Pupovac, Svetoslavlje i mitovi
Pokojni srpski patrijarh Pavle rekao je jednom zgodom da je zlo nastalo kao posljedica sustavne ateizacije, a to znači odgoj i življenje kao da Boga nema.
Ljudi, koji su tako odgojeni, žive i čine tako kao da im je sve dozvoljeno: ubiti, silovati, zapaliti, uništiti, ukrasti, slagati, krivo govoriti i lažno svjedočiti! Za njih vrijedi pravilo: Cilj opravdava sredstvo!
Jedan od takvih, koji su odgojeni u svjetonazoru kao da Boga nema i koji druge tako odgajaju, zacijelo je i gospodin Milorad Pupovac. Za njega pak reče, drugi srpski episkop, pokojni Jovan Pavlović da je “etno Srbin”! On je Srbin, ali nije pravoslavac. Njemu je pravoslavlje bakina starinska nošnja, kožni opanci i frulica koje izvlači iz drvenog bakinog sanduka i oblači po potrebi. Za gospodina Pupovca može se reći da je pripadnik “Svetosavlja”!
Svetosavci kažu: “Bog je Srbin, a Srbi su izabrani Božji narod!” U “svetosavlju” Bog i istina nisu bitni, bitan je folklor, a mitovi su potisnuli vjeru. Zaprepašćujući je podatak da veliki broj pripadnika “Svetosavlja” uopće nisu niti kršteni. I jedna i druga Crkva uče da se članom i pripadnikom zajednice postaje primanjem sakramenata kršćanske inicijacije, krštenja, potvrde i pričesti, svejedno radi li se o Katoličkoj ili Pravoslavnoj Crkvi! Zato se u Borovu selu, za svaki pravoslavni Badnjak, ne slavi “Hristos se rodi, vaistinu, Hristos se rodi!” nego se važnost stavlja na folklor, isticanje srpstva! Dobar dio onih, koji smatraju potrebitim istaknuti, da su agnostici ili pak ateisti, nisu ljudi kojima je stalo do istine. Oni su potisnuli Boga iz sebe, a dozvolili da se u njima nastane mitovi. Istinoljubivi povjesničari su otkrili bezbrojne prijevare i mitove, u novijoj povijesti, počevši od Jasenovca i broja ubijenih, (Svetosavci govore o brojci od 700 tisuća!) preko Srba i šume Brezovice, (postoje živi svjedoci koji demantiraju ove mitove!), svastici na poljudskom stadionu u Splitu….
“Svetosavci” i ateisti tu su isti, ništa im nije sveto! “Cilj opravdava sredstvo!”
Idemo i dalje polemizirati sa gospodinom Pupovcem: Njegova svaka treća rečenica počinje o srpskoj ugroženosti. Kao katolički svećenik pokušavam držati se svetopisamske nauke da nas jedino istina može osloboditi. Dakle, istina i samo istina! Župa sv. Josipa Radnika u Vukovaru II slavi ove godine 50. obljetnicu ponovne uspostave. Zašto pišem “ponovne uspostave?” Želim naglasiti da je župa već “imala jedan život”, koji je nasilno ugašen! Taj prvi život “ugasila” su upravo Pupovčeva ideološka i krvna bratija. 21. lipnja 1938. godine Borovo Batawill – Batino naselje, tako se to u počecima zvalo, dakle danas zapadni dio grada Vukovara, odcijepio se i službenim dekretom biskupije sa sjedištem u Đakovu postao samostalnom kapelanijom pod službenim nazivom “Borovo Bata ili Batawill”. Samostalna kapelanija uzdignuta je na rang župe 1942. godine. Planirana je i izgradnja katoličke crkve na tom dijelu, započelo se i s prikupljanjem financijskih sredstava za njezinu izgradnju. Uz priloge vjernika, đakovačka biskupija posudila je tvornici “Bata” milijun i pol kuna. Izbio je Drugi svjetski rat i sve je stalo.
Nakon rata franjevci su 1946. godine, dakle od Pupovčeve ” ideološke braće” nasilno istjerani iz ovog dijela grada. U samostanskoj kronici iz tog razdoblja stoji: “Toma Maksimović, iz redova srpske nacionalne manjine, generalni direktor tvornice “Bata”, namjerno je opstruirao izgradnju nove katoličke crkve. Osim toga kroničar je zapisao i da je u to vrijeme u tvornici radilo oko četiri tisuće radnika mahom iz obližnjih sela s pretežno srpskim stanovništvom: Borova sela, Bršadina, Bobote, Vere i Trpinje. Sedamdesetih godina u Vukovaru je oformljena srpska općina u kojoj je većinski narod bio Srpski. Hrvati su na taj način postali, u vlastitoj zemlji, nacionalna manjina. Taj su uradak izveli tako što su Borovo selo i Borovo Bata povezali s ulicom Jana Bate i na taj način dobili 36 % srpskog stanovništva, a Hrvata 24 %. Ostali su se izjašnjavali kao “Jugoslaveni”, te pripadnici drugih nacionalnih manjina.
Deset godina kasnije, dakle 1991., može se pročitati u knjizi “Prilozi za noviju historiju Borova” da je te godine u tvornici Borovo, u Vuteksu, Vupiku, u luci na Dunavu i drugim poduzećima u Vukovaru, radilo – od 4.100 “Borovčaka” (tako stoji u knjizi!) preko dvije tisuće. Dakle, svaki drugi “Borovčak!” Vjerojatno je i tada gospodin Pupovac govorio o srpskoj ugroženosti! I na kraju 1998., nakon tzv. mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja (137 km od Batine skele do Iloka), kojeg li cinizma u istoj knjizi, u obliku retoričkog pitanja, autor se pita, kao da je to pitanje formulirao gospodin Pupovac: “Tko nas bre zavadi? Tko nam je oduzeo pravo na rad? Svaki čovjek ima pravo na rad!”
