Biskup Uzinić: I svećenici kao i vjernici imaju potrebu odmora
16. nedjelja kroz godinu (B), 2015.
Vrijeme je godišnjih odmora pa se tome prilagodila i liturgija ove nedjelje izborom današnjeg evanđeoskog ulomka u kojemu Isus poziva svoje apostole: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto i otpočinite malo.“ Isus to čini nakon što su mu apostoli, koje je poslao „dva po dva“ da mu budu svjedoci, podnijeli izvještaj „o svemu što u činili i naučavali.“ Evanđelist u nastavku objašnjava da im je odmor trebao „jer mnogo je svijeta dolazio i odlazilo pa nisu imali kad ni jesti.“
Ovaj odmor, koji Isus predlaže svojim apostolima nakon povratka s misionarskog poslanja i izvještaja o učinjenim, ima dvije dimenzije. Prva je ona fizička. Učenici se fizički trebaju odmoriti, nahraniti i oporaviti. Druga je duhovna. Odmor je istovremeno odlazak u osamu. Ovo otići na osamu u njihovom, kao i u Isusovom slučaju, znači također i molitvu. Vrijeme osame je za apostole vrijeme druženja s Bogom, kako bi u molitvenom druženju s njim prikupili dovoljno snage za nove misionarske izazove.
Koliko god da je ovaj odmor važan, kako u fizičkom tako i u duhovnom značenju, nastavak evanđelja pokazuje da za Isusa i njegove apostole ima i nešto važnije. Za Isusa i njegove apostole, koji imaju pravo i potrebu odmora, važnija je duhovna glad i potreba ljudi. To je ono od čega Isus i njegovi učenici ne mogu nikad “pobjeći” na odmor: „Kad iziđe – kaže evanđelist – vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati o mnogočemu.“ Zbog ove potrebe Isus se odrekao svoga odmora i svoje „osame“, a očito da se to, zajedno s njim, dogodilo i njegovim apostolima.
I mi – ja kao svećenik i biskup i vi kao vjernici – imamo potrebu odmora, onog fizičkog i onog duhovnog. U mom slučaju i slučaju svećenika to naše pravo na odmor ne smijemo ostvarivati po cijenu zanemarivanja duhovnih potreba vjernika koji su nam povjereni. Mi ne možemo zatvoriti vrata crkava i otići na odmor. I kad je na odmoru, svećenik je svećenik i treba, kao dobar pastir, osjećati za one koji su mu povjereni i koji bi bez svećenika bili „kao ovce bez pastira.“
Inače se i na nas, novozavjetne pastire, odnosi onaj „jao“ koji je Bog po proroku Jeremiji uputio starozavjetnim pastirima „koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje.“ A trebali bismo biti pastiri u skladu s primjerom koji nam je dao navješteni „izdanak pravedni“, Isus Krist, koji nas je pozvao i poslao da u njegovo ime vršimo pastirsku službu.
U slučaju vjernika to pravo na odmor ne smije biti ostvareno po cijenu zanemarivanja svojih kršćanskih dužnosti, poput redovitog pohađanja nedjeljne svete mise. I kad su kršćani na odmoru, kršćani ostaju kršćani i kao kršćani trebaju živjeti svoj odmor.
Naše biti kršćani i tako živjeti i svjedočiti, kao i ono moje biti svećenik i biskup i u skladu s tim živjeti, ne možemo postati na praznike. Ali sve jedno trebamo se odmoriti. Trebamo to učiniti i u fizičkom, a i još više u duhovnom značenju. Nikad, međutim, mi svećenici na smijemo smetnuti s uma da nismo svećenici zbog sebe, nego da smo svećenici zbog onih kojima nas Isus šalje.
Ako se i odmaramo, to nije i ne bi smjelo biti prvenstveno zbog nas nego zbog njih, zato da bismo njima mogli bolje služiti. Jednako tako, mi kao kršćani, a ovo se odnosi na sve nas kao kršćane, nikad ne smijemo zaboraviti tko smo i kome pripadamo, da smo kršćani i kao kršćani da pripadamo Isusu Kristu po kojemu, kako nas zajedno s Efežanima poučava sv. Pavao u ulomku koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, „u jednom Duhu imamo pristup Ocu.“
MONS. MATE UZINIĆ/MISIJA
