Novi zvuk za Novi svjetski poredak
Uz splitsku Ultru i medije koji su je opsluživali nikad nije išlo više jasnih i ideoloških zasićenih očitovanja. Primjer iz Omiša: dvojica nabildanih muškića koji se drže za ručice su oni koji u ovu hrvatsku „jebenu pripizdinu“ (Dalibor Matanić) ili „brabonjak od republike“ (Jurica Pavičić) donose „dašak tolerantnog svijeta“ i „ljepotu poštivanja razlika“!
Ako se izuzme medijska „topovska priprema“, moj prvi izravni dodir s ovogodišnjim trećim izdanjem splitske Ultre dogodio se kad sam prošlog petka pošao po riblju „spizu“ u jednu poljudsku prodavaonicu morskih delicija u blizini Hajdukova stadiona. Na izlasku iz nje zatekao me je jedan neljudski i izvanzemaljski zvuk, nešto nalik groktanju opakog svemirskog čudovišta. Prava je sreća da živim na splitskim Mejama pa me od stadiona dijeli cijeli Marjan (hvala mu!) inače ne znam kako bih preživio ove dane „ludila“, o kojima s toliko istinske tinejdžerske naslade pišu moje nekadašnje kolegice u Slobodnoj Dalmaciji – mahom zrele žene u dobi od 40 do 50 godina.
Ja sam doista, još od mladosti, iznimno osjetljiv na zvuk. Jednom kad su ovi „elektroničari“ operirali sa splitske Rive, to elektronsko pulsiranje probudilo me je u gluho doba noći, oko četiri sata ujutro, i jedino što sam poželio bilo je pobjeći što dalje – ako treba i do Oceanografskog instituta na rtu Marjana. Ne tajim, dakle, da mi smeta pa čak ni da me plaši taj „ultraški“ zvuk. I nije to jednostavno iz fizioloških razloga: ja mogu bez ikakvih problema podnijeti i najjači „fortissimo“ klasičnog orkestra, ali ovu stvar nekako odbijam iz čudnog spoja zvučnih i svjetonazorskih razloga. Smeta mi sve u vezi s njom i oko nje.
Vjerujem čak i da je, u nekim svojim aspektima i okultna, što i nije neka osobito izvorna spoznaja. Ovih dana je kolega Vukman o njoj znalački pisao kao o glazbenom zvuku „novog doba poganstva“, kako, uostalom, glasi i naslov jedne njegove knjige. Čak mi se čini da bi ovi suludi zvučnici i slične naprave mogli jednom poslužiti i kao pomagala za upravljanje ljudskim mislima, ali i za masovno ubijanje. Ljudi koji se bave time kažu mi da to već ionako postoji.
Uostalom, u protekle tri godine dosta sam o tome i sam pisao. Bilježio sam lice, a osobito naličje tog „svjetskog događaja“ – od samog Miamija, odakle je ta stvar krenula, sve do splitskih ambulanta hitne pomoći gdje ona zakonito završava i čistača stadiona, koji s tipičnom lakomislenom dobrohotnošću prikupljaju cijele vreće smeća i – ampula. Zabilježio sam i prvi smrtni slučaj kao posljedicu „ludog partijanja“ do rane zore – momak i cura sletjeli s ceste prema Trogiru (jadni im roditelji!).
Ministar Lorenzin: ultraška ‘strategija’
Ipak, najfascinantnije: ta priča uporno ide dalje i nitko joj ništa ne može! Ministar Lorenzin, koji se i sam doima kao automat na daljinsko upravljanje, kaže da će na „tom zvuku“ graditi i nekakvu „strategiju“. Što je to posrijedi? Je li to onaj nezadrživi juriš globalnog kapitala koji ruši sve pred sobom ili je to samo smišljotina naše lokalne udbomasonske ispostave te iste „elite“? Tko je odredio da će lokalni dnevni list tome događaju svakog dana trajanja „ludila“ posvećivati gotovo i cijelih deset stranica? Je li taj ultraški novac zamjena za tvornice kojih nema i gospodarstvo koje se već cijeli jedan mandat ne miče iz mjesta?
