500. obljetnica najznačajnije propovjedi o ljudskim pravima
Upravo se ovih dana navršava točno 500 godina da je izgovorena (ako ne možda najpoznatija propovjed ali onda zasigurno) propovjed koja je dala najznačajniji poticaj promišljanju ljudskih prava. Homiliju je održao član Reda propovjednika, dominikanac Antonio Montesino, upravo na četvrtu nedjelju Došašća 1511. godine.
Već je bilo prošlo skoro dva desetljeća od Kolumbova stupanja na tlo „novog svijeta“ (1492.), koji je kasnije nazvan Amerika. Španjolski konkvistadori u svom osvajačkom pohodu vrše strašna zlodjela i zločine. Prvi dominikanci stižu na otok Hispaniola odnosno Española (danas Dominikanska Republika i Haiti) u rujnu 1510. godine. Ta skupina strogo observantnih španjolskih dominikanaca želi radikalno 
slijediti Isusa Krista. Govoreći (ne samo današnjim) riječnikom teologije redovništva za njih je mistično i političko nedjeljivo, kontemplacija i akcija su bili jedno. Suočeni sa svakodnevnim prizorima izrabljivanja, mučenja i zlostavljanja domorodaca (Indiosa) podižu glas u obranu njihovih elementarnih ljudskih prava.
Programatske riječi o njihovom ljudskom dostojanstvu, te također Indiosima kao „slici Božjoj“ izgovorio je doduše jedan subrat (Antonio Montesino, kao starješina zajednice) ali je propovjed bila djelo cijele zajednice ondašnjih sinova sv. Dominika u gradu Santo Domingo. Kao što bilježi njihov subrat, Bartolomeo de Las Casas, braća dominikanci su zajednički promišljala tekst Ivanova evanđelja („Ja sam glas koji viče u pustinji“, Iv 1, 23) i spremila tekst propovjedi. Čak što više, svi članovi zajednice su potpisali tekst propovjedi.
Bio je to jedinstveni proročki glas u pustinji kršenja elementarnih ljudskih prava i ljudskog dostojanstva. Što sve može zajedništvo – ne samo riječima, nego i zajednica djela!
Tekst propovjedi donosimo u cjelosti, kako ju je sačuvao Las Casas:
„Popeo sam se na ovo mjesto kako bih vam nešto priopćio, ja koji sam glas Kristov u pustinji ovoga otoka. Stoga vam je pomno slušati, svim srcem i svim čulima vašim. Ovo što ću vam reći bit će vam posve novo, nešto što vam nikada nitko nije rekao, ovo što ću vam reći bit će u mnogočemu grublje, oštrije, strašnije i opasnije nego što ste ikada mogli zamisliti da će vam itko reći.
Ovaj vam glas govori da ste zbog okrutnosti i tiranije kojom se odnosite prema ovim nedužnim ljudima svi u smrtnom grijehu, te da ćete živjeti i umrijeti u grijehu. Recite, s kojim pravom i po kojoj pravdi držite ove Indijance u tako okrutnom i strašnom ropstvu? Tko vas je ovlastio da povedete tako odvratan rat protiv tih ljudi koji su mirno i spokojno živjeli na svojoj zemlji, od kojih ste bezbrojne usmrtili i nanijeli im neviđene patnje? Kako ste ih mogli tako tlačiti i izmoriti, kako ste im mogli uskratiti hranu i ne liječiti njihove rane koje im nanosite prisiljavajući ih na prekomjerni rad, koji ih košta života? Primjerenije rečeno, kako ih možete ubijati, jer dan za danom vade zlato za vas kako biste se vi obogatili? Kakvu brigu iskazujete prema onima koje se poučava u kršćanskom nauku, koji upoznavaju svoga Boga i Stvoritelja, koji primaju krštenje, koji slušaju svetu misu, poštuju dan Gospodnji i svetkovine? Zar oni nisu ljudi? Zar oni nemaju razumom obdarenu dušu? Niste li dužni ljubiti ih kao same sebe? Zar to ne razumijete? Zar ne osjećate to? Kako možete živjeti u tako dubokom snu i letargiji? Znajte, iz stanja u kojem se vi nalazite ne možete se spasiti ništa bolje nego li Mauri i Turci, koji nemaju vjere u Isusa Krista ili je ne žele prihvatiti.“
(Preveo Frano Prcela, izvorni tekst prema: Fray Bartolomé de Las Casas, Historia de las Indias III. Obras completas, vol. 5, Madrid, 1994., 1761-2.)
Frano Prcela, O.P. (Berlin)
