Poznajem mnoge koji se prekriže prije nego Jadranku pogledaju u oči

Izborna nedjelja 4. prosinca ove godine, bila je jedna od dosadnijih nedjelja. Bili su to izbori s unaprijed poznatim izborom, a takvi izbori nisu zanimljivi.

Tjednima ranije po sudskim kafićima i hodnicima nije se dokono razglabalo tko će pobijediti nego kako će Zoran Milanović sastaviti pobjedničku momčad – od golmana do lijevog krila.Knjiga Tko će biti lijevo smetalo, a tko desni defanzivni. Rutinski sam ožalovao svoje gubitnike. Nekoliko dana prije izbora sjedio sam uz kavu s jednim od kandidata na izborima i unaprijed mu savjetovao da napiše knjigu o tome zašto na svim izborima nije uspio prijeći ni izborni prag. Čak sam mu sugerirao da bi naslov knjige mogao biti “Tajna mog neuspjeha”.  

Njet sloboda, eta karnjeval!

U nedjelju oko 21 sat, gledajući reprizu nekakvog krimića, lagano sam zadrijemao. Probudih se negdje oko 23 sata i prebacih se na HRT da vidim s kojom je razlikom Kukuriku koalicija pobijedila. Baš su u tom trenutku reporteri HRT-a ušli s kamerama u Izborni stožer HDZ-a. Refleksivno sam htio promijeniti kanal kad mi je skoro

daljinski ispao iz ruke. Vidio sam našu Predsjednicu Vlade ozarena lica, sa širokim osmjehom i visoko uzdignutih ruku kako strastveno pjeva. Čula se pobjednička pjesma iz nekih davnih vremena “Zovi, samo zovi, svi će sokolovi….”. Mladež HDZ-a je ushićeno pjevala sa svojom Predsjednicom stranke, Šeks je plakao od sreće, čestitanja, grljenja, rukovanja i šampanjac. Pomalo histerično povikao sam supruzi koja je bila u drugoj sobi “HDZ je pobijedio! Ipak je pobijedio! Neće crveni vladati Hrvatskom. Kakvo iznenađenje! Veće nego da je Dinamo pobijedio u Ligi prvaka!”

Supruga se pojavi na vratima i sažalno me pogleda te mi dometne ledenim glasom: “Je, je, HDZ je pobijedio kao i Srbi u Kosovskoj bitci! Doduše Srbi slave tu svoju “pobjedu” već 500 godina, a HDZ je tek počeo.” “Uostalom” doda supruga “sjeti se onog otrcanog vica o ruskoj okupaciji Čehoslovačke koji si toliko puta ispričao. Odjednom sam shvatio što se desilo, HDZa sjetio sam se i vica. Naime, Rusi su 1968. godine bili okupirali Čehoslovačku kako bi joj na lijep i kulturan način s tenkovima pokazali da zemlje socijalističkog lagera imaju ograničeni suverenitet. To je bila tzv. doktrina Leonida Brežnjeva. Vic glasi: Jedne nedjelje, u najprometnijoj ulici Praga, Františeka probudi glazba s ulice, buka tenkova i uzvici. Onako snen izađe na balkon i ne može vjerovati svojim očima. Ulicom prolazi kolona američkih tenkova, praćena američkim vojnicima, a građani razdragano mašu zastavicama. František počne histerično vikati: “Sloboda, sloboda, živjela Amerika!” Na to ga s ulice mrko pogleda jedan “am erički” oficir i reče: “Njet sloboda, eta karnjeval!”

Moja žena me samo gledala s punim razumijevanjem mog duševnog stanja te reče: “Ajde František, gledaj bolje taj tvoj nogomet. To te manje u zbuđuje!” Stvarno, odmah poslušah, okrenuh nogometni kanal i počeh maštati kako će za koji dan moj Dinamo samljeti Lyon. Naravno za par dana nije mi više bilo ni do toga da gledam nogomet. I za HDZ i za Dinamo vrijedi jedna mudrost Richarda Bacha koji je napisao:

“Naposljetku suština saznanja nije u tome gubimo li igru već kako gubimo, što time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas poraz mijenja! Gubiti na određeni način znači dobivati!”
 

