaju nikakav sporazum, niti nastupaju u njezino ime, već rade podpuno autonomno kao nevladina udruga, nadobudni člankopisac Matijanić prihvatio se navođenja pojedinih autoriteta, kako onih već pokojnih, tako i živućih, čijim riječima dokazuje kako je Jasenovac bila “velika hrvatska rana”. Navodeći Vinka Nikolića, jednog od najznamenitijih Hrvata XX. stoljeća i najzaslužnijega za obstanak hrvatskoga duha među raštrkanima Hrvatima diljem kugle zemaljske, u tako ružnom svjetlu u kojem ga opisuje, govori samo to da je on čista suprotnost Vinku Nikoliću; dok je Nikolić dokazani hrvatski Hrvat, Matijanić ne može biti drugo doli jugoslavenski Hrvat (ako se uobće priznaje Hrvatom!). U našem demokratskom društvu legitimno je biti i jedno i drugo, a nadam se da jugoslavenski Hrvati ne će u svojoj sve očitijoj agresiji zabraniti postojanje hrvatskih Hrvata.

Inače, slažem se da je Jasenovac velika hrvatska rana. Samo se pitam: kako ju izliječiti i ozdraviti? To sigurno ne ćemo postići unoseći u nju otrov laži, već lijek istine. Ako člankopisac Matijanić misli da mi dosada već imamo istinu o logoru Jasenovac, ili je veliki neznalica, ili naivan čovjek, ili nešto treće, što je najvjerojatnije, a to je da je glasnogovornik onih kojima laž o Jasenovcu odgovara. Drugim riječima, širitelj je laži. Kad se radi o teškim lažima koje imaju posljedice, ne samo za jednog ili drugog čovjeka, već za cijeli hrvatski narod, onda je to i kazneno djelo.

Od živućih “autoriteta” člankopisac se poziva na dr. Ivu Banca, Slavka Goldsteina, dr. Tvrtka Jakovinu i dr. Hrvoja Klasića. Od tih autoriteta začuđuje me kukavičluk dr. Ive Banca. Pitajući ga što misli o rezultatima istraživanja Stjepana Razuma, Stipe Pilića i Igora Vukića, dr. Banac kaže: “Vrlo sam skeptičan prema tim tezama, s tim ne želim imati apsolutno nikakve veze. Mislim da to nije predmet o kojem se može raspravljati, nisam vidio nikakvih ozbiljnih dokaza da to nije bio logor smrti.”

Dr. Banac je u ove dvije rečenice izrekao četiri gluposti ili porazne istine o sebi:

1.) izražava skepsu, tj. negativan stav prema tezama s kojima se ne želi uobće zamarati, pa je logično zaključiti da ih ne poznaje ili ne poznaje predmet teza. Znanstveno nije pošteno izražavati sumnju prema nečemu što se ne poznaje.

2.) Izražavanje tako izričitoga stava da ne želi imati absolutno nikakve veze s tezama o Jasenovcu – niti ih potvrditi, niti zanijekati, očituje čovjeka s velikim strahom. Naime, u riječima “ne želim imati” naslućuje se strah. Koga se ili čega i zašto boji? Je li znanstvenik poput njega treba dobiti neko dopuštenje da istražuje neki predmet?

3.) Nevjerojatno je da kaže kako misli da Jasenovac ili teze o Jasenovcu nisu predmet o kojem se može raspravljati. Pitam se, gdje je nestao znanstvenik u tom gordom Bancu koji je mogao i znao uvijek o svemu govoriti i raspravljati? Je li on slobodan? Ili je sluga koji sluša naredbe svoga gospodara o čemu smije ili ne smije raspravljati? Nema toga na ovom svijetu o čemu se ne može raspravljati! Smije li se – to je drugo pitanje! No, bilo bi pošteno reći – tko mu to zabranjuje i u ime koga ili čega.

4.) Najveća glupost od svih navedenih je posljednja, a to je da dr. Banac nije vidio ozbiljnih dokaza da Jasenovac nije bio logor smrti. Ovo je očito izvrtanje stvarnosti naopačke. To je slično onome kad je predsjednik Veleizdajnik govorio da hrvatski generali moraju u Haagu dokazati da su nevini, umjesto da tužiteljstvo dokaže njihovu krivicu. Da bi nešto bilo logor smrti, trebalo bi valjda imati dokaza za to. Stvarni pak nedostatak takvih dokaza Bancu ne smeta da i dalje smatra da je Jasenovac bio logor smrti, jer netko ga je tako podučio (valjda drugarica učiteljica u osnovnoj školi!). Razumno bi bilo na novinarov upit očekivati odgovor: nisam se time bavio, pa ne mogu o tome ništa reći. Ali izražavati sumnju u nešto u što ne želi ni ulaziti, i s čime ne želi imati nikakve veze, nerazumno je i kukavički. Kukavički je zbog toga što on kao povjesničar, ne može izbjeći temu Jasenovca, koja se nameće cijelom narodu kao tema, a on s njome ne želi imati veze.

