Mit o švicarskoj demokraciji: NAROD ZA VLADARIMA ČISTI IZMET

Laži o slobodi i demokraciji u Švicarskoj (II.dio)

U Švicarskoj se rat vodi i za vrijeme mira: bitku vode čuvari i kršitelji reda. Smrtonosne rane, mučenja, zvjerska prebijanja i slične stvari su svakodnevne pojave. Ovo tvrdim jer sam

vidio svojim očima i ne moram se pozivati na riječi pokojnog profesora prava Petera Nola koji je usporedio krivični sud u Zürichu s turskim vojnim sudom.

 

Mislim, također, i na svakodnevnu klaonicu po ulicama i mjestima rada. Svatko za volanom (uključujući i one koji su zaduženi za opasne poslove) zna jako dobro da griješe i ljudi i strojevi. Zna da i on i drugi sudionici u prometu mogu postati nemarni ili da tehnika može zakazati. Isto tako zna  da starci i djeca često prelaze ulicu vrlo nepažljivo. Svaki put kad upali motor svog opasnog vozila, može očekivati najgore.Kad to prihvatite to se zove potencijalna namjera, što je isto što i namjera. Ako bi netko poginuo, to bi bilo ubojstvo s predumišljajem.

Samo zamislite paniku među proizvođačima automobila, kada bi neki sudac mjerio slučajeve ovom jedinom pravom mjerom. Nitko ne bi više smio voziti jer bi to bilo ubojstvo iz nehata ili planirano ubojstvo i stoga krivično djelo. Velika profitabilna industrija bi se samo ugasila!

Suci i sami vozači, pretendiraju optužbe samo za ubojstvo iz nehata. Znači, dopušta se daljnji pokolj žrtava na putu. Dakle, na zadovoljstvo velikih industrijalaca, određen broj ljudi potpisuje u ugovorima vlastitu smrtnu presudu.

Prisjećam se lokalnih psihijatrijskih bolnica. Prije nekoliko godina uspio sam, uz veliki trud, osloboditi jednog čovjeka koji je tamo boravio više od 20 godina podvrgnut svakodnevnim „terapijama“ neurotoksičnim supstancijama. Morao je trpjeti užasnu sudbinu.

I dodatno: proveo sam i 9 mjeseci u Africi. Osjećao sam se kao da odlazim iz lošeg u gore, putujući iz Švicarske u tropsku Afriku. Međutim, po povratku u Švicarsku, izoštrenijeg oka, osjećao sam se kao da sam pao s konja na magarca.

Dolje s ustavnom državom!

U svojoj profesiji kao odvjetnik imao sam priliku sjediti prekoputa klijenata i slušazi njihove probleme, koje obično izazivaju plutokrate. Da bih postigao dogovor često dolazim u dodir s protivnikom – kod poslovnih nesuglasica obično je to neki podređeni vlasnika tvornice. Ukoliko se ne uspijemo dogovoritio, slučaj često dospije na sud. Kod kriminalnih radnji – moja specijalnost – obavezno zahtijevanje kazne za optuženog neminovno znači borbu na sudu.

Tamo se „pravda“ zadovoljava i to je prevara ne manja od one s demokracijom.

Zamislimo da je gospodin Provalnik uspio pronaći ulaz do odaja gospodina X. Ovog gospodina smo već upoznali. Njegovo bogatstvo se u međuvremenu uvećalo – imajte u vidu kamatu na kamatu i nepredviđene dobiti od ulaganja – na 2,5 bilijuna.

Gospodin Provalnik se rado poslužio i uzeo 10 tisuća. Ali, sreća mu se nije dugo smiješila. Usred velikog slavlja s prijateljima u kavani, policija ga hapsi i stavlja iza rešetaka. Da bi ga pustili, on odmah priznaje, zatim traži mene i uzima  me kao svog branitelja.