Ultra je – to se vidi na prvi pogled – prilika da nekoliko desetina ljudi, uglavnom iz bijelog svijeta, a nešto i ovdašnjih vještaka, zaradi nekakav ozbiljniji novac. Ta „zarada po svaku cijenu“ ideologija je sama po sebi, ali mislim da je ona zapravo i nešto još posebnije i organiziranije, nešto u smislu: nova „glazba“ ili, bolje, novi zvuk za Novi svjetski poredak (NSP). Glazbena provedba onog oligarhijskog „ordo ab chao“, što je, prema masonskom rječniku, „moto 33. stupnja“. Groteskno je, ali i fascinantno, kada vidim da je glavni realizator toga ideološkog projekta ona smjerna i zabačena novinska kuća u dugopoljskim Podima, u kojoj sam donedavno i sam radio, puna neostvarenih dobrih kućanica, uz tek ponekog ostarjelog narkorokerskog ljevičara koji ganja omamljene mlađe punoljetnice, pa je i „prirodno“ da mu se sve to priviđa kao raj na Zemlji.
Evo primjera iz Slobodne Dalmacije od 12. srpnja, strana 18. – Ultra decentralizirana iz Veloga u naša mala mista (omiški Ribnjak) – iz pera novinarke Divne Zenić Rak: „Kad uz magistralu na putu od Splita do Omiša ugledate dvojicu preplanulih, nabildanih muškaraca u majicama na špaline, koji ležerno šetaju i drže se za ruke, možete biti sigurni da je u tijeku Ultra festival. Partijaneri sa svih kontinenata i ove su godine u naš mali dio svemira donijeli dašak tolerantnog svijeta i ukazali na ljepotu poštivanja i uvažavanja različitosti“.
Odavno nisam pročitao tako jasnu i ideološki zasićenu rečenicu. Dvojica nabildanih muškića koji se drže za ručice su, jasno je, muškoljubi i oni su ti koji u ovu hrvatsku „jebenu pripizdinu“ (Dalibor Matanić) ili „brabonjak od republike“ (Jurica Pavičić) donose „dašak tolerantnog svijeta“ i „ljepotu poštivanja razlika“! Izgledalo je kao nevina turistička reportažica, ali, evo, kolegica Divna – zahvaljujući dugogodišnjem glavno-uredničkom drilu Krune Kljakovića na redakcijskim kolegijima, s Tomislavom Wrussom koji se povremeno ukaže iz Zagreba i brojnim nadgazdama od Essena do Londona – i nju su pretvorili u vedrog i veselog aktivista NSP-a. Svi zajedno će preodgojiti zadrte i primitivne hrvatske domorodce, promijeniti im šifru „gena kamenih“, a možda konačno im izbiti iz glave Marka Perkovića Thompsona pa makar i pod cijenu koje vreće ampula na Poljudu više!
Drugim riječima, iz ovog kratkog i naizgled ne osobito važnog uvoda vidi se: splitska Ultra i splitski homo-mimohodi dio su istog kulturološkog paketa! Što je sljedeće, pored ultraških festivala i pederskih parada, što bi nas zaostale privelo naprednom Zapadu? Odgovor nam je pred nosom: ono multi-kulti i multirasno društvo koje nadire s južnih obala Sredozemlja, za koje Orban u Mađarskoj podiže, ne novi Berlinski zid, već novu Berlinsku žicu, dugu nekoliko stotina kilometara.
To je slijedeća stvar na kojoj ćemo vježbati „ljepotu poštivanja i uvažavanja različitosti“. Nedavno je na Radmanovoj Yutelici prikazana reportaža o prihvatilištu za azilante u Trilju i probrane mještane, koji nemaju ništa protiv ili bi i sami primili izbjeglice. U vezi s ovim sjećam se jedne ultraliberalne kolegice koja je godinama izvještavala iz Bruxellesa, a često bi u potaji histerizirala i na zagrebačkog gazdu koji ju nije dovoljno europski plaćao. U takvim trenutcima bijesno bi (i obaviješteno) poručivala nama u „pripizdini“: „Bjesnite na gay pride, samo bjesnite, a vidjet ćete kako ćete tek skakati kad vam OVI počnu dolaziti!“
Hrvatska putanja: pravac Tajland
Ali, vratimo se na Ultru i njene odsjaje u znamenitom dnevniku iz dugopoljskih Poda. Naslovnica od nedjelje od 12. srpnja, opet ideološki ultra-zasićena: „Generacija za bolji svijet“. Što bi to bio „bolji svijet“? Odgovor se valjda nazire iz naslova teksta na 3. strani: „Za partijanere u bolnicama rezervirano 360 kreveta“. Drugim riječima: bolji je svijet kad se „partija“ do besvijesti, a onda se završava u bolnicama i svi su sretni kad neki krevet ostane i nepopunjen.
