IVO BANAC: Zašto su Nijemci zvjerad?
Nijemci, dobrim dijelom iznenađeni što je hipoteka, unatoč dugogodišnjem dobrom ponašanju, ipak neizbrisiva, zatečeni su valom germanofobije
Dave Brown, karikaturist londonskog The Independenta, nacrtao je prije nekoliko godina Angelu Merkel kao Goyina Saturna, s grčkom zastavom kao opršnjakom, koji jede vlastito dijete. To je visoka umjetnost u usporedbi s najnovijim primjerima lupanja po njemačkoj kancelarki, koja se već pretvorila u Angelu Lecter, po notornom kanibalu iz filma “Kad jaganjci utihnu”. U toj psovačkoj orgiji nije izostala ni uporaba Hakenkreuza, jer to je esencija njemstva, zar ne? Što je to Merkel netom učinila da zavrijedi toliko pogrda? Uostalom, što su to učinili Nijemci? Merkel se usprotivila tvrdolinijašima u vlastitoj stranci, pa i ministru financija Wolfgangu Schäubleu, koji su bili za (privremeno?) izbacivanje Grčke iz eurozone. Umjesto ove krajnje mjere našla je rješenje (naravno ne bez strogih jamstava) koje će (privremeno?) zadržati Grčku da ne klizne ne samo izvan eurozone nego i izvan EU. Nažalost, upravo takvo rješenje za mnoge je postalo izraz njemačke brutalnosti. Njemačka je pokazala svoje zvjersko lice te krenula putem prisilne unije, suprotno nakanama utemeljitelja europskog projekta.
Ne samo to, upozorava Jean-Christophe Cambadélis, francuski socijalist grčkih korijena i glavni tajnik vladajuće Socijalističke stranke, koji se poziva na prijateljstvo između Francuske i Njemačke “mnogo prije i dugo nakon Voltairea i Fridrika II”. Po njemu Europa uopće “ne razumije svojeglavost (Njemačke) u ustrajanju na putu štednje”. Izgleda da je “vaša zemlja zaboravila solidarnost Francuske odmah nakon svih okrutnih zločina počinjenih u vaše ime” za nacističkog režima. Štoviše, Francuska je zajedno s drugima 1953. pomogla da se njemački dug znatno smanji (Lettre ouverte à un ami allemand, le site de Jean-Christophe Cambadélis, 16. srpnja). Ovdje se prijateljski podsjeća na Londonski dogovor o njemačkim vanjskim dugovima, po kojemu je Zapadnoj Njemačkoj oproštena jedna četvrtina od ukupnog duga proizašlog iz dva svjetska rata (32 milijardi maraka) što su Nijemci dugovali Americi, zapadnoeuropskim zemljama i Jugoslaviji (lagerske zemlje nisu sudjelovale u dogovoru). Posljednja rata od 69,9 milijuna eura isplaćena je listopada 2010. godine. Londonski dogovor je sigurno koristio Njemačkoj, ali ne toliko da uđe u kolektivno pamćenje.
Ispada da su Nijemci bili dobri dok su se vodili interesima drugih, dok su bili označeni “većom političkom osjetljivošću i postnacionalnim mentalitetom” (interview s Jürgenom Habermasom, The Guardian, 16. srpnja). No, nakon ponovnog ujedinjenja i kao posljedica izrastanja u najveće europsko gospodarstvo, Njemačka je sve više isticala vlastiti nacionalni interes. Kad to pitomima odgovara, primjerice kad se Gerhard Schröder suprotstavio mlađem Bushu u vezi s ratom u Iraku ili kad je Angela Merkel prosvjedovala glede američkog prisluškivanja, onda se njemački nacionalni interes mogao razumjeti i otrpjeti. Ali, kad je riječ o našim ljudima, našem Tsiprasu ili našoj maloj palestinskoj izbjeglici u Rostocku, koje bismo svi mi, plemeniti i vrijedni Amerikanci, Britanci, Francuzi, svi mi drugi, bez iznimke uvijek pomogli, tada nezahvalni Nijemci opet pokazuju da nemaju srca, pokazuju svoju zvjersku narav, pokazuju kako je liberalni kapitalizam zapravo samo varijanta nacizma. Tako nekako.