Zbog nevjerojatnih propusta tužitelja, što nitko nije primijetio, dva različita suda su dobila izvješće o optužnici sa svim propratnim kopijama o slučaju. Jedan od tih sudova – i tu se sreća ponovo smiješi mom klijentu – sastavljen je od tri ljevičarska POCH suca, a drugi od tri desničarska SVP suca.

Pomalo zbunjeni, uskoro smo pozvani na dva različita glavna suđenja. Istražili smo zašto, otkrili pogrešku i šutili.

Našli smo se u sudnicama ubrzo, jedan za drugim danom. Po već uvježbanom scenariju tražili smo oslobođenje od optužbe oba puta. Jedini dokaz protiv mog klijenta bilo je njegovo priznanje, koje on povlači i u jednom i u drugom slučaju. Presuda će nam biti poslana u pismenom obliku – tako nam je rečeno.

Napuštamo sudnicu s nestašnim osmijehom na licu, jer već znamo što slijedi. POCH suci se naravno energično protive načinu zarađivanja gospodina X i, smatrajući njega najvećim lopovom, pokazuju simpatije prema mom klijentu. S druge strane, za SVP suce moj klijent je taj koji je lopov, a gospodin X je uvaženi građanin. Presuda je odrazila njihove stavove: ljevičari nalaze da moj klijent nije kriv i njegovo povlačenje priznanja je uvaženo. Desničari ga proglašavaju krivim i povlačenje priznanja se ne uvažava.

Ne morate čitati Tuholskog i njegov prikaz njemačkog pravosuđa, koje puno više osuđuje na smrt ljevičare nego desničare, da biste shvatili da su moje pretpostavke, ne računajući aljkavost u ovom slučaju, bile zaista točne.

Ovdje se može postaviti pitanje kako to da sudovi niže i više nadležnosti mogu drugačije suditi o istim činjenicama jednog slučaja. Ovakvih primjera u Švicarskoj  ima koliko hoćete.

Zahvaljujući njima prijevara se otkriva. I desničarski i ljevičarski suci, niža i višarazina nadležnosti, oba puta ispred sebe imaju isti zakon. Shodno tome, trebalo bi da izgovore istu presudu, kada se već radi o istim činjenicama jednog slučaja.

Slučaj je isti, zakon je isti, ali su presude različite??? Lako  je odgonetnuti. Suci su različiti!

Nijedna od ovih presuda ne izražava pravdu, već samo različito sudačko mišljenje.Što se više razlikuju njihova moralna shvaćanja i pogledi na svijet, to su različitije i presude.

Da bi se ovo spriječilo, postoje stroge selekcije u pravosudnom sustavu, zahvaljujući kojima se mišljenja ne razilaze baš toliko. Primjeri poput onog njemačkog okružnog suca (moje poštovanje!) koji je zloglasno određivao samo minimum kazne dok nije otpušten, ne mogu se uzeti za standard.

Ako ostavimo po strani laži o pravosudnom sustavu, bez pogovora ćemo naletjeti na priču o moći. Oni koji je posjeduju, ne samo da određuju kako će izgledati pravda, već i druge dvije državne vlasti zapadnih plutokracija. Svi znamo za rasprave u parlamentu: POCH i družina hoće ovo, dok SVP i kompanija hoće ono. SVP ionako ima većinu glasova pa se svaki put unaprijed zna tko će pobijediti. Ovo nema veze s pravdom, već samo s moći.

Dolje i s ustavnom državom!

Ukoliko još hoćemo ukratko predstaviti vezu između „naroda i države“, shvatit ćemo da je narod ustvari čisti izmet vladarima, a sama vlast organizira  i tjera na čišćenje.
 

Privilegije bogatih; dužnosti naivnih.

Dosad smo već zavoljeli gospodina X, pa ćemo ga pozvati da se još malo druži s nama. Poznato nam je njegovo bogatstvo. Uzgred, ove godine u knjigama je zabilježen profit od 250 milijuna. Netko mu izgleda duguje poveću sumu novca!