U tekstu pod naslovom „Starci, ne znate što propuštate“ znameniti redakcijski che-guevarist i proleterski internacionalist Damir Pilić donio je cijeli pregršt nevjerojatnih prizora tog „vrlog novog“ i „boljeg“ svijeta. Tragajući za međugeneracijskom suglasnošću oko veličine ovog Događaja naletio bi, recimo, na starijeg muškarca i mladu curu misleći da razgovara s ocem i kćerkom, da bi se brzo pokazalo kako je riječ o „ljubavnicima“, što je izazvalo i omanji incident. Bilo je još sličnih pojedinosti.
„Mala mi je išla sama, bez nas“, rekao je novinaru jedan „splitski otac maloljetnice“. „Mislim, išla je s ekipom… Mi smo liberalni. To se kod nas zna da mala ne pita za dozvolu. Pita samo za novac.“
Ovo mi je izazvalo cijelu bujicu prisjećanja. Jednom mi je davno Miljenko Smoje za sebe kazao da je on „uživač“, što bi većina današnjih ljudi zamijenila istoznačnom frazom – „Ja sam hedonist“. Gotovo da i nisam čuo ikoga da ovdje upotrebljava tu riječ koja bi mogla savršeno funkcionirati u hrvatskom. Kad je ukucate u „Googleovu“ tražilicu naći ćete je – u slovenskom jeziku. Potom sam se sjetio jednog novijeg razgovora od prije jednog desetljeća u Kijevu, u Ukrajini. Jedan tamošnji ispijač piva u vremenu „Narančaste revolucije“ objašnjavao mi je kako je došlo do toga da Ukrajina razvijenom Zapadu isporučuje najveći broj prostitutka: vlast ljudima nije mogla dati kruha pa im je, da se ne počnu buniti, dopuštala i poticala – veći promiskuitet! Rezultat takve opće politike bila je ovakva Ukrajina kakva je danas: izvozi žene, uvozi sve ostalo, a iz zemlje svake godine nastaju stotine tisuća pa i milijuni ljudi.
U Splitu su svi ovih dana očarani novcem koji se zarađuje na Ultri. Ima li, recimo, ičega slađeg od onih 450.000 koje je zaradilo slavno hrvatsko redarstvo na globama za drogiranu zapadnu mladež? Pusti ih da se drogiraju, a onda ih herojski zaskoči! Kažu da su ti nesretnici pitomi – samo plaćaju i mole da nekako roditelji ne saznaju za što. Neki čak od roditelja i taje gdje su uopće bili. Slava našim (i tuđim) obiteljima.
Na kraju, nije mi jasna samo jedna stvar: zar nitko nije primijetio da u ovoj zemlji i u ovom gradu ima puno lijepih i mladih djevojaka? Kad bi se samo mediji organizirali i na desetak stranica dnevno objašnjavali njima i njihovim milim i dragim da su teška vremena, da se novac teško zarađuje i… znate već kako to ide! Sve je to, jel’te, nesebična ljubav… Došlo bi sigurno i više od obećanih 160.000 vjerojatno vrlo zahvalnih mušterija sa svih četiriju strana svijeta.
Kažete da toga u svijetu već ima? Sjećate se onih „seksi-tura“ u Tajland i slične zemlje?! Čini se, na primjeru ove „veličanstvene“ poljudske svečanosti, koja nas vodi „u bolji svijet“, da nas nevidljivi meštri, umjesto u smjeru bogatog i naprednog Zapada, vode upravo tamo: u pravcu Tajlanda!
Ivica Bubalo, dugogodišnji organizator koncerata:
Laže se i do 400 posto!
Kako ovogodišnja Ultra izgleda iz perspektive dugogodišnjeg glazbenog profesionalca, Ivice Bubala, čovjeka koji je glazbom i sam često znao napuniti golemi Hajdukov stadion u Poljudu? Koliko ona doista donosi novca Gradu Splitu, posebno u odnosu na sve pogodnosti koje joj Grad daje? Može li o tome dati makar i približnu procjenu?
“Ne, ne mogu dati nikakvu procjenu”, kaže nam naš sugovornik. “Ovo je naime već treća Ultra, a još nikad nitko od mjerodavnih nije na to odgovorio. Prvenstveno za to su krivi mediji. U ovom slučaju to kao i da nije bitno. Stvoren je dojam da Gradu ostane od 5 do 500 milijuna kuna. Zapravo, svi pišu napamet.”