Stari novinarski ortodoksni partijski kadrovi

Predsjednik Ivo Josipović još jednom nas je iznova oduševio svojim nepogrešivim talentom za izbor osoba kojima svake godine daje visoka državna odlikovanja. Tako je ove godine novinar Drago Hedl, povodom Međunarodnog dana ljudskih prava, odlikovan Redom Stjepana Radića za osobit doprinos u borbi za ljudska prava, promicanje pravde, demokracije i otkivanja istine.

Oni koji ne znaju biografiju Drage Hedla uskliknut će: “Mali smo narod, ali vidi kako krasne ljude imamo među nama!” Zaista je taj novinar jedna krasna osoba. Drago Hedl je naime čisti recidiv najtvrđeg komunizma. Da je u Hrvatskoj bila na vrijeme provedena famozna lustracija, on bi danas, sa sebi sličnima, mogao pisati jedino u kupusovom listu. Naš je Drago zapamćen po tome što je pred otprilike 30 godina hrvatskog mitskog kardinala Alojzija Stepinca proglasio ni više ni manje nego krvnikom. Nadalje je blaženog Ivana Merza proglasio ustašom iako je ovaj bio umro davne 1928. Godine. Naravno, Drago Hedl nas je tako, pišući s puno prave i nepatvorene mržnje u doba jednoumlja, pozivao na progon katolika kojih je i onda i danas bilo blizu 80%. U hrvatskoj državi, čija je uspostava Hedlu sigurno prouzročila nekoliko čireva na želucu, Hedl je pravomoćno osuđen zbog klevete.

Postao je poznat i po tome što je neprekidno tvrdio i cvilio kako je progonjen, kako ga progone iste one ustaše čijim je članom dvadesetih godina prošlog stoljeća bio i pok. bl. Ivan Merz. Sve je to obznanila Komisija Justitia et Pax Biskupske konferencije Hrvatske. Tada se Hedl pojavio u trećem Dnevniku HRT-a. Za sve što je tamo izvalio Predsjednik Republike bi ga stvarno trebao odlikovati dvostrukim, ako ne i trostrukim Redom Stjepana Radića. Kaže tako Hedl u TV Dnevniku kako ga čudi naknadna hrabrost klerikalaca. On je taj tekst pisao pred trideset godina, pa što se nisu tada javili i osporili njegove dijalektičko-marksističke teze kako je Crkva u Hrvata krvnička i analogno tome Stepinac je krvnik. Stvarno genijalna izjava! Misli lukavi Drago da su se svi kojima je digao tlak tvrdnjom kako je Stepinac krvnik trebali odmah hrabro javiti tako da danas više ne bi bilo nijednog živog svjedoka Hedlovih bljuvotina te se on ne bi sada osjećao progonjenim i žrtvom klerikalaca!

Kako svaka krpa ima zakrpu, tako se iz Rima u Jutarnjem odmah javio i Inoslav Bešker koji je svojim raskošnim talentom za mržnju Crkve u Hrvata zdušno stao u obranu svog ideološkog istomišljenika Hedla. Naslov Beškerovog pamfleta dovoljno govori sam za sebe “Komisija pravda i mir podržala ratni zločin”. Bešker nam se u članku obraća kao da smo retardirani članovi njegove partijske ćelije i prodaje nam tezu iliti bozu “skandaloznost izjave Komisije Justitia and Pax leži u činjenici da je Hedl vrhunski istraživački novinar svjetskog glasa…. zato jer je istraživao i prokazivao ratne zločine i “naših” protiv “njihovih”.”

Tu nesuvislu papazjaniju od misli potrebno je ipak malo proanalizirati. Prvo tvrdnja da je Hedl novinar svjetskog glasa. Svi stari novinarski ortodoksni partijski kadrovi kao Bešker i Hedl odjednom su jedini istinski borci za demokraciju i novinari svjetskog glasa. Tako si danomice infantilno međusobno tepaju dok na kraju iskreno ne povjeruju u takvu narcisoidnu glupost. Istina je da je Hedl postao novinar “svjetskog glasa” prokazujući ratne zločine “naših” protiv “njihovih”. Međutim Hedl se ne sjeća ratnih zločina agresora protiv napadnutih! Zakazala mu je u tom slučaju memorija pamćenja. Je li ikada taj okoštali partijaš pokušao istražiti tko je na Plitvicama u zaseoku Sertić poljana u jesen 1991. godine, zapalio sve kuće i starce Hrvate u njima koji zbog godina i bolesti nisu uspjeli pobjeći. Nije to tema za jednog takvog novinara “svjetskog glasa”! Tko je u Hrvatskoj u doba Domovinskog rata pobio preko 15.000 civila? Naši ili njihovi?