Vratit ćemo se na to.

Gospodin X je predao brigu o svom carstvu petorici lukavih i ambicioznih ljudi koji čine Upravni odbor, a na mjesto njihovog predsjednika postavio je istaknutog, energičnog i sumnjivog starijeg rukovoditelja. Ovaj tim, ukrašen svim mogućim menadžerskim sposobnostima, vodi ovaj cijeli šou tako dobro, da se vlasnik samo mora pojaviti na redovnom godišnjem zasjedanju i provjeriti je li četvrt bilijuna zaista sjelo na račun.

Zaista je sjelo…

Gospodar svoje vrijeme lako i slobodno raspoređuje. Živi u predivnoj palači, putuje po cijelom svijetu i zaista zna živjeti  život – pravi bon vivant! Kada mora platiti račun, samo izvuče pištolj – ups, pardon – htio sam reći kartice.

Malo smo se već zamorili od „napretka“ monsinjora X. Vratimo se prosječnim građanima. Učtivo ćemo jednog od njih nazvati gospodin Z, ili samo Z. On živi u zgradi u Švamendingenu, a radi u tvornici u  Orlikonu. Stan gospodina Z ima sve udobnosti. Skoro je staru kuhinju i staru kupanicu zamijenio najnovijim. Poslije toga je naletio na poštara i dok se, jadnik, nadao ljubavnom pismu, shvatio je da je u pitanju povećanje stanarine.

U relativno malu dnevnu sobu uspio je uglaviti impresivne zidne police, garnituru namještaja, TV naravno, i pored toga nešto blještavo, ne razumijem se baš najbolje, ali mislim da je u pitanju hi-fi linija. Bezbroj malih lampica juri, treperi i žmiga u svim mogućim bojama. Iz pristojnosti nećemo zavirivati u njegovu spavaću sobu. Vjerojatno je u redu. Umjesto toga, brzo ćemo ispitati i ostale prostorije koje on dijeli s ostalim stanarima zgrade: stubište i praonicu rublja.

Gospodina Z jednostavno nisu zvali kada je zgrada projektirana.

To što se drugi stanovi ne razlikuju od njegovog, njemu izgleda ne smeta. „Vidi, vidi, jednakost u pravima je stvarno postignuta“, neki put u sebi progunđa.

Auto koji s ljubavlju čisti svake subote, drži parkiran na ulici. Ne treba posebno naglašavati da je kupljen na rate kao i sve već spomenuto pokućstvo.

Rano ujutro – dok se još nije razbudio – reklamni spotovi i svakakvo brbljanje mu bombardiraju sluh. „Aha, vrijeme je“, pomisli. Bez daljnjeg, brzo hvata autobus i uspijeva stići na vrijeme na posao u Orlikon.

Gospodin Z radi na traci, a pošto je ona već u pokretu, on se treba samo uključiti. Odmah upada u posao. Prašnjavo je i bučno, ali navikao je već. Stanka za ručak, zvono, odjava s posla i autobus natrag – eto ga opet u stanu.

Malo skreće s puta do pošte gdje čeka u redu da plati račune. Njegova plaća ih baš i ne pokriva. „Nadam se da će biti povišice za Božić“, misli se. On naravno ne shvaća da se novac iz pošte usmjerava na račun gospodina X koji se penje već na treći bilijun.

Pošto je malo utučen, Z uskače u kola i odlazi prozujati po tržnom centru. Gleda ovo, gleda ono, i umjesto da kupi videokasetu kao što je planirao, kupuje na otplatu – kompjutor. Prodavač ga uvjerava da će pomoću kompjutora moći postići neverojatne stvari. Kod kuće, njegov pokušaj da ga upotrijebi u reklamirane korisne svrhe se pretvorio u fijasko. Smješta aparat u zidnu policu, uz što manje buke – jer po kućnom redu – ne smije uznemiravati susjede koji žive iza „papirnatog“ zida. Ostatak večeri provodi ispred televizora posađen kao biljka. Ono što će se događati sljedećeg dana i sljedećih 49 sedmica, godinu za godinom, već znamo. Ona tri tjedna provodi na plaži koju smo već spominjali.