Dalmacija i općenito primorska Hrvatska su područja sredozemne intimnosti, dimenzija i ozračja? Kako se ovo abnormalno elektronsko pulsiranje može uklopiti u takav okoliš? Gdje njega treba dopustiti, a gdje ne?
– Moje je mišljenje da se ne bi smjelo dopustiti u gradovima, a ako već jest, onda se Ultra može održavati samo u lipnju i rujnu. Uvijek sam bio pristalica toga da strancima ponudimo prvenstveno naše i samo naše, a ovakva vrsta glazbe može na Zrće. Neka se naprave još dva ili tri Zrća, ali, ponavljam, ako je riječ o Splitu, tada samo spomenuta dva mjeseca.
Uz ovakvu elektronsku glazbu droga ide kao prirodan fenomen. Ne čini li vam se da se javnost u ovom slučaju prema svemu tome previše blagonaklono odnosi?
– Pa to je za mene bio još jedan šok. Po pričanjima svih koji su bili, a znamo i bez toga, ne postoji party bez droge i alkohola. Međutim i ovdje mediji šute, a i javnost šuti, jer im je prezentirano da se u Gradu zarađuje „ogromna lova“.
I vi apostrofirate ulogu medija…
– Uloga medija je u ovome katastrofalna. Bavio sam se ovim poslom trideset godina i više je laži bilo oko Ultre nego u drugih sto koncerata. Od početka sam gledao, čitao i čudio se, a da nisam shvatio pravi razlog tom laganju. Pa i mi smo lagali kad bi se osvrtali na koncerte, ali to je bilo 15 do 20 posto više od stvarnoga. A ovi lažu od 100 do 400 posto, što je nezapamćeno. Svatko u Hajduka zna koliko može stati na koju tribinu, a koliko na travnjaku. Ja sam radio na stadionu osam puta pa mogu pogriješiti 5 posto: tribine su uglavnom bile prazne, možda 2000-3000 ljudi maksimalno, a parter je vrlo jednostavno izračunati: odbije se produkcija i bine i dobijemo „dužinu puta širinu puta 4 čovjeka na metar kvadratni“ i to je maksimalno 26.000 do 28.000 gledatelja. A mediji danima bruje o 120.000 pa 140.000 pa na kraju i 160.000 partijanera. Jednostavno, čovjek ne može vjerovati! Ipak organizator, gospodin Bašić, je posljednjeg dana rekao da je bilo oko 30.000 ljudi. Vrlo korektno! I iako Split ima 19.000 kreveta u privatnom smještaju s hotelima, Booking.com je pokazao da posljednjeg dana ima još 20 posto slobodnih ležaja. I to kao da više ni jedan strani gost nije bio u Splitu! Ili, ako „ultraši“ zauzmu sve krevete, dan poslije Ultre kad oni odu Grad bi trebao biti prazan. Svašta!
Mislite li da u svemu ovome, osim gospodarskih interesa određenih subjekata, svoju ulogu imaju i politički čimbenici?
– Iza ovakvih stvari apsolutno stoji nešto. Danas ne može stati ništa ako politika nije tu.
Glazba i zabava u turizmu imaju golemo značenje i čini se da ih i pored svega ima nedovoljno. Možete li zamisliti kako bi izgledalo moguće i optimalno rješenje ovog problema?
– Mislim da glazba i zabava imaju ogroman utjecaj u turizmu. Ne zaboravite da su naše klape sedam puta za redom punile Poljud sa po 14.000 ljudi. Stranci to obožavaju. Ali kao i mnogo drugih stvari u nas u tome jednostavno nema plana. Baš ništa se ne radi planski. Puno toga nas je zateklo.
Kako će se ova stvar, po vašem mišljenju, dalje razvijati?
– Čudno je da na sve loše stvari oko Ultre i Grad i mediji šute. Što se valja iz brda, vidjet ćemo uskoro. Trebali bismo svi dobiti odgovore prije sljedeće Ultre. Što Grad daje, a što dobiva? Ovako ispada da Split dobiva tri dana noćenja, proda potoke piva i sendviča iz Kauflanda i Konzuma – i to bi bilo to.
Autor: Joško Čelan/ 7 Dnevno
