JAMITI, PA BITI
A POSLIJE MENE POTOP
„Zlatne uzde ne čine konja boljim“, uči nas Seneca. Vrijednost i plemenitost umanjujemo usporedbom sa nekim dvonožnim „političkim životinjama“ i njihovim stajama- zvjerinjacima. Groznica za ‘zlatnim uzdama’ i polugama gmizave dvonožnjake uistinu deformira i definira. Užas, groza! „Čovjek je jedino stvorenje koje odbija biti ono što jest“(A. Camus). Znaju li to ovi novovjeki moralno kastrirani, raskalašeni i razulareni cezari- koji svojim ‘omašćenim’ bradama, tustim i nezasitnim droburinama i bolesnim ambicijama svakodnevno kameleonski nameću narodu svoju ‘genijalnost’? Čudno!? ‘Vladari’ čak kažu da narod očiti ‘boljitak još ne prepoznaje’. Žalosno!? Možda je ‘ošinut’, pa – ne shvaća?! Zato moralom uskraćene guje, s(p)retnici, umočeni i uronjeni u partitokratske kaljuže i ‘smradare’ (svih boja, okusa i mirisa) – sluganski ‘shvaćaju’. Utopljeni do ušiju u zlo ovi patvoreni i profesionalni domoljubi, isprazne i ispražnjene ideologije, silom i ‘pravom’ često i psihogenično i šizofreno barbarski nasrću, nastavljajući pohode – ciljane, selektivne – pljačke. Dogma, stav koji ne podnosi kritiku, im je: perpetuirati, održavati taj statusni simbol i učiniti ga trajnim. Silogistička dosljednost, zaraza, infekcija pragmatizma i oportunizma. Njihova je temeljna, uglavnom jedina umnost i moralni kredibilitet: poslije mene potop!
Samo ne pitaj odakle prvi milijun
Nisu se niti u drugim zemljama pretrgli u demokratičnosti, ljudskosti, čovještvu, poštenju. Imaju li oni cjepiva protiv korupcije i lopovluka? Nama paraju srce slučajevi dojučerašnjih hrvatskih kravara, šoferdžija, udbaša, bau(š)telaca, ‘političara’, ‘votergejtera’, obrazovanih mahera (‘bankara’, odvjetnika, bilježnika, ‘diplomata’…),’novinara’, ‘naftaša’, fićfirića… Dakle: slojevito društvo-nijedan sloj nije ‘zakinut’. Jad i tuga ‘ljepotice naše’ kao ‘njihove’ krčme i krave muzare, političkog apokaliptičkog mnogokuta, izravno pogađa i ruši moral, povjerenje u državu, vjerodostojnost imena, čak opstanka i postojanja. U tako malo vremena toliko učinjenog zla (svoj ‘svome’), podmetanja, torbarenja, kriminala, pljačke,. Svakako – za anale! Važno je napuniti svoje posude – što više. Katkad i oprezno rzati, ne režati, od sluge i moralnog liliputanca postati Krez – i to je put, i formula, uspjeha i ‘sreće’.
Quid pro quo
Onaj tko želi ‘uspjeti’ mora ući u montirani nemoralni brlog. E, ali nije to tako ‘lako’ učiniti, kao što je željeti. Treba biti spreman ‘prodati’, tko ima: obraz, dostojanstvo, ‘intelekt’, svjetonazor, dušu; saviti kralježnicu, kleknuti, pa i puzati. Kako pri tome ostati Čovjek? Nikako! Pa ne treba previše cjepidlačiti- poželjniji su kandidati koji nisu previše ‘osjetljivih’ pozitivnih osobina. A kad već krenu, ‘podmazanici’ trebaju zaboraviti milosrđe, empatiju. Takva ‘politička mudrost’ zahtjeva harnu uzdržanost prema ‘onima dolje’ (ako nisu članovi rodijačko-plemenskog stada), ali i uzorno-slijepu pokornost i bespogovorno služenje ‘mecenama’. Ovi će to (pro)cijeniti. Dodatne bodove donosi mar okrutnosti u obradi, cipelarenju ‘podanika’.
