La Familia i Božja čestica za glupost
S OVE STRANE REŠETAKA Kad gledam slike Butkovića, Tomića, Beškera i druge, one su tako grozne kao da je riječ o članovima La Familije. Možda strada grafički urednik Jutarnjeg jer je slikom prikazao sav ljevičarski fanatizam
u licima uglednih kolumnista.
Što je Božja čestica? To je naziv koji je smislio nobelovac Leon Lederman za tzv. Higgsov bozon, hipotetsku česticu koja svim ostalim česticama daje masu. Naravno da sam tu mudrost prepisao s interneta kao što se u Lijevoj našoj prepisuje sve u šesnaest. Prepisuju se doktorati, magistarski radovi, ispiti na fakultetima, pa i politički programi. I dok znanstvenici očekuju od Božje čestice da se otkrije i donese im Nobela, meni se čini da je Hrvatska prepuna likova koji bi mogli konkurirati za tzv. Božju česticu koja daje težinu gluposti. Dok se troše milijarde eura na traženje Božje čestice koja daje masu ostalim elementarnim česticama, Božja čestica koja daje težinu gluposti ne bi nas u Hrvatskoj koštala ni kune.
Kad te savjest proganja
Mogu čak predložiti i kandidate za Božju česticu za glupost. To su Hrvatsko novinarsko društvo (HND) kao institucija i dva istaknuta člana: Inoslav Bešker i Miljenko Jergović. HND se hrabro i principijelno javio i osudio harangu koja se vodi protiv njegovog člana Drage Hedla, novinara i mučenika, ali istodobno i novinara “svjetskog glasa” kako mu tepaju Bešker i ekipa. Oni misle kako opet ustaše i rigidna desnica rigaju otrov protiv našeg Drage od silne zavisti što je on uspio dobiti visoko odlikovanje od našeg Predsjednika RH. Mišljenja sam da je naš Predsjednik mogao takvo odlikovanje dati mirne duše i izvjesnom Jovi Kapiđiću, generalu UDBA-e i bivšem upravitelju Golog otoka koji je nedavno, Bože mi oprosti, pretučen, ali u Beogradu! Netko bi mogao upitati kakve veze ima nesretni Jovo sa sretnim i odlikovanim Hedlom. Ima, i to još kako! Naime, taj naš borac za ljudska prava bio je svojedobno suradnikom Jove dok je ovaj šefovao na Golom otoku i slao mu bolesne i nepopravljive nacionaliste i informbiroovce na oporavak. Jedan mi je čitatelj, reagirajući na moju prošlu kolumnu, predbacio kako nisam napisao zašto je Hedl proglasio kardinala Stepinca krvnikom. Evo, sad ću ispraviti taj propust. Pred trideset godina u državi, kako su joj tada tepali “po mjeri čovjeka”, jedan seoski župnik u Slavoniji napravio je težak nacionalistički ispad. Želio je da mu u novoj crkvi neki kipar izradi vitraje na prozorima. Za taj posao angažirao je kipara imenom Ante Starčević. Župnika su odmah obilježili kao pokvarenjaka jer tko bi normalan poslovao s osobom koja se zove tako protunarodnim imenom. To je našem Hedlu diglo tlak do neba. Uskoro se pokazalo da je njegov gnjev bio opravdan. Kipar je napravio vitraj u kojemu je jedan lik predstavljao kardinala Alojzija Stepinca. Naš Drago, novinar svetskog glasa, tada dopisnik beogradske Politike, kao vrsni komunist i drug, brzo je “isledio” zločin i skužio odmah o kakvoj se kontrarevolucionarnoj raboti radi. Potom je o tome napisao u Politici ogromni članak pod naslovom “Stepinac nađen u crkvi”. Odmah su se uzbudili drugovi u UDBA-i jer su vjerovali da je kardinal već davno mrtav. Župnik, kontrarevolucionarni provokator, i kipar s provokativnim imenom, zahvaljujući tom članku našeg svjesnog druga Drage, odoše na godinu dana na Goli otok. Tamo ih je svečano dočekao Jovo Kapiđić. Propustili su ih kroz svečani špalir gdje su ih logoraši “srdačno i drugarski” dobro izdevetali tako da se Starčević narednih mjeseci o sam osjećao kao kip, ukočen od batina koje je pobrao bježeći kroz špalir robijaša. Eto, zbog toga i mnogih sličnih uradaka našeg Hedla, od uspostave hrvatske države pa sve do danas on pati od manije proganjanja. Jedino što ga ne progoni je njegova savjest.
