ŽALIM JANEZ, VRATI MORE!
Koliko se god trudili prikazati drukčije, ponašanje naše susjede Slovenije, miljama je daleko od civiliziranog i europskog ponašanja. I to Hrvatska dugoročno mora zapamtiti i prestati imati komplekse pred Slovenijom. U svakom civiliziranom svijetu, prijevara se tretira kao i krađa. Slovenci su baš na taj način pokušali „riješiti“ granično pitanje.
Odluka da Hrvatska izađe iz Arbitražnog sporazuma oko granica sa Slovenijom bila je jedini ispravan i mogući potez nakon skandala u kojem su uhvaćeni Slovenci. Jer, arbitraža se zasniva i na povjerenju, a ovdje ga više nema niti ga više ikad može biti.
Sada, pak, nakon zajedničke odluke svih parlamentarnih stranka o napuštanju arbitraže, Hrvatska mora otići korak dalje i zatražiti da se granični sporovi riješe u onim institucijama koje su relevantne i ozbiljne. Kad je riječ o granici na moru, jedino je rješenje Međunarodni sud za pravo mora – specijalizirano međunarodno sudsko tijelo za rješavanje sporova u pravu mora ustanovljeno Konvencijom UN o pravu mora 1982. Na tome Hrvatska, bilo bi dobro u suglasju svih političkih čimbenika, mora inzistirati.
Skandalozan i sramotan je slovenski pokušaj umanjivanja štete koju su sami prouzročili. Slovenija je uhvaćena u tome kako pokušava na prijevaru dobiti nešto što joj ne pripada. I to je jedina činjenica koja mora zanimati Hrvatsku ali i Europsku uniju. To više što u novijoj povijesti nije zabilježen takav pokušaj prijevare prilikom arbitraže na koju su dvije države pristale. U civiliziranom svijetu, prijevara se tretira kao i krađa. A upravo je to jedini način kako možemo gledati na slovenski pokušaj „rješavanja“ graničnog pitanja. Krađa tuđeg teritorija, „legalno“ potkupljenim sudcima. Na žalost, naših susjeda, miljama je to daleko od civiliziranog i europskog ponašanja. I to Hrvatska dugoročno mora zapamtiti i prestati imati komplekse pred jednom Slovenijom.
Službena i neslužbena slovenska politika sada na sve načine pokušavaju spasiti Arbitražni sporazum, nastoje na svakojaki način umanjiti štetu, no nevjerojatno je to njihovo prebacivanje loptice na službe odnosno pitanje kako je došlo do snimke. Činjenica je da je snimka autentična i da je Slovenija uhvaćena u nedjelu, a to tko je i kako snimao slovenske sudionike u arbitraži, potpuno je irelevantno. Sreća je da su snimani. Plus je to za pravdu i istinu.
Jer, objavljene su snimke iz kojih je jasno kao dan da su član Arbitražnog suda Slovenac Jernej Sekolec i članica stručnog tima i opunomoćena predstavnica za praćenje arbitraže Simona Drenik, koja je i zaposlenica slovenskog Ministarstva vanjskih poslova, dogovarali način da sud presudi u korist Slovenije. Iz snimljenog razgovora jasno je da je ono što oni nezakonito rade dio slovenske službene politike. Tako je Sekolec dokumente želio prikazati kao svoje zabilješke, jer više nije bilo moguće dodavati nove dokaze u spis. Uz to akteri su komentirali o tome što se događa pred sudom i razvijali strategiju kako dodatno utjecati na sudce te kako pripremiti dodatne dokumente.
Iako je to maksimalno kompromitiralo i Arbitražni sud i slovensku Vladu, nitko od njih se nije ispričao Hrvatskoj. Zapravo čudi da se Slovenija nakon ovog još usudi dijeliti lekcije Hrvatskoj o tome kako ne bi smjela izlaziti iz arbitraže?! Kao da još itko vjeruje da bi takva arbitraža i takav sud pošteno odradili posao.
Ovakvo sramotno slovensko ponašanje, međutim, nije ništa novo. Podsjetimo, službena slovenska politika problem razgraničenja pokušala je riješiti ucjenom Hrvatske. Pa je zato u prosincu 2008. Hrvatskoj, koja je tada bila država kandidatkinja za ulazak u EU, počela nametati blokadu otvaranja pregovaračkih poglavlja. Svoj povlašteni položaj u odnosu na Hrvatsku, Slovenija je koristila isključivo kako bi otvorena granična pitanja pokušala riješiti u svoju korist. Iako su se sve ostale članice EU zalagale za nastavak pregovora, sadašnji predsjednik, a tadašnji premijer Slovenije Borut Pahor izravno je blokirao otvaranje daljnjih poglavlja za Hrvatsku. Tada je u većini država EU takav Pahorov, odnosno službeni slovenski potez, bio kritiziran i protumačen isključivo kao slovenski pokušaj da iz pozicije moći dobije nešto na što možda i nema pravo.
Tako je i bilo. Slovenija je odbila sve moguće hrvatske prijedloge za mirno rješavanje graničnog spora, a posebice je odbijala prijedlog da odluku o morskoj granici donese jedino relevantno tijelo – Međunarodni sud za prava mora u Hamburgu, odnosno Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Štoviše, od ovih dviju institucija Slovenija je bježala kao vrag od tamjana. Iako je odbijala hrvatske prijedloge, Slovenija je ostala pri tvrdnji da Hrvatska ne može ući u EU s neriješenim graničnim pitanjem. To pravilo očito nije vrijedilo za Sloveniju jer je s istim tim neriješenim graničnim pitanjem bez problema postala članica NATO-a i EU-a.
Kako bilo, Slovenija je inzistirala isključivo na arbitraži, a tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader kasnije je kazao da je s premijerskog mjesta odstupio jer nije mogao pristati na arbitražu, a pregovori su bili u blokadi. U listopadu 2009. tadašnja, nova, premijerka Jadranka Kosor dogovorila se s Pahorom oko arbitraže, nakon čega je Slovenija odblokirala pregovore.
Ovaj objavljeni skandal jasno pokazuje zbog čega je Slovenija inzistirala baš na Arbitražnom sudu koji i nije najbolja adresa za rješavanje ovakvih graničnih sporova. Hrvatska politika ovaj je put pokazala zube i na tome treba nastaviti.
Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo/hrsvijet.net
