Malena guzica koju je mater pljesnula postala je središte sukoba grozne ognjištarske, nacionalističke i građanske, Pusić Anđelinovićeve, moderne Hrvatske. Piše: Ivan Blažičko

Prekomjerno granatiranje. Ne nalazim drugi izraz za medijski napad po svim linijama, u pokušaju da nas se, nakon proslave Oluje i svih povezanih svečanosti, sve do jubilarne Alke, uvjeri u naglo probuđeno državničko ponašanje i domoljublje, prije svih Zorana Milanovića, a po bokovima i njegovih kamerada. Svi do jednog, kleknuše i izljubiše hrvatski stijeg, a veliki vođa tako je mudro i državotvorno organizirao vojni mimohod, da je samo tim potezom, eto, skinuo sa SDP-a stigmu stranke koja nije željela samostalnu Hrvatsku.

Čitam to i pitam se, jesam li protekle tri i pol godine ( ili proteklih 25) živio na Marsu? Naime, svo to vrijeme i drug Zoka i njegovi jastrebovi, beskrajno su se trudili uniziti svoju vlastitu zemlju. Od njegovih izjava o slučajnoj državi, podrške potpuno anacionalnom, besmislenom ali zloćudnom bivšem predsjedniku, preko raznih manifestacija na nižim razinama kojima se pokušavala ubiti svaka ideja nacionalne države u Hrvata ( Jovanović i slični ). I onda, prvi puta u povijesti, stigne Hrvatima poklon od Janeza. Petljali su i muljali oko arbitraže, netko s višim strateškim interesima odlučio je to javiti Hrvatima, pa sada svi mi trebamo aplaudirati kako je „vlast pokazala da zna zaštiti državne interese“. Zanimljivo? Koja je bila alternativa odluci o izlasku iz arbitraže? I kako je protekle tri i pol godine „vlast“ upravljala procesima povezanim s arbitražom koju bi, da nije pukla tikva, sasvim izvjesno izgubili i ostali bez još jednog dijela hrvatskog teritorija? Dražesna ausenministrica Pusić pokazala je da nema blage veze o jednoj od najvažnijih tema kojom se bavi njezino ministarstvo, zabavljena idejom vlastite promocije.

Samo par dana nakon poklona sa sjevera, stigao je novi službeni šamar s istoka. Četnički vojvoda koji je pritom i predsjednik prijateljske i drage Srbije, Tomislav Nikolić, nazvao je današnju Hrvatsku zemljom utemeljenom na zločinu i produžetkom Pavelićeve države. Nije to izrekao Vojka Šešelj, već predsjednik susjedne države. Ali tu nema povoda za „zaštitu državnih interesa“. Tu smo, pinkicu, mutavi. Kada nas ( hrvatsku državu ) deru i vrijeđaju najviši dužnosnici Srbije, drugarica Pusić Anđelinović & Co., pripisati će to kućnom odgoju. Sjajno. I, jasno, Hrvatska će svim silama podržati srpski put ka europskoj uniji. Umjesto da ga podrži na način na koji su naš put podržali dragi sosedi Slovenci. Drugarica Pusić Anđelinović briljira i u velikom razgovoru za Morgenblatt. Upire dokazati kako su dolazeći izbori mnogo važniji od onih iz 2000-te. Potpuno se slažem. Ali ne zbog onoga što ona navodi kao razlog. Naime, wannabe glavna tajnica UN-a, tumači neukom građanstvu da će sada birati između „građanske i uljuđene“ Hrvatske ( koju predstavljaju ona, Zoka, Maras, Bauk, Opačićka, Frljić, Obersnel i slični ), te revanšističke i nacionalističke Hrvatske. Ta, revanšistička i nacionalistička Hrvatska, to smo svi mi koji poštujemo njihovo građanstvo ( i po mnogočemu smo neusporedivo veći građani od spomenutih likova ), ali kristalno jasno vidimo njihovu lijenost, potpunu nesposobnost, tragičnu nebrigu za budućnost ove zemlje. Pusić Anđelinović poje o revanšizmu? Od trenutka stupanja na vlast posmicali su bezbroj kvalitetnih ljudi, samo ako su bili bliski, ili tek razmišljali slično konzervativnoj Hrvatskoj. Postoji li veći revanšizam od tihog, egzistencijalnog progona desetaka tisuća mladih i obrazovanih u inozemstvo, potaknutog posljedicama gospodarske tragedije u koju su nas uvalili?

No, ostavimo drugaricu Pusić Anđelinović po strani i vratimo se još malo na prekomjerno granatiranje, primjerice proslave u Kninu. Vješta drugarica obaveštajka, Jelenče Lovrić, pokušava suptilno podmetnuti kukavičje jaje predsjednici Republike, ter mrmolji o njezinom „prigrljaju“ Thompsona i „nacionalističko fašističke rulje iz Čavoglava“ kojim je ukaljana „veličanstvena proslava“ Oluje manifestirana mimohodom u Zagrebu, koji je čak i visoko pozicionirani dužnosnik HDZ-a prokomentirao ( šatro ) – „tko će sad da zaustavi druga Zoku?“ Medijski detaljno popraćeno, uz neskriveno razočaranje brojkama, iz mase od devedeset tisuća ljudi koja je slavila pobjedu i slobodu, izdvojeno je 8 ( osam ) „pijanih i krvavih ustaša“ koji su, zamislite, vikali „Ubij Srbina“. Jelenče i bulumenta sličnih mrčitelja hartije uvjeravaju nas danima o grozoti tog čina. Prošle subote, stotinjak pripadnika Armade, na Maksimiru je urlalo „Ubij purgera“, kao što na svakoj utakmici sa Splićanima Boysi viču „Ubij tovara“ i vice versa. Izgleda da, tako dugo, dok se poziva na međusobno „ubijanje“ Hrvata, za Jelu sve štima. Hoće li se to promijeniti? Neće. Sva ta zgražanja i mudrijašenja su šuplja i duboko besmislena, sve su to puke fraze koje služe tek višem cilju, dokazivanju nekakvog ustašluka i fašizma, ne bi li Hrvati držali glave pognuto i trpjeli teror kvazi „građanske“ komunističke elite. Zato se i pokušava pakirati, na osnovi minornih incidenata ( u kojima nitko nikoga na kraju neće ubiti ), predsjednici Republike sklonost ka nekakvim groznim „Čavoglavcima“. Srećom, ljudi nisu baš toliko blesavi, pa odgovori na Jelin „pakung“ stižu u dnevnom ritmu iz svih krajeva Hrvatske u kojima se pojavi gospođa Kitarović. Što pak silno nervira malog mišića, Arsenija Bauka. Nesvikao na rad, vješt tek u prodavanju partijske magle i iznajmljivanju materinih apartmana na Braču, potpuno je izgubio živce zbog predsjedničine hiperaktivnosti koja uključuje i fizički rad, disciplinu koju je partija zabranila svojim članovima prije mnogo desetljeća. Pa je udario po predsjednici i ispao – baš to, mali, tužni, brački mišić.

Ponovo danima čitamo i slušamo o Frljiću. I njegovim „opravdanim“ i „umjetničkim“ provokacijama. U svim slojevima tih „akcija“ vidim tek čitav niz nelogičnosti i gluposti. Naime, oni koje bi Frljićeve akcije i provokacije trebale „prizvati“ na suočavanje sa vlastitom ili, potpuno idiotski konstrukt, „kolektivnom“ prošlošću i nametnutom „krivnjom“, sasvim sigurno nikada u životu neće kročiti u teatar i iz gledališta se suočiti s Frljićevim pokušajima poticanja „nacionalnog purgatorija“. Frljić u svojim teatarskim ekshibicijama govori isključivo sam sebi, te skupini ljudi koji ionako misle isto što i on. Za ostatak normalne, građanske Hrvatske, njegovi su čini tek plitko samopromotivno sranje bez ikakve umjetničke vrijednosti, kojim se provodi, pod krinkom „artizma“, silovanje Rijeke i Kvarnera, te posredno, uz obilatu pomoć medija, cijele Hrvatske. Rijeci i njezinim stanovnicima, a posebno cijelom zaleđu grada, nameće se jedan svjetonazor koji s tradicijom tog kraja nema nikakve veze. Ako se preskoče zastrašujući dijelovi Neues Zeitunga, prepuni kriptokomunističkih somnabulija, otkriva se fantastična rubrika koja prati tradicijsku kulturu, iznimno živu čakavsku scenu. Navijačima Rijeke, već spomenutoj Armadi, dojadilo je da ih cijela Hrvatska zajebava zbog Frljićevih „umjetničkih“ provokacija, pa su mu krenuli poručiti što misle o njemu. Ali, prava adresa za iskazivanje hrvatske Rijeke je na Korzu, tamo gdje stoluje komunistički aga Vojislav. Njemu bi valjalo poslati poruku, ako ne ranije, onda na izborima.

Vlast je, uistinu čudo. U galeriji zbitoglavih ministara aktualne vlade, po svim anketama, ali i objektivnim kriterijima, jedan od najneuspješnijih ( a konkurencija je zastrašujuća ), jest drug Jakovina, ministar poljoprivrede, uništene i bačene na koljena. Ali, koga briga, pa u krilo Zokiju čiji je Jakovina odabir, pohrliše autohtoni, te demokratski seljaci. Koliko je duboko perverzno to interesno povezivanje, koliko tu nema ni trunke brige o nekom općem dobru, već tek o nekoliko jadnih guzica, uistinu je zastrašujuće. Vidjeti šarmantni lik glumca Marasa, koji je vještinu teatarske preobrazbe usavršio nastupajući u promotivnim spotovima plaćenim slavnim „novcima poreznih obveznika“, kako cirkusira na grobu Stipice Radića, izlazi iz sfere dobrog ukusa. Do prosinca, ne bih se iznenadio, „Za dom, spremni“, orit će se po Iblerovom, ako nikom drugom, uteći će Peđi Grbinu, kad ponovo potegne previše.

A kad sam već spomenuo guzicu, jedna, malena, koju je mater pljesnula, postala je središte novog skandala. I sukoba one grozne „ognjištarske, primitivne, nacionalističke“ Hrvatske, i one druge, „građanske, Pusić Anđelinovićeve, liberalne, moderne“. Koliko je i sve to lažno, šuplje i glupo. Ne treba, naravno, fizičko kažnjavanje biti model, ali javno maltretiranje i žigosanje roditelja toliko je besmisleno i kontraproduktivno da postaje gadljivo. Prije samo četrdeset godina vjerojatno je zanemariv bio postotak roditelja koji nisu tukli djecu. Pa smo nekako preživjeli. I voljeli svoje roditelje. I poštivali učitelje i profesore. I starije. Bili smo – odgojeni. Pokojni profesor Kršul imao je strašan „grif“, zafrknuti komadić kose iznad uha. Ali smo znali fiziku i kemiju i na satu slušali pobožno. Danas učitelji i profesori sa strahom odlaze na posao jer ih neodgojeni balavci izvrgavaju najrazličitijim oblicima „mobbinga“. Možda bi sve te propovjednike liberalne laži trebalo jednom dobro nalupati po guzici. Šibom ili remenom. Da se uvjere u efikasnost metode.

Izvor: direktno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save