Goldstein nudi pljevu

Slavko Goldstein ostrašćeni je i vrlo motiviran, pa stoga pristran, subjektivan i neznanstveni pisac. To najbolje dolazi do izražaja upravo u primjerima koje on navodi u svojoj knjizi “1941. godina koja se vraća”, a prenosi ih člankopisac Matijanić. Već sama ta knjiga dovoljno govori o Goldštajnovoj neznanstvenosti. Tu on, a onda i Matijanić, pokušava istražnim iskazom koji je Slavko Kvaternik dao prevratničkim komunističkim vlastodršcima dokazati neku istinu o Jasenovcu. Znamo što su ljudi sve spremi reći, a osobito obtužiti druge, pa onda reći i ono što iztražitelj očekuje, samo kako bi spasili vlastitu kožu. Takav je upravo slučaj s iskazom Slavka Kvaternika. Slično se u svojim memoarima htio za svoju ratnu ulogu oprati pred svjetskom javnošću Glais von Horstenau. Naravno da su i sjećanja Vladka Mačeka, koji je inače u logoru Jasenovac imao sasvim pristojnu obskrbu i brigu, takva kakva jesu, jer su pisana pod utjecajem poslijeratne agitpropovske promičbe. Slavko Goldstein nije sposoban ili ne želi razlučiti pljevu od srži, pa nam kao istinu podvaljuje pljevu. Na kraju, Matijanić pita izravno Goldsteina što misli o mojim, kao i drugih istraživača izjavama. Tu je Goldstein od prve ispalio pucanj u ništa. Kaže, “radi se o stavovima koji se u razvijenom, demokratskom društvu nazivaju negacija holokausta”. I još dodaje: “držim da se s ovim posljednjim pokušajima krivotvorenja istine o Jasenovcu prešlo sve granice tolerancije prema takvim neistinama”. Goldstein misli da je riječ holokaust samorazumljiva, sveobća i posvemašnja. Ako je mislio konkretno na mene da negiram holokaust, to uobće nije točno. Meni je sasvim dobro poznato da je njemačka okupacijska vlast u suradnji sa srbskom vladom Milana Nedića u prvim mjesecima 1942. godine učinila genocid ili holokaust nad Židovima, tako da je za nekoliko mjeseci Srbija proglašena slobodnom od Židova. Isto tako, poznato mi je da su Titovi partizani učinili genocid ili holokaust nad hrvatskim narodom tijekom rata, a osobito po završetku rata. Nije mi ni u primisli nijekati te holokauste, pa me čudi Goldštajnova izjava da se radi o negaciji holokausta. Isto me tako čudi drugi dio njegove izjave u kojem govori o “pokušajima krivotvorenja istine o Jasenovcu”. Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je upravo zato da dođe do istine glede toga logora, budući da desetljećima prije toga oni koji su se smatrali mjerodavnim za to područje nisu nam podarili tu istinu, već nasuprot, sve su ga više omatali u laž i mit. Poznato je da je Slavko Goldstein bio član saborske Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća i da je obećao dati cjeloviti popis žrtava hrvatskih Židova, jer navodno zagrebačka židovska obćina posjeduje takav popis. No, takav popis on nikada nije Komisiji dostavio, a danas je i razumljivo zašto. Naime, na jasenovačkom popisu nalaze se mnogi hrvatski Židovi koji su ipak – Bogu hvala – preživjeli rat, ali unatoč tome oni su i dalje na tom popisu kao žrtve tadašnje ND Hrvatske. On, kao svojedobni stručnjak za Jasenovac morao je biti upoznat s tim činjenicama, ali nije poduzeo ništa da bi se taj popis u tom smislu ispravio. Stoga ne mogu, nego zaključiti kada je riječ o Jasenovcu, da se Slavko Goldstein ponaša kao etnobiznismen, što je u našem hrvatskom društvu već poznata pojava i nažalost vrlo unosna, pa u skladu s time mora lagati. Stoga je iluzorno od njega očekivati ikakvu mjerodavnu riječ glede toga.

Kad je riječ o dr. Tvrtku Jakovini i dr. Hrvoju Klasiću, na koje se člankopisac Matijanić također poziva kako bi njihovim “autoritetom” podkrijepio svoj članak, na njih ne treba trošiti riječi, jer se radi o indoktriniranim i jugoslavenski ideologiziranim povjesničarima. Unatoč tome, želim se složiti s dr. Klasićem kad kaže da nitko nema pravo negirati “ono što se tamo [tj. u Jasenovcu] dogodilo”. Upravo se o tome radi; što se tiče Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac, ono upravo na tome radi da utvrdi što se tamo dogodilo, a ne da negira to što se dogodilo. Ali je pitanje, što se dogodilo? On kao indoktrinirani znanstvenik nema ni potrebe postavljati si to pitanje.

