JEZIKOSLOVNI POGLED NA VUKOVARSKI PROBLEM – Ćirilične ploče: Srpski pravopis kao srpska pisma navodi i ćirilicu i latinicu

Latinica je neodvojiv dio srpske kulture pa se svako apsolutiziranje ćirilice kao jedinog srpskog pisma može smatrati jezičnim nasiljem

Iako je hrvatska Vlada predložila promjenu odgovarajućih zakona, a Gradsko vijeće Vukovara donijelo statutarne odredbe po zahtjevu Ustavnog suda za osiguravanje ravnopravnosti jezika i pisma srpske nacionalne manjine u Vukovaru, taj problem nije nimalo bliže rješenju. Novi vukovarski statut, naime, ne predviđa uvođenje javnih ćiriličnih natpisa u gradu, a promjene zakona omogućuju raspuštanje Gradskog vijeća baš ako u statut ne unese takvu odredbu. Tako se čak zakonom uspostavlja i potiče krug nestabilnosti lokalne vlasti u Vukovaru koju bi Vlada mogla unedogled smjenjivati odbiju li u Vukovaru uvesti ćirilicu. I političari i pravnici pokazali su, dakle, da ne znaju naći održivo rješenje spora oko ćirilice koje ne uključuje represiju, nezadovoljstvo i nastavak sukoba.

To zapravo i nije čudno ima li se na umu da i političari i pravosuđe problemu „ćirilice u Vukovaru” pristupaju posve formalistički, na razini apstraktnih ustavnih i zakonskih formulacija, ne ulazeći uopće u njihov konkretni sadržaj. A taj sadržaj je sam sporni srpski jezik i ćirilično pismo i njihova normativna pozicija iz koje treba proizaći pravno reguliranje javne uporabe srpskog jezika i pisma. Nigdje do sada nismo ni čuli ni pročitali u medijima jezikoslovnu ekspertizu ili barem mišljenje jezikoslovaca o sporu s „ćirilicom u Vukovaru”. A jezikoslovni pogled taj problem pokazuje u znatno drukčijem svjetlu koje ni politika ni pravosuđe ne bi smjeli zanemariti.

Jezikoslovni pristup „ćirilici u Vukovaru” sastoji se od dva ključna pitanja: prvo, osigurava li doista oblik srpskog jezika i pisma koje zahtijevaju vukovarski Srbi ravnopravnost srpskog kao manjinskog jezika u Vukovaru i Hrvatskoj i, drugo, je li zahtjev hrvatskih branitelja u Vukovaru za isključivanjem ćirilice, zbog kojega je cijeli spor i nastao, utemeljen u nekim civilizacijski mjerodavnim spoznajama ili je to najobičnije primitivno nasilje hrvatske većine nad srpskom manjinom i njezinim osnovnim pravima koja joj jamče hrvatski Ustav i zakoni te međunarodni standardi.

Kakav srpski jezik zapravo traže vukovarski Srbi da bi se osjećali ravnopravnima vidi se iz dvojezičnih natpisa koji su nekoliko puta postavljeni pa razbijani i skinuti u Vukovaru. Pogledajmo natpis na policijskoj postaji. On na hrvatskom jeziku i latiničkom pismu glasi: POLICIJSKA UPRAVA VUKOVARSKO-SRIJEMSKA/POLICIJSKA POSTAJA VUKOVAR, a na srpskom jeziku i ćirilici: ПОЛИЦИЈСКА УПРАВА ВУКОВАРСКО-СРЕМСКА/ПОЛИЦИЈСКА СТАНИЦА ВУКОВАР. Dakle, zahtijeva se da srpski jezik u Vukovaru bude zastupljen ćiriličnim pismom i ekavskim izgovorom (SRIJEMSKA/СРЕМСКА). Međutim, jezikoslovna analiza pokazuje da to ne mora biti baš tako.