Nijemci, dobrim dijelom iznenađeni što je hipoteka, unatoč dugogodišnjem dobrom ponašanju, ipak neizbrisiva, zatečeni su valom germanofobije. Možda su nešto slutili, ili kako veli jedan student sociologije, učili su nas da “ukoliko bi Europa doživjela neuspjeh, tako što bi ugrozilo čitav poslijeratni poredak. Samo nisam siguran da ljudi u to još uvijek vjeruju” (The Guardian Weekly, 17. srpnja). No, mnogi su shvatili da su Nijemci, sedamdeset godina nakon propasti Trećeg Reicha, za mnoge u Europi i svijetu, još uvijek sumnjivi glede nacizma, da je zapravo sve upitno u vremenu opasnosti i krize. Ipak začuđuje da se pozivanje na fiskalnu odgovornost može poistovjetiti s nacizmom. Znakovi stare ideološke pošasti – znakovi zvjerinja – obnavljaju se kad to koristi pitomima.
Mnogo se može naučiti iz metamorfoze problematične ljudske skupine u zvjerad, čak kad bi bila riječ o obliku pobune protiv onih što ih drže u nekakvom zaptu, makar metaforičnom. Ima tu i nama razumljivih i vrlo bliskih nagovještaja. U svojoj najnovijoj knjizi “Dominantna i neželjena elita” Latinka Perović govori o tomu kako su u komunizmu Srbi i Slovenci proizveli dvije koncepcije Jugoslavije. Hrvati u ovoj raspravi (ranih 1960-ih) nisu sudjelovali, jer “Sa hipotekom Nezavisne Države Hrvatske i ustaškog genocida, ali i sa srpskom manjinom kao konstitutivnim narodom, Hrvatska nije mogla da ugrozi ovu formulu” (Danas, 19. srpnja). Moglo bi se dodati da je ustaška hipoteka, poput nacističke hipoteke za Nijemce, ostala pouzdan način za kroćenje ne samo svake hrvatske inicijative nego i svake činjenice vezane uz Hrvatsku. Molim, što ste rekli? Pa to je već pouzdan znak zvjerinja. A ha, NDH!
Za Hrvate suočene s “U” hipotekom postoji više izlaza, ali dva su realna: prvi, dokazivanje da je Hrvatska zapravo “antifašistička”, pa prema tomu postnacionalna, doduše ne putem odabira Habermasova europskog identiteta, koliko po starom titovskom jugoreceptu, koji hrvatski identitet uvijek dovodi u pitanje; i drugi, odabirom vlastitog puta, posve europskog u svojoj nesavršenosti, koji pretpostavlja da je suživot nacije i izgradnje zajedničkog europskog identiteta još uvijek preuranjen. U ovom trenutku, nakon svih improvizacija koje su bile na djelu od nezavisnosti, preostaje nam uvođenja reda – onih pravila, koja su se pokazala uspješnima gdje god su se primijenila, primjerice u Finskoj, gdje ministar Schäuble nije na straži. Mala Finska, koja je radi svoje slobode ratovala protiv Staljina u dva navrata, nikad nije prihvatila Hitlerovu ideologiju, pa ni kad se borila rame uz rame uz njegove divizije. (Finci su zadržali demokratski poredak, vlastitu komandnu strukturu na bojištima, primili oko 500 židovskih izbjeglica od kojih je tek osam predano Nijemcima te su, jedini na strani Osovine, održavali vojnu sinagogu na bojišnici.) Po mišljenju Alexandera Stubba, finskog ministra financija, Finska nije ništa propustila kad se držala njemačkih pravila štednje i zaštite eura. Za Finsku je ulaz u EU značio rapidan rast što ju je stavio kad je riječ o BDP-u po stanovniku uz bok Švedske, Danske, Australije i Kanade. Trenutno u krizi zbog pada Nokije, pada potražnje papira i gubitka ruskog tržišta zbog sankcija, finsko vodstvo i ne pomišlja na povratak finske markke ili na primjenu tobože korisne devalvacije, jer “Devalvacija je kao doping u športu. Daje vam možda kratkotrajan polet, ali dugoročno nije blagotvoran. Upravo kao svima drugima, potrebne su nam strukturalne reforme, strukturalna adaptacija. Treba nam porast konkurentnosti i malo sreće” (New York Times, 20. srpnja). Zanimljivo je da Finci, Letonci, Latvijci, Poljaci i mnogi drugi koji žive između Njemačke i Rusije ne vide zvjerad na Zapadu. Za to je potrebna gubitnička perspektiva slatke dokolice. Dolce far niente.
P.S.: Kakav je bio idealni čovjek superiornog sustava zvanog socijalizam. Telegram, novi gigant među tjednicima (11. srpnja), predstavlja nam karijeru Ratka Draževića, ubojice, udbaša i filmaša, čovjeka velike vizije, koji je 1944. pobio pola Kraljeva (kasnije, Rankovićeva), poševio 2.000 žena, vodio Avala film iz pobjede u pobjedu. Prolupao hrpu državnih para. Naš čovjek. Nije zvijer. Nije Švabo.
Izvor: jutarnji.hr