‘Fina’ gospođa Jovičić uhvaćena u velikoj laži

Konačno dolazimo do Nataše Jovičić, zbog koje i pišem ovaj obširan osvrt na cijeli članak Vladimira Matijanića, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. Ona se u svojem pisanom priobćenju osvrće na moj članak objavljen u Hrvatskom tjedniku (br. 559), u kojem sam iznio prijevaru s jasenovačkim popisom žrtava. Zanimljivo je i vrlo znakovito da ona moje odkriće uobće ne niječe. Na sve moje tvrdnje i iznesene činjenice koje prepričava kaže jedino to da su “navodne”. Tu riječ “navodno” upotrijebila je čak četiri puta, ali ni jednom riječju nije zanijekala točnost odkrića. Naravno da odkriće nije mogla zanijekati jer je tako očevidno, ali je ipak morala nešto reći kako bi sačuvala svoje radno mjesto, prema u biti nije ništa rekla. Koliko će dugo biti na radnom mjestu ravnateljice JUSP-a Jasenovac, ovisi od mjerodavnih državnih tijela. Na kraju je ipak rekla: “Odgovorno tvrdimo da se u popisu nalazi 83.763 imena različitih osoba…”. Tom izjavom također nije zanijekala ili opovrgnula moje odkriće, već je rekla jednu činjenicu s kojom se i ja slažem i koju sam u svom članku također naveo. Nakon 1. lipnja ove godine na popisu se nalazi, da, 83.763 imena različitih osoba (ako predpostavimo da su oni mnogi NN također različite osobe). No, odkriće je upravo u tome da se unutar tog broja do 1. lipnja nalazilo 14.000 višekratno umnoženih osoba, koje su gotovo preko noći zamijenjene imenima drugih osoba. Da slučajno, ako slučaj postoji, nisam odkrio vratolomne promjene na tom popisu, ravnateljica Jovičić mogla bi danas izigravati finu gospođu. Sada joj je ipak vrlo neugodno, jer je uhvaćena u laži, koju ne može zanijekati.

Kad je riječ o navedenom broju od 83.763 osobe, treba reći da je taj broj 2. lipnja iznosio 83.767 osoba, što znači da je smanjen za četiri osobe. Jedna od njih je i Ogulinac Filip Schleifer, na kojeg sam ukazao u predhodnom članku u Hrvatskom tjedniku (br. 557). No, danas (25. lipnja) ima ih još manje, 83.751 osoba, što znači da su radnici JUSP-a Jasenovac konačno ozbiljno shvatili svoj posao i počeli su pročišćavati popis od onih osoba koje na njemu nikako nemaju mjesta. To znači da rad Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac već sada donosi plodove, premda neznatne, ali ipak plodove. Nadam se da bi već i zbog toga člankopisac Vladimir Matijanić i njegovi autoriteti – dr. Ivo Banac, Slavko Goldstein, dr. Tvrtko Jakovina, dr. Hrvoje Klasić i Nataša Jovičić trebali biti zahvalni za postojanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Člankopisac Matijanić na kraju svoga obširnoga članka iznosi još navodnu činjenicu da je skoro čitavi travanj mjesec mrežno sjedište JUSP-a Jasenovac bilo hakirano, tj. izloženo računalnim napadima. Nije jasno je li je to njegova neovisna spoznaja, ili je to dio priobćenja ravnateljice Nataše Jovičić. Ako mu je to ona rekla, tada je to čista demagogija, jer ravnateljica JUSP-a Jasenovac nije tu činjenicu objavila tada kada se to navodno dogodilo, već tek sada kad se pokušava izvući iz zatečenosti u laži. Štoviše Hrvatski je tjednik (br. 552, od 23.IV.2015.) obznanio nepristupačnost jasenovačkome mrežnome sjedištu s predpostavkom da je to učinila sama uprava radi ispravljanja popisa, što nije u javnosti demantirano. I u tom je primjeru vidljivo kako jedna laž rađa drugu, i čovjek koji se njima služi zakapa se sve dublje u laž. Umjesto da ona i radnici JUSP-a Jasenovac priznaju krivicu, žele se predstaviti kao žrtve napada. Najčasnije bi bilo i jedino ispravno da ravnateljica Jovičić prizna laž i snosi zakonske posljedice. To nije lagano, ali jedino je ispravno.