To proizlazi, ni manje ni više, nego iz aktualnog pravopisa srpskoga jezika. Naime, Pravopis srpskoga jezika (izdala Matica srpska u Novom Sadu, posljednje izdanje 2013.) precizno određuje pravopisne standarde toga jezika koji bi se trebali poštovati svugdje gdje se njime govori, pa i u Hrvatskoj, budući da Srbi u Hrvatskoj nemaju poseban jezični standard. Pritom je ključno da taj Pravopis ne propisuje jedan, nego dva standarda – u pismu ćirilicu i latinicu, a u izgovoru glasova e/ije, ekavicu i ijekavicu. Politika i pravosuđe, pa ni srpske političke stranke i udruge, tu nemaju pravo arbitraže kojom bi se ti standardi podvrgli trenutačnoj politici, jer je to stručno-znanstveno pitanje. Mogu tek odlučiti koji je od ta dva standarda prihvatljiviji za rješavanje vukovarskog problema s ćirilicom.

Prvo po važnosti

U tom danas važećem srpskom Pravopisu piše da je „ćirilica po važnosti prvo i osnovno srpsko pismo”, da je ona „od sedamdesetih godina 20. stoljeća zapostavljena, marginalizirana i zapuštena, od potiskivanja u službenoj i javnoj upotrebi do umjetničke stagnacije”, posljedica čega je da „sigurno vladanje latinicom i u pisanju srpskim jezikom postane naša svakodnevna potreba”. Oba se pisma uče i u školama u Srbiji. Pravopis donosi tablice ćirilične azbuke i latiničke abecede sa slovima za tisak i za početno čitanje i pisanje (pojednostavnjeno „bukvarsko” pismo). Sve to pokazuje da i latinica u Srbiji, uza sve navedene ograde, ipak ima status standardnog srpskog pisma i da se ne može isključiti iz života, nego se upotrebljava usporedno s ćirilicom. Potvrde za to mogu se naći i u svakodnevnoj stvarnosti. Premda, osobito u novije vrijeme, u Srbiji politika prednost daje ćirilici, ipak je znatan dio javnih komunikacija i tamo (dio administracije i medija, javni natpisi po srbijanskim gradovima) i dalje i na latinici. Postoji i znanstveni pojam, pa i mrežni portal, Srpska latinica. Brojni Srbi u Srbiji smatraju latinicu svojim drugim nacionalnim pismom i ne doživljavaju je kao nesrpsko pismo. To još više vrijedi za Srbe u Hrvatskoj koji uglavnom pišu latinicom, iako se ne može sa sigurnošću tvrditi u kojim sve prilikama i u kojem postotku jer takva istraživanja ne postoje.

Nadalje, po srpskom Pravopisu, u srpskom jeziku potpuno su ravnopravni ekavski i ijekavski izgovor (pravilno je i dete/deteta i dijete/djeteta), pa je čak predviđeno i ekavsko i ijekavsko izdanje pravopisa. Taj dvostruki izgovorni standard može se nazvati istočnom i zapadnom varijantom srpskog jezika jer se ekavski u narodu govori i javno koristi u Srbiji (istok), a ijekavski izvorno govore uglavnom Srbi izvan Srbije (Hrvatska, BiH, Crna Gora, tj. zapad). Većina „istočnih” Srba pripada ekavskom šumadijsko-vojvođanskom dijalektu, a većina „zapadnih” Srba istočnohercegovačkom ili krajiškom, tj. ijekavskom novoštokavskom dijalektu srpskog jezika kojim u Hrvatskoj govore npr. Srbi u Slavoniji, Lici i unutarnjoj Dalmaciji. Takav dvostruki standard u izgovoru, baš kao i dva pisma, posebnost je srpskog jezika kakvu ima malo koji jezik u svijetu. To ima svoje povijesno i ideološko-političko objašnjenje u srpskoj ekspanzionističkoj politici koja je doživjela poraz pa se sada nacionalistička jezična politika u Srbiji vraća ćirilici i latinicu doživljava kao nužno zlo. No, latinica je tijekom posljednjeg stoljeća postala neodvojiv dio srpske kulture pa je svako apsolutiziranje ćirilice kao jedinog srpskog pisma osuđeno na neuspjeh i može se smatrati jezičnim nasiljem kao što je to, za vrijeme obiju Jugoslavija, bilo nametanje zajedničkoga srpskohrvatskoga jezika.

