EU – Rusija: Gledati medvjeda ravno u oči

Problemi u eurozoni opasnost su za jedinstvo Europe ne samo u monetarnim i gospodarskim poslovima, nego i u politici. I prije izbijanja dužničke i financijske krize vladama 27 zemalja Europske unije bilo je neobično teško razvijati zajedničku vanjsku politiku. Sada postoji opasnost da će se EU rascjepkati na Europu gospodarski jakih država eurozone, gospodarski slabih država eurozone i država koje nisu u eurozoni i koje ili žele ili ne žele prihvatiti zajedničku valutu. Sve to ima teške posljedice za vitalnost i povezanost vanjske politike EU-a, a nigdje toliko koliko u odnosu na Rusiju.

Početkom prosinca svijet je vidio da Kremlj nije u stanju održati potpuno slobodne i poštene parlamentarne izbore. Možda čak nije u stanju održati ni posve manipulirane izbore. Ali umjetnost u kojoj su Rusi majstori jest vanjskopolitička taktika ‘podijeli pa vladaj’.

Taj trik oni često uspješno primjenjuju s vladama EU-a, služeći se izvozom energije, trgovačkim poticajima i svijesti o ruskoj vojnoj težini kao diplomatskim sredstvima. Sada kada se Putin iznova nalazi na putu prema mjestu predsjednika Rusije koje možda ne će isprazniti da 2024., iskušenje da se vrati starim navikama i iskoristi nejedinstvo Europe izazvano dužničkom krizom moglo bi se pokazati neodoljivim.

Podjela među članicama EU-a kad je riječ o politici prema Rusiji sada je srećom manja nego je bila u vrijeme rusko-gruzijskog rata 2008. Zapadnoeuropski političari i njihovi istočnoeuropski kolege čije su zemlje provele četiri desetljeća pod čizmom sovjetskog komunizma slažu se da bi EU prema Moskvi morala naglasiti konstruktivan angažman više nego blokadu. U srednjoj i istočnoj Europi vlada nepovjerenje u ruske namjere, ali u Poljskoj i nekim drugim zemljama ono na razini vlade nije akutno kako je znalo biti. (…)

Problem europskog odnosa prema Rusiji jest u tome što mu, za razliku od američke politike u vrijeme „resetiranja” koje je provodila Obamina administracija, nedostaje mjerljivih ciljeva kao što su kontrola nuklearnog naoružanja i suradnja vezana za rat u Afganistanu. Metode europske vanjske politike previše su birokratizirane: redoviti samiti EU-a i Rusije često su sadržajno tanki, a takozvano „partnerstvo za modernizaciju” pokrenuto u Moskvi u lipnju 2010. slabo je napredovalo.

Što je najgore od svega, EU-ov pristup u znatnoj mjeri počiva na pobožnim željama vezanim za one koji Kremlj kontroliraju i u koju svrhu. (…) No u rujnu je postalo jasno da Medvedev samo čuva stolicu Putinu.

Stvarnost jest to da on nije imamo ni ovlasti ni previše sklonosti za ispunjenje europskih nada u razdoblje procvata slobode kao u vrijeme Mihaila Gorbačova. U vanjskoj politici razlike u nijansama katkad vidljive između čeličnog Putina i manje oštrog Medvedeva nikad se nisu pretvorile u prave kontraste. Na kraju EU nema izbora nego nastojati postići konstruktivan odnos sa susjedom. Ali to mora činiti bez zavaravanja o izgledima za reformu Rusije nakon što se Putin vrati na mjesto predsjednika.

Izvor: The Financial Times

Odgovori

Skip to content