U Švicarskoj imate par tisuća X-ova i nekoliko milijuna Z-ova. X-ovi udružuju golemi kapital koji mora donostiti sve veći prihod svake godine. Zadatak je mnogih Z-ova da stvore bilijune na postojeće bilijune za X-ove.

To je ludost!

To nema veze sa slobodom, demokracijom i ustavnom državom, nikakve veze.

Dolje sa svim tim!

Šta nam je činiti?

Moramo se dobro pomučiti misleći zašto bogatima stvarno treba gnjusna laž o demokraciji. Povijest nas uči da je vlast uvijek bila u rukama tirana ili oligarha. Narod je jedino bio zadužen da nekad nekog skine s vlasti da bi došao drugi, koji će opet obavljati posao prethodnika.

Upravo se zbacivanja i plaše vlastodršci. Zbog toga se i kriju iza laži da moć nije zaista u njihovim rukama.

Ustvari, pokazuju se vrlo glupi. Ne moraju se kriti jer – demokracija je neostvariv ideal. Nije je nikad bilo, niti će je ikad biti. Lakše bi bilo devi proći kroz iglene uši.

Otkako se zna, čovjek je uvijek bio isti. Ljudski mozak se nije povećavao. Sa istim gnjevom su ljudi ulazili u rat, i kada bi se gnjev stišao govorili su o miru. Čak i kada je društvenu piramidu potresala oluja, njezin vrh je uvijek ostajao gore.

Da je Švicarska jedna od najstarijih demokracija je običan mit. Od njenog osnivanja uvijek je bilo slobodnih i neslobodnih, Štaufaheri i Redinzi su uvek imali sluge. Vlasti su poslale kneževe u svim mogućim pravcima. Gradovi su pregazili seljake. Ja sam sedam godina živio u unutrašnjosti Švicarske, na selu. Tamo upravnička mesta ne zauzimaju demokrati, već lokalni kraljevi, ali su i oni nečije sluge. Čak i u starim kantonima osjeća se vladavina gospodina X-a iz sjene.

Da su plutokrati već u početku usadili u narodnu svijest ovu vezu ovisnosti, ljudi bi im poslušno jeli iz ruke. Ništa ih tada ne bi zaustavilo na njihovom plutokratskom putu. Iskreno govoreći, kralj koji je izjavio: „Država, to sam ja!“, je manje odvratan od današnjih šarlatana koji tvrde narodu: „Vlast ste vi!“. Kukavičluk posljednjih zasjenjuje navodnu veličinu njihove tvrdnje.

Ako neko pokuša u povijesti čovječanstva pronađe smisao smjene ratova i mira, uvijek može uočiti krajnosti koje su im prethodile. Poštovani vladari nikad nisu imali razloga za strah.

Ovih dana je očigledna još jedna katastrofa koja se nadvila. Krajnost koja je uočljiva danas je narodna glupost da uprkos svemu predaju poslednju paru plutokratima i drskost ovih da ponovno ulože taj novac u svoje nove poslovne poduhvate. Spirala se okreće. Dažbine se sve više nameću narodu. Jedna mala varnica je dovoljna da ponovno zapali cijeli svijet. Šansa da se opamete oni nezajažljivi praktički ne postoji.

Šta je činiti čoveku koji niti je gospodar niti sluga, koji ne pripada ni plutokratama ni narodu? Da gleda do kraja ovu predstavu? Da zbriše? Da se buni? Da skloni glavu na sigurno? Da čeka pucanj ili bombu?

Da ostane svoj gospodar!

Ako preživimo, znat ćemo jesmo li se dobro savjetovali!

Piše:Edmund Schonenberger, odvjetnik iz Züricha

Odgovori

Skip to content