Ako Hedl i Bešker otkriju da su to bili naši neće ih odlikovati samo Josipović već i Vojislav Šešelj. Tako dva “svjetski poznata” novinara vjeruju da uz ovaj svijet postoji još jedan, njihov, postkomunistički u kojem oni očekuju odlikovanja. Svejedno je dijele li im ta odlikovanja Tito, Mesić ili Josipović. Je li kardinal Stepinac doista bio krvnik ili nije, to naše novinare Hedla i Beškera uopće ne zanima i ne žele to ni istražiti. Za Beškera i Hedla su potpuno irelevantni, stari i senilni svi oni istaknuti hrvatski Židovi koji su svjedočili kako ih je pok. Kardinal spašavao i kao njihov “krvnik” omogućavao im da prežive rat. Za naše novinare njihov iskaz nije vrijedio ni trule jabuke. Hebrejska poslovica glasi: “Za crva u jabuci jabuka je čitav svijet!” Za naša dva novinarska crva njihova trula jabuka je jedini svijet i žele da sve jabuke postanu trule makar izvana i izgledale crvene!”

Potez na portretu

Danas novinarski poltroni pišu prave ode Zoranu Milanoviću i natječu se tko će mu se više i brže uvući. Jedan komentator, koji mu nije inače pretjerano sklon, kaže: “Milanović nije okupator! On je pobijedio u demokratskim izborima i treba mu omogućiti da ispuni barem polovicu onoga što on želi i misli da može”.

Da ne bih ispalo kako sam i ja poslije izbora odjednom postao ulizica, otvorio sam na svom tabletu svoju kolumnu od 12. srpnja 2010. godine, pod naslovom “Milanović će biti dobar i dosljedan Predsjednik Vlade”. Ako moj prezimenjak Luka Hodak može uspješno predviđati političke događaje, ja sigurno mogu još bolje! Ukratko u toj sam se kolumni bio okomio na one lijeve novinare koji su otrovno kritizirali današnjeg mandatara Vlade kako je premlad, nema iskustva, ne pokazuje kapacitete za premijera itd. K’o fol bio je dosada premijer pa se pokazao (kao Kosorica) da nije za taj posao. Tada sam u kolumni poručio tim vrlim novinarima da, ako im je premlad, neka ga zamijene s Josipom Manolićem. I još nešto. Ponadao sam se tada u kolumni da će ako postane Premijerom, znati unaprijediti radnička i sindikalna prava koja su dosadašnjim Vladama bila zadnja rupa na svirali.

S druge strane bivša Premijerka izlazi na prvu svoju samostalnu opozicionu izložbu gdje će pokazati svoj oporbeni politički portret. Već prvi potezi tog portreta koji sama slika pokazuju kako je spremna u ime demokracije odmah podnijeti ostavku zbog izbornog poraza, ali samo pod uvjetom da ostavku nitko ne vidi, a još manje da ju se itko u HDZ-u usudi prihvatiti. Drugi potez na portretu naslikala je kad je izjavila da svatko tko se želi kandidirati protiv nje za predsjednika HDZ-a mora doći prvo k njoj i pogledati je ravno u oči te joj to priopćiti. Zaista demokratski i inteligentan zahtjev. Znam mnoge koji se, prije nego ju pogledaju u oči, prekriže kao što se većina sigurno prekrižila poslije čitanja ovih njenih zadnjih bisera. Osim vjerojatno Ćire Blaževića. On bi ju pogledao u oči, ali se ne bi usudio kandidirati. Možda bi skupio hrabrosti kandidirati se u nekom iranskom HDZ-u. Došlo je vrijeme da se Jaca mora riješiti privida kako je lijepa, uspješna, plemenita i voljena osoba što je uživala slušati iz usta svojih suradnika. Albert Camus je napisao: “Ne biti voljen je nesreća. Ne voljeti nikoga je tragedija!”

Zvonimir Hodak
Dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save