Nakon što je desna, rigidna, antieuropska, antidemokratska i ognjištarska javnost nepravedno digla galamu što je Jovin prijatelj Drago dobio od hrvatskog Predsjednika odlikovanje Reda s vijencem Stjepana Radića, u obranu partijskog prijatelja ustaše (ne shvatiti doslovno!) Inoslav Bešker, Miljenko Jergović i HND. Prema Jergoviću Hedla napadaju prijatelji zločina. Kako između prijatelja zločina i samih zločinaca i nema nekakve velike razlike, ispada da Hedla napadaju zločinci. Zato drugovi treba ozbiljno razmisliti o ponovnom otvaranju Golog otoka. Ako tamo bude i Jovo Kapiđić onda će mu Hedl i njegovi prijatelji popuniti sve kapacitete.
I još nešto! Poznajući našeg Predsjednika siguran sam da ovo nije zadnje odlikovanje koje će on dati novinaru svjetskog glasa. Mogao bi mu drugi puta dati odlikovanje Velered Ante Starčevića. Stoga predlažem HND, Beškera i Jergovića za odlikovanje tzv. Božjom česticom za glupost. A što se tiče generala UDBA-e Jove Kapiđića, prebili ga braća Srbi u njegovoj 92. godini. Star je jednako kao i naš general UDBA-e Josip Boljkovac. Kao tipični zavidni Hrvat pitam se: zašto su Srbi uvijek ispred nas? Sami su se nedavno u svom tisku pohvalili da su Hrvati i Slovenci na izborima izabrali Zorana, a oni da su svog Zorana već ubili! Možda ćete nakon ovog morbidnog srpskog vica pomisliti nešto loše o meni. Zato ću citirati Honore de Balzaca koji je rekao: “Nemojte vjerovati sve što ste čuli o meni. Stvarnost je puno gora!”
Sokratu nisu povjerovali!
Hrvatska politička scena je i dalje vrlo dinamična. Javnost daje Zoranu Milanoviću carte blanche za odluke o rezanju plaća, mirovina, javne i privatne potrošnje i sl. Bojim se da mu za nekoliko mjeseci, kad sve to krene, neće više oprostiti ni rezanje vrpci kod otvaranja novih objekata. Dok se ovo dešava u zemlji, HDZ u svom svijetu i dalje strastveno slavi svoju pobjedu. Ljute se na lažne glasine da su izgubili u svim gradovima Hrvatske. Danas je za njih Gospić najvažniji, a možda i jedini grad u Hrvatskoj. To će i ostati dok ga jednog dana ne kupe Nizozemci koji već danas kupuju sve što im dođe pod ruku u Lici.
U novinama čitam kako je Daniel Srb smijenio Šešelja. Ne znam jesu li to javili Voji u Haag!
Inače, smeta me to stalno pljuckanje po desnici. Te nitko od njih ne može prijeći izborni prag, te izumiru itd. Sve je to ljevičarska propaganda! Prema nekim analizama, da su se sve desne stranke koje su izišle na izbore, ujedinile, imale bi danas oko 12 zastupnika u Saboru. Jel’ to puno? Po mom skromnom mišljenju je to jako, jako malo! To je još jedna pohvala hrvatskom biračkom korpusu. Već sam pisao o tome koliko ga cijenim, slično kao što Zdravko Mamić poštuje Hrvoja Maleša. Zaštitni znak velikog dijela hrvatskog biračkog korpusa je Stipe Mesić, mitska ličnost koja još prebire po onemoćalom sjećanju gdje je zametnuo čekove koje je od naših iseljenika ranih devedesetih bio dobio za obranu Hrvatske.
Jedva čekam da uđemo u EU. Utješio me ovih dana Britanac Nigel Farage koji nas hrabri i kaže da se ukrcavamo na Titanic nakon što je udario u ledeni brijeg. Sad, kad to znam, miran sam! Naš put je ravan, samo je uzbrdica jako velika!