Time je, uglavnom, zadovoljen prvi dio njihova planskog poslanja, povijesne zadaće: jamiti! Jedna ‘mala’ digresija, otklon od osnovne teme, važna i posebno znakovita. Sve je manje Lijepe naše, čak i u diskursu a pogotovo u ‘poslovanju’. Čudno? ‘Njima’ nije. Pa oni posluju ‘u njeno ime’ ali potiho, diskretno, na mala zvona, znalački podmuklo. ‘Nomina sunt odiosa’. Iliti u blažoj verziji: Imena mogu izazvati odioznost, odbijanje, mrskost. Jednostavnije je, i prisnije reći: ‘na našim prostorima’ kako neki, umjesto epitafa, tepaju već nezaobilaznom, nezaboravnom ‘regionu’. Da ne ispadnu samo jedni ‘zločesti’ pobrinuše se i ‘za-služnici’ suprotne strane političkog nišana. Suspregnuvši ‘sram’ zbog obnavljanja političke klackalice spomenuti epiteti i njima postaju sve manje ‘strani i neprihvatljivi’- zar pred ciljem podleći nekim ‘banalnostima’! Oni su ostvarili prvi cilj: ‘spremili’ poluge; a „hrvatska lisnica u . . . .“ postaje sve više samo izreka- relikt neka i ostane prošlost- prežaliti i ‘pokopati’!? Jer:„Kad govorimo o novcu svi smo iste vjere“, reče Voltaire.
„Ferae inter se placidae sunt“
‘Zvijeri su među sobom mirne’, dodaje mudri Rimljanin. Čvrsto interesno vezani i umreženi, dosegnu i do međusobne podnošljivosti. Sada streme, žude, k sve-moći! Novi-stari, ili, za sada, konačni cilj je: biti!!! Što bi, o tome, rekao E. Fromm? Mnogo toga- pročitajmo! Ali: „Cilj opravdava sredstva“, javlja se odnekud Machiavelli?? Ili: cilj ne bira način i sredstva! Opelješenom puku jadno stanje postaje mora. Nastavlja se akcija čerupanja i deranja do kosti. ‘Carstva’ treba održati- prigodama i ‘udebljati’. Elita cvjetova zla kreće naprijed. Slijedi uspon na politički olimp i ostanak u sedlu. Obećanja ‘vrlih’ besjednika će pljuštati po brižno okupljenim gomilama željnih predizbornih ‘kolača kad nemaju kruha’. Obećanja do granice zlostavljanja. Divota bezobzirnog bacanja prašine u oči. Briljantni umovi vještina i manira ciceronskih će se nadmetati u političkoj areni forum croatorum. Mediji će ‘objektivno’ glancati likove bogomdanih izbavitelja koji će narod iz ove suzne i pustinji dolične doline odvesti u ‘raj zemaljski’. Izvjesnije: to će biti nirvana, oslobođenje od patnje života, koje nije uspio odgoditi Bodhisattva.