Godine 1965. dolazi do ponovne uspostave rimokatoličke župe sv. Josipa Radnika u naselju Batawill – Bata naselju. Nova župa obuhvaća i okolna pravoslavna sela u kojima je tada živjelo oko 900 hrvatskih i katoličkih obitelji. Prema popisu blagoslova obitelji iz prošle godine (2014. god.), u tim selima s pravoslavnom većinom, živi u brojkama: u Borovu selu 40 obitelji, 36 ih je primilo blagoslov. Da podsjetimo od 500 koliko ih je bilo 1965. godine. U Bršadinu od 150 obitelji, danas ima 26 prijavljenih obitelji. U Trpinji je bilo oko 50 obitelji, danas ih ima samo 4. U Veri i Boboti nema više niti jedne hrvatske i katoličke obitelji. Gospodine Pupovac, imaju li Hrvati pravo pisati i govoriti o “ugroženosti” u svojoj domicilnoj zemlji?
Gospodin Pupovac govori o desecima tisuća nasilno pokrštenih Srba. U Matici Obraćenika – Ponovnog prijama u Katoličku crkvu, zapisana su 39 imena i prezimena onih čiji su roditelji Hrvati i katolici, ali su djeca krštena u Pravoslavnoj Crkvi. Hoćemo li reći da se radi o nasilnom pokrštavanju Hrvata? Ni u kojem slučaju! Radi se o previše revnim katoličkim svećenicima, koji nisu imali dovoljno pastoralne razboritosti, pa nisu htjeli krstiti djecu čiji roditelji nisu bili crkveno vjenčani ili su pak živjeli u mješovitom braku.
To su činjenice, gospodine Pupovac, a ne mitovi!
Mnogima je poznato da je u Vukovaru otvorena pučka kuhinja. Hrana se, za sada, kuha u Caritasovoj kuhinji u Vinkovcima, a dijeli na dva mjesta u gradu. Voljom našeg oca nadbiskupa, mons. Đure Hranića, i našeg gradonačelnika prof. Ivana Penave, hrvatska strana prva pruža ruku pomirnicu i želi dijalog sa drugom stranom. Velika većina korisnika pučke kuhinje su upravo pripadnici srpske nacionalne manjine. Poznati Srbin u Borovu selu Jovan Ajduković, predsjednik stranke “Naša stranka”, dakle stranke koja nema srpski predznak, s pravom pita Milorada Pupovca, predsjednika stranke koja ima srpski predznak, gdje su toliki novci koje on dobiva iz državnog proračuna u ime srpskog naroda? Zašto i u Borovu selu nema pučke kuhinje?
Nadalje, isti Jovan Ajduković, tvrdi da su Srbi najviše novaca od hrvatske Vlade dobili upravo u vrijeme Vlade Ive Sanadera. Da podsjetimo, u to je vrijeme napravljena je i “osveštena” 2010. godine srpska Pravoslavna crkva u Borovu naselju, tamo gdje nikad ranije nije bila! Obnovljene su mnoge srpske pravoslavne crkve, sve iz proračuna kojeg većim dijelom plaća većinski hrvatski narod, baš zato što je većinski! Uz znak zahvalnosti isti Milorad Pupovac dovodi izvjesnog Vulina u Hrvatsku da vrijeđa hrvatsku državu, stvorenu plebiscitarnom voljom hrvatskog naroda, tolikim životima i dijelovima tijela, na stotine ih se vodi kao nestali, na tisuće protjerani, koji se nikad neće vratiti na svoja ognjišta, vrijeđa većinski hrvatski narod i njegove svetinje. Tko je pitao hrvatski narod u Hrvatskoj ili pak pripadnike hrvatskog naroda u Srbiji, imaju li nešto protiv proglašenja sv. Save svetim? To je učinila Srpska pravoslavna Crkva prema svojim propisima i mi to poštujemo.
Sad odjednom Vulin i njemu slični, kao što su Toma “grobar”, premijer Vučić, srpski patrijarh Irenej, koji još uvijek piše i govori o “srpskim zemljama u Hrvatskoj” da neće priznati kanonizaciju blaženog Alojzija kardinala Stepinca! Treba li ponoviti da Rimokatolička Crkva ima svoje propise, ima svoj Zakon koji je dugotrajan, strog i skup, koji se jednim imenom zove “KANONIZACIJA?!” Prema njemu, u slučaju blaženog kardinala Alojzija Stepinca, nema niti jedne zapreke da bude proglašen “svetim”! Sveta Stolica treba odrediti samo datum. Sada srpska strana traži ponovni postupak za njegovo proglašenje svetim. Nije li to revizija prošlosti i montiranog postupka?
Stepinčeva kanonizacija i proglašenje svetim je čista kao suza. Njega je već narod za života i na dan blažene smrti proglasio svetim, poput svetog pape Ivana Pavla II. Sve drugo bi bila lakrdija! A to što Srbi žele ucjenjivati Svetu Stolicu ako prizna Kosovo samostalnom državom, oni neće priznati Stepinca svetim, spada, blago rečeno, u sferu mitologije ili pak politikanstva, a to je očito omiljena Pupovčeva tema!
Vjenceslav Janjić/hrsvijet.net