Tvrtka Utilis pokušava smicalicama prekriti jasenovačku prijevaru

U članku o velikoj prijevari u Jasenovcu (HT, br. 559) napisao sam da su radnici JUSP-a Jasenovac s ravnateljicom Natašom Jovičić na čelu učinili tri velike prijevare. To su: 1.) lažni rezultati koji se dobiju koristeći mogućnost pretrage; 2.) zamisao i ostvarenje umnožavanja jednih te istih osoba, što je pokazano na primjeru nositelja prezimena Bogdan i Božić; 3.) zamjena umnoženih osoba s nekim drugim osobama. Na upite uredništva Hrvatskoga tjednika, upućene ravnateljici JUSP-a Jasenovac Nataši Jovičić glede tih prijevara, nije prvotno stigao nikakav odgovor. Kasnije je uredništvo ipak dobilo odgovor, ali ne od ravnateljice Nataše Jovičić, niti od radnika koji su sastavljali popis, već od Zdenka Ćorića, odgovorne osobe za kreiranje baze podataka, tj. od Poduzeća za pružanje usluga na području korištenja informatičko-komunikacijskih tehnologija Utilis iz Zagreba. Od pet postavljenih pitanja, gosp. Ćorić odgovara na prva četiri, a na peto ne odgovara, što je razumljivo, jer se osobno tiče ravnateljice Nataše Jovičić.

Treba primijetiti da se na ovakav posredan način ravnateljica Jovičić želi riješiti neugodnog stanja zatečenosti u laži i prijevari. Misli da će turajući glavu u pijesak poput noja nestati i nitko ju ništa ne će pitati. Naime, gosp. Ćorić nije mjerodavan za davanje odgovora na sva postavljena pitanja, pa tako nije sasvim očekivano ni odgovorio na posljednje pitanje.

U svojim se odgovorima gosp. Ćorić usredotočuje na tumačenje poteškoća koje su se javljale kod pretraživanja pojedinih osoba ili skupine osoba s istim prezimenima. Tumači ono u što sam se i sam uvjerio, i u što se mogao uvjeriti svaki korisnik mrežnoga popisa jasenovačkih žrtava. No, to je u nekom smislu odgovor samo na prvu prijevaru koju sam iznio u svome članku. Zapravo, gosp. Ćorić potvrđuje da se radilo o prijevari. On to tako ne naziva, ali ipak tako jest. Teško je zamisliti da bi se tako veliki programski nedostatak, kakav se očitovao kod pretraživanja, mogao dogoditi slučajno. Ako da, onda bi Poduzeću za pružanje usluga na području korištenja informatičko-komunikacijskih tehnologija Utilis trebalo oduzeti licencu za rad. Gosp. Ćorić piše u drugom odgovoru: “ali zbog spomenutoga problema bilo je moguće da se neka [imena] ne pojave na popisu”. Kako je to bilo moguće? Kakav je on to proizvod prodao JUSP-u Jasenovac, a koji je plaćen poreznim novcima svih državljana Republike Hrvatske, na kojem se očitovao takav problem? U odgovoru na treće pitanje piše: “neki podatci su se mogli pojaviti više od jedan put, a isti toliki broj se radi toga nije pojavio uopće”. Kakav je dakle on to proizvod prodao koji je imao takvu pogrešku u sebi?!?

No, uobće se ne radi o pogrešci, koju gosp. Ćorić tako stručno tumači. Tu je u pitanju zamagljivanje prijevare. Jer, ponovljeni se podatci zapravo nisu pojavljivali u pretrazi, nego se oni nalaze u osnovnom popisu do kojega se dolazi listajući stranicu po stranicu, a ne koristeći pretragu. Sustav pretrage je zapravo skrivao umnožena imena, a ne da ih je pogreškom nudio. Usporedba dvaju popisa, onog prije 1. lipnja i onog poslije 1. lipnja, nije učinjena na temelju popisa dobivenih pomoću pretrage, već popisa s izvornih njegovih stranica. Dakle, gosp. Ćorić pokušava izvući iz neugodnoga i nedopuštenoga položaja varanja hrvatske javnosti ravnateljicu Natašu Jovičić, ali to čini providnim smicalicama, tako da sam sebe zakapa do grla. Očito je da ima razloga riskirati ugled svoje tvrdke, iznoseći u javnost ovakve smicalice, kojima želi pomoći svojim poslovnim partnerima.

Glede druge i treće prijevare on doduše kaže da nisu točne moje tvrdnje, da bi onda uvijek ponovno svratio govor na rezultate pretrage, što se tiče samo prve prijevare, i to kod svakoga odgovora. Osim toga, ne vjerujem da je njegova tvrtka unosila podatke u jasenovački popis, već su to radili radnici JUSP-a Jasenovac, pa stoga ne može biti mjerodavan ni vjerodostojan kad bilo što o tome kaže.

U svakom slučaju, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske imalo bi pune ruke posla kad bi počelo propitivati poslovnu suradnju tvrtke Utilis i Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac.

Tekst: dr. Stjepan Razum izvor: Nacija.hr/croative.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save