Naravno da će sve stran(k)e – svi koji se natječu – u ovoj borbi bez milosti, punoj ‘krvi i znoja’, pogotovo obadvije glavne, biti ‘sasvim u pravu’. Zar još sumnjamo u njih. Do sada su uvijek ispunili ‘ludom radovanja’. I ovog puta sigurno hoće- ozbiljni su to, odgovorni ljudi. Bilo koji ‘od njih’ došli ‘do cilja’ imaju vrlo sličnu, uglavnom istu, taktiku i strategiju razrađenu u domaćim i stranim Tavistock institutima. Kako su domaći ‘umalo’ posrnuli uskaču (za ‘sitnu lovu’) strani ‘stručnjaci’: bavarski, američki,.. Znaju li oni mentalitet i ostale ‘finese’ našeg čovjeka (‘znaju’ kad je na njihovoj baušteli)? Ali složiti će nam zamku. Tako će naši ‘pobjednici’ biti zadovoljni jer će im i ‘prvi dio’ biti pod kontrolom. Pogotovo uz pomoć ‘efikasne’ administracije; pomagača-promatrača tipa državnih umjetnika-odvjetnika; ‘učinkovitog’, prav(d)odobnog i uzoritog pravosuđa (‘praznih’ ladica?!); kao i druge visoko rangirane ‘elite’. Bilo bi ‘nezgodno’ da se ovi ‘umjetnici’, nakon odrađenih i transparentnih ‘demokratskih’ (dosljednih koalicija i ‘znanošću’ potvrđenih programa) izbora, obruše na vlast?! Ovako će lakše sklepati i ‘zakonska’ rješenja. Što god, i kad god nešto ‘dodirnu’- izvršna, i zakonodavna, i sudska . .,a ima ih samo tri (ustavni sud se još nije opredijelio-ima vremena)- samo dokidaju prava (slijede li i slobode?) ‘krajnjih korisnika’. Jesmo li ovo u bunilu, ili se vraća srednji vijek. Kmetovi – ne pojmimo što nam se još sprema. ‘Naši’ novo-stari gospodari, vlastelini ‘zasluženog’ standarda, cereći nam se u lice, kažu da je sve po zakonu. Njihov uspjeh (božesačuvaj sumnjati) nije plod samo ‘potkivanje vraga’, već i mnogo žrtve i znoja. Znamo li, konačno, čijeg? Opet zamka!? Sami smo u nju stavili nogu! Zar nismo u taj žrvanj sami uskočili?
„Dat census honores“
Uzalud nam trud u nabrajanju: skandala, gospodarskih i inih otimačina, moralnih padova i teških posrtaja ‘elitnih’ kočopernika, politički nadmudrivačkih olimpijada, a tek aktera afera (‘legalno’ stečenih carstava), utemeljitelja i provoditelja rušenja i već izvjesnog uništenja ove Jadnice (nekad, ili do jučer, Lijepe naše). Neki se ‘povuku iz javnosti’ uživajući ‘plodove svog(?) djela’ i u zavjetrini nastavljaju ‘rabotu’. ‘Shvate’ da nisu za politiku već za ‘mirnije poslove’. ‘Hrabriji’, željni vječne slave, svoj ‘biti’ žele okruniti i zlatnim dvorima, nezasitnim slavljima, paradama, . ., i spomenicima!?
„Nema poštenog bogatstva“
Uzalud je ‘vrištao’ A. P. Čehov. Oni se ne slažu. A mi?? Zar i kao nepopravljivi optimisti možemo još vjerovati korifejima laži da će ‘institucije odraditi svoj posao’, iako su osjetno i preplaćeni. Zašto još čekaju mig ministarstva uzaludne nade. Pa neki su tu ‘na određeno’, iako neki kako izgleda – doživotno.
Najstrašnija je spoznaja kada se brani nekog ‘svog’ lopova, mućka,. . kao ‘svoje gore list’, ili kada posrnuli moli da mu se dopusti i dalje padanje, .. Bijednih li, mizernih, karaktera. ‘Fijuknimo’ poput Spartaka: “Onda neka krikovi Rimljana rasparaju tamu“.
Stjecanje carstava dojučerašnjih bezopančara- sadašnjih vladara- tema je stoljetnih znanstvenih rasprava, polemika, zaključaka,.. Napisane su ‘biblioteke’ o toj temi- problemi ostaju. Naravno da nas boli i naša mala rana. Ali ove nisu male, prevelike su. U tako malo vremena tako se sustavno ‘organizirati’ i toliko jamiti (‘steći’), pa ‘uzletjeti’, mogu samo ‘genijalci’. Pravda je spora ali dostižna. Koliko tragične ironije u tih nekoliko obećavajuće-razočaravajućih, praznih, riječi. Neke ipak stigne. Trebali bi konačno odbaciti i ne složiti se sa Ovidijevom mudrolijom ‘bogatstvo donosi čast’ u domaćoj ‘izvedbi’ (a koja se, nažalost, sve više prihvaća kao društvena norma), i sa inim apsurdnim opačinama suludih tribalista. Ili ćemo i dalje lamentirati, pojačavati količinu samosarkazma i – ‘jesti kolače . ..’
Ante Luetić, dipl.iur.