Pravo i struka

Ukratko, srpski pravopis dopušta da se srpski jezik u svom standardnom obliku piše i ćirilicom i latinicom te ekavicom i ijekavicom. To je pravno relevantno jer pravo mora poštovati struku koju regulira, koliko god jezik istodobno bio i politička i pravna materija. To također omogućuje da se problem ćirilice u Vukovaru promatra u širem kontekstu od onoga u kojemu ga predstavljaju predstavnici srpske manjine u Vukovaru te hrvatska službena politika i pravosuđe. Jer, ako su i ćirilica i latinica srpska standardna pisma, a ekavica i i/jekavica dva ravnopravna izgovora srpskog jezika, to znači da natpisi na srpskom jeziku na dvojezičnim pločama u Vukovaru (a i drugdje po Hrvatskoj) mogu biti pisani ne samo ćirilicom i ekavicom nego i latinicom i ijekavicom pa da i to bude u skladu sa srpskom jezičnom normom. Dakle, tekst POLICIJSKA UPRAVA VUKOVARSKO-SRIJEMSKA / POLICIJSKA STANICA VUKOVAR (latinica i ijekavica) napisan je također po srpskom pravopisu, tj. jednim od dva njegova standarda. Ćirilica po tome nije nužno manjinsko pismo Srba u Vukovaru, i to po – srpskom pravopisu. Zato je baš srpski pravopis izvrsna osnova i za političko raščišćavanje jezičnog pitanja Srba u Vukovaru, a i u cijeloj Hrvatskoj.

Srpski pravopis, kao obvezujući standard srpskog jezika, očito jako relativizira inzistiranje vukovarskih Srba na ćirilici i ekavici. Oni zapravo inzistiraju da jezik srpske manjine u Vukovaru, odnosno u Hrvatskoj, bude isti onaj srpski jezik kojim se govori u Srbiji, bez obzira na to kakvim jezikom govore i kojim pismom pišu Srbi u Hrvatskoj. A poznato je da Srbi u Hrvatskoj uglavnom govore ijekavski, jer im je to materinski izgovor, i pišu latinicom, što pod utjecajem hrvatskoga jezika, a što zbog učinaka jezične politike u bivšoj Jugoslaviji koja je i među Srbima davala prednost latinici nad ćirilicom. Ako danas politički predstavnici Srba u Hrvatskoj inzistiraju na ćirilici i ekavici kao obilježjima hrvatskih Srba, oni svojim sunarodnjacima zapravo nameću standard srpskog jezika uobičajen u Srbiji, koji osobito forsira i aktualna srpska politika, a zanemaruju stvarnu jezičnu praksu srpskog naroda u Hrvatskoj. Time se ne želi sugerirati da ćirilicu treba isključiti iz javne uporabe u Hrvatskoj. Dapače, ćirilica se posve normalno rabi u srpskim manjinskim školama, izdavaštvu i svim drugim područjima života srpske manjine i tome se nitko u Hrvatskoj ne protivi. No, Vukovar je, zbog teških trauma iz Domovinskog rata, specifičan slučaj koji bi tamošnji Srbi trebali razumjeti i dogovoriti se s Hrvatima o uporabi ćirilice radi zajedničkog snošljivog suživota, umjesto da inzistiraju na zakonskim formulama iza kojih, kao što smo vidjeli, ne stoji baš jasan i uvjerljiv sadržaj. Ovako ispada da oni ne mare za poraz srpske agresije na Vukovar i Hrvatsku i da su branitelji bili pripadnici pobjedničke vojske. To je jedino logično objašnjenje zašto im očito nije primarno uspostaviti miran suživot s Hrvatima, koji u sadašnjoj situaciji nužno podrazumijeva i njihove ustupke, nego su im važnija politička nadmetanja i zaoštravanja te profiti koji iz njih mogu proizaći.