Jedna me čitateljica uporno moli da nešto napišem o Vesni Pusić. Ideološki smo gđa Pusić i ja na potpuno različitim stranama. Međutim, to je u demokraciji normalno. Nije međutim normalno da, uz tolike i tako velike i borbene Hrvatine u HDZ-u, baš je Vesna Pusić morala u Saboru povesti i izboriti bitku protiv kukavičjeg jaja koje je Šeksu i Kosorici bio podmetnuo Milorad Pupovac kad je htio osnovati srpsku zajednicu općina u istočnoj Slavoniji. Da je zaživjela, to bi bila nova SAO Krajina. Evo još jednog slučaja: jedino se Vesna Pusić, od svih relevantnih hrvatskih političara, zauzela za interese i položaj Hrvata u BiH tvrdeći kako su potpuno marginalizirani i getoizirani. Priča se da su nakon te intervencije Vesne Pusić, dr. Franjo Topić i Milan Komšić brzo naručili vodu sa šećerom, a možda su si popili i nekaj jače! Ni moralna vertikala don Ivan Grubišić nije se bog-zna-kako osjećao. On je dobro naučio povijest demagogije. Za hrvatske birače zna i previše. Nedavno se odrekao i saborske plaće jer ima crkvenu mirovinu. Bojim se da se ne odrekne i mirovine jer bi nam mogao postati prvi zastupnik prosjak. Ako ostane bez love, možda preživi od demagogije! Kao i kod Sokrata, Grubišićev glavni svjedok kako u Saboru i svojim biračima govori samo istinu, bit će njegovo siromaštvo. Kao što nas povijest uči – Sokratu nisu povjerovali!
La Familia
U Bruxellesu se naša Jaca od neizmjerne sreće sa svima ljubila. Ušla je u povijest – umjetnosti u prenemaganju i patetici! Najstrastvenije i najsrdačnije se izljubila s Borutom Pahorom, svojim arbitražnim partnerom. Šarmer Pahor namigivao joj je k’o šiparici, a sad se nesretnik u bolnici bori za život! Možda Jaca ima neki rijetki dar koji bi se mogao praktično primijeniti i u politici. Recimo da organizira intimnu večeru sa Stipom Mesićem i Vladom Šeksom, pa tko zna što bude… Tko zna, možda je ovo malo suviše iskreno! Oscar Wilde je rekao: “Opasno je biti iskren ako nisi glup”.
Jutarnji u subotnjem broju naveliko reklamira svoje genijalne kolumniste koji svaki ponaosob izdaju svoju knjigu kolumna. Naravno, kupit ću knjigu kolumni Tomice Židaka! Ostali likovi poput Butkovića, Beškera, Jergovića, Tomića, Dežulovića i Pavičića imaju takve poglede na hrvatsku državu, povijest, Domovinski rat, Tuđmana, ratne zločine i sl., da se svakom normalnom čovjeku mora okrenuti želudac. Koliko je Srbe oduševilo formiranje samostalnog Kosova toliko je njih oduševilo formiranje hrvatske države. Dr. Franjo Tuđman im je lešina s Mirogoja, njegovih deset godina na čelu Hrvatske im je deset godina mraka, a jedino svjetlo na kraju tunela nakon Tuđmanove smrti bio im je Ivo Sanader. Nisu na vrijeme shvatili da je to svjetlo zapravo brzi vlak koji juri ravno na nas, ali i na njih. Ne znam samo kako u to časno društvo Jutarnji nije uvrstio i Dragu Hedla. Ako ništa drugo onda zbog još jedne lijepe fotke. Kad gledam slike Butkovića, Tomića, Beškera i dr., one su tako grozne kao da je riječ o članovima La Familije. Možda strada grafički urednik Jutarnjeg jer je slikom prikazao sav ljevičarski fanatizam u licima uglednih kolumnista. Johan Wolfgang Goethe je rekao: “Novinare treba sažalijevati. Najčešće ne znaju ništa reći, a često i ne smiju ništa reći.” Ekipu iz Jutarnjeg stvarno žalim. Pogodite zašto!?
Autor: Zvonimir Hodak|
