Jedna iznimno bitna inicijativa predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović prošla u sjeni prepucavanja oko datuma izbora, i nedavanja podrške Vesni Pusić za čelno mjesto u UN-u. Poznato je da je upravo Vesna Pusić izraziti zagovornik politike tzv. “regiona”, ex-jugosfere, ex-SFRJ, koju guraju prije svega Englezi, ali u zadnje vrijeme i Njemačka. Naravno, svi oni imaju svoje legitimne geopolitičke interese, no i mi imamo – svoje, a ovo je inicijativa koja ide u tom smjeru.

Je li inicijativa Kolinde Grabar-Kitarović pravi odgovor na politiku “regiona”, je li to prvi put nakon Tuđmana da je Hrvatska poduzela vanjskopolitičku inicijativu i da se ponovo počela petljati u stvari koje je se tiču i u kojima ima legitiman interes? U razgovoru za austrijsku agenciju APA tijekom nedavnog Foruma Alpbach u Austriji, predsjednica je rekla da će krajem ovog mjeseca u New Yorku, tijekom održavanja opće skupština Ujedinjenih naroda, na rubovima tog velikog summita održati sastanak s čelnicima EU članica na potezu Jadran – Baltik. Te zemlje bi se, po njenoj zamisli, počele povezivati i zbližavati u zasebnu grupu unutar EU. Ona je zapravo već pokrenula stvari – u tišini i bez previše pompe, kako i inače radi. Kolinda Grabar-Kitarović je dakle inicijator sastanka u New Yorku, i na njega je već pozvala čelnike Austrije, Mađarske, Slovenije, Češke, Slovačke, Poljske, i baltičkih država: Latvije, Litve, Estonije. Taj potez je pojasnila time da će lideri tih zemalja ionako već biti tamo, pa očito u tome vidi priliku da se osnuje nova unutareuropska asocijacija poput V4, poznate kao Višegradska skupina, i to na inicijativu Hrvatske.

“Ako pogledate zemljovid od Baltika do Jadrana, onda vidite da je to prirodna crta“, rekla je za austrijsku agenciju APA hrvatska predsjednica, te navela kako je moguća suradnja u gospodarstvu, prometnoj infrastrukturi, i energetici. Inicijativa može pomoći “kako bismo koordinirali naše pozicije u pitanjima EU“, rekla je Grabar Kitarović. Ne treba biti preveliki genije da bi se vidjelo da se tu radi o inicijativi za povezivanje prvenstveno po liniji nekadašnje Austro-Ugarske. Dakle, radi se o stvaranju zajednice zemalja koje povezuje prije svega pripadnost prostoru Srednje Europe, što je ujedno i prostor bivše monarhije. Istina, Austro-Ugarska je obuhvaćala i sjever Italije, jedno kratko vrijeme i BIH i veći dio Vojvodine, dijelove današnje Ukrajine, ali ne i baltičke države. No, jasno da se ovdje ne radi o doslovnom preslikavanju nekadašnje monarhije, čije su se granice uostalom često i mijenjale. Baltičke države su, pored toga, povijesno vezane prvenstveno na Njemačku i Poljsku, i svakako pripadaju istom civilizacijskom i kulturnom krugu. Usto, radi se pretežno o katoličkim zemljama, odnosno zemljama gdje je katoličanstvo ostvarilo presudan kulturni utjecaj i obilježilo razvoj i kulturu tih zemalja. Iznimka je tu tek donekle Češka, jedina europska zemlja koja je već stoljećima pretežno ateistička i ireligiozna (zbog sukoba luterana i katolika) i Estonije, koja je pretežno pravoslavna (od baltičkih država, Latvija je podijeljena između luterana i katolika u otprilike jednakom broju, dok je Litva izrazito katolička). Dakle, radi se o receptu, da ne idemo u detalje, bivša Austro-Ugarska minus Trst plus Baltik. To ne treba nikog zbunjivati – uostalom, i “jugosfera” je stvarana po principu bivša SFRJ minus Slovenija plus Albanija. Srećom, ta pametna britanska ideja je propala u startu.

Kolinda Grabar-Kitarović je taj srednjeeuropski smjer svoje politike uostalom već i najavila u predizbornoj kampanji, rekavši kako ona jest za blisko povezivanje sa susjedima, ali da za nju susjedi i regija nisu samo Srbija i BIH, da su za nju “regija” i Mađarska i Češka. A usto, Hrvatska nikad nije ušla u “Višegradsku skupinu”, koju čine Mađarska, Skovačka, Češka i Poljska, u koju prirodno spada. i to se pokazalo kao katastrofalno za Hrvatsku i ekonomski i politički: naravno, i to je bio čin sabotaže usmjeren na odvajanje Hrvatske od njenog prirodnog okruženja i trpanja na “Zapadni Balkan”. Osovina Baltik-Jadran je zapravo u neku ruku i proširenje Višegradske skupine.

Ima li Kolindina inicijativa možda korijene u Titovim “nesvrstanima”? Ne mislim pritom jasno na sastav, već prije svega na porijeklo same ideje. Podsjetimo, Tito je svojevremeno pao u Staljinovu nemilost zbog vlastitih neumjerenih ambicija da postane regionalni “mali Staljin” i ratnohuškačke politike u Grčkoj u vrijeme kad je Rusiji odgovaralo smirivanje tamošnje situacije i građanskog rata. Nakratko se okrenuo Americi, no kad je Amerika postavila zahtjeve za demokratizacijom zemlje, ponovo se okreće Rusiji u kojoj je tada već Hruščov na vlasti. Kad ponovo nakon intervencije u Mađarskoj dolazi u nemilost Rusa, koji ga smatraju krivcem za tamošnju pobune, spas nalazi u iniciranju “pokreta nesvrstanih”. Kolinda sigurno nije u takvoj situaciji, no svjesna je da postoji snažan pritisak da se zemlje bivše SFRJ međusobno što više povežu (bez Slovenije, naravno, jer tamo nema nikakvog interesa za tako što niti relevantne političke snage koja bi podržala takvo povezivanje). Isto tako je svjesna da ne može računati da će Njemačka štititi hrvatske geopolitčke interese, jer ima vlastite koji mogu biti u koliziji s našim. Dakle, sličnost s nesvrstanima je tu ta što i Kolinda, poput Tita, pokreće vlastitu inicijativu kao protutežu postojećim blokovskim interesima u svijetu, odnosno Europi. Razlika je međutim što je Titova inicijativa okupljala kuse i repate, diktature (pretežno) i demokracije, južnoameričke, afričke i azijske zemlje, koje zapravo međusobno nisu imale ništa zajedničkog, pa je tako taj pokret vrlo kratko trajao i izgubio svaki smisao prestankom hladnog rata.

Ovdje se pak radi o zemljama koje su međusobno vrlo bliske, koje dijele zajedničku povijest, kulturu, a nalaze se i na manje više sličnom stupnju razvoja (Austrija je ispred ostalih, no oduvijek je i bila). Pored toga, radi se o zemljama koje su sve – osim opet Austrije – nakon Drugog svjetskog rata pa sve do 1989. bile komunističke diktature, i dio sovjetskog bloka u koji nipošto nisu spadale temeljem svoje povijesti i kulture, pa tako