Drugo ključno pitanje „ćirilice u Vukovaru” jest legitimnost stava vukovarskih branitelja da ih ćirilica na javnim mjestima u Vukovaru, kako navode, izravno psihički opterećuje podsjećanjem na golema stradanja i patnje u Domovinskom ratu te stoga traže odgodu javne uporabe toga pisma proglašavanjem Vukovara mjestom posebnog pijeteta zbog enormnog stradanja u Domovinskom ratu. Zahtjev vukovarskih branitelja znanstveno je i moralno legitiman. Pripada problematici jezične viktimologije, tj. ljudskog stradanja uzrokovanog zloporabom jezika. Nasilje jezikom, nad jezikom i zbog jezika te otpor takvom nasilju poznata su pojava ne samo u hrvatskoj nego i u prošlosti drugih naroda. Nasilje (nad) jezikom uvijek je bilo sastavnica neke porobljivačke, nedemokratske politike. Braniteljski zahtjev za isključivanjem ćirilice proizlazi od tvrdnje da je postojalo zlostavljanje jezikom po tome što je agresorska vojska u Vukovaru upravo ćirilicu upotrijebila kao jedan od najsnažnijih simbola vlasti. Odmah poslije ulaska u Vukovar srpska je vlast skinula ploče s nazivima ulica na latinici i postavila nove na ćirilici i s novim imenima. Osobito je zapamćena zamjena imena Trga Stjepana Radića imenom njegova ubojice Puniše Račića. Poruka je te zamjene bila stravično jasna, a sam čin tog nasilja utisnuo se u sjećanje upravo po ćirilici kojom je nova ploča napisana. Dodaju li se tome ćirilične parole po zidovima „Ovo je Srbija” i četiri ćirilska slova C iz srpskog grba, je li čudno i neočekivano što ponovna javna uporaba ćirilice u Vukovaru, na kojoj k tome formalistički inzistira i aktualna hrvatska vlast, izaziva kod branitelja, poput uvjetovanog refleksa, psihičke traume i revolt? Istina, i vukovarski Srbi imaju pravo na nelagodu i prosvjed zbog izuzimanja ćirilice kao obilježja njihova nacionalnog identiteta, no ne mogu se ponašati kao da nedavno rata nije bilo i da upravo ćirilica nije upotrijebljena kao simboličko oružje agresora koji je njihove sugrađane Hrvate mučio i ubijao. Upravo tako, ćirilica je u okupirani Vukovar ušla ponajprije kao simbol agresora, a tek potom kao pismo, tj. sredstvo komunikacije. Nije stoga ni uvjerljivo ni pošteno braniteljski zahtjev svoditi na netrpeljivost i barbarsko protivljenje uporabi jednog pisma koje ima važno mjesto u kulturi ljudskog roda.

Nije to presedan

Inače, opredjeljenje Gradskog vijeća Vukovara da zasad ne uvodi ćirilicu kao manjinsko pismo na javna mjesta, u svijetu nije nikakav presedan u odnosu vlasti prema manjini u sličnim okolnostima. Dobar su primjer Litva, Letonija i Estonija, koje su se osamostalile raspadom SSSR-a i danas su također u EU. Mala Letonija (ima oko 2,3 milijuna stanovnika, od čega je oko 30 posto Rusa) izbacila je referendumom iz službene uporabe ruski jezik i ćirilicu smatrajući ih simbolima ruske okupacije i odmah precrtala ćirilične javne natpise. Štoviše, prisilila je manjinsko rusko stanovništvo da, ako želi letonsko državljanstvo i pravo glasa, mora dokazati da zna letonski jezik.

Na kraju treba upitati zašto problem “ćirilice u Vukovaru”, koji očito ima i svoj lingvistički, komunikacijski, kulturološki pa i antropološki sloj, aktualna vlast lomi preko koljena i rješava samo političkim i pravosudnim, a i ideološkim sredstvima koja nude samo nove sporove, kaos i represiju. Zašto pravosuđe nije zatražilo „prijatelje suda” među stručnjacima koji bi znali objasniti sadržaj ustavnih i zakonskih pojmova te stvarne mogućnosti primjene zakonskih odredbi? Zašto, dakle, nije napravljena kompleksnija ekspertiza tog pitanja, a suprotstavljene strane pozvane na prethodni obvezujući dogovor? Opravdano je i pitanje zašto se u razjašnjavanje dvojbi oko ćirilice nisu uključile naše najviše znanstvene ustanove i ponudile za to neki realan model? „Ćirilica u Vukovaru” nije samo lokalno pitanje nego važna nacionalna i međunarodna tema u koju treba uložiti dobre volje, znanja i odgovornosti.

Prof. dr. sc. Ante Bežen/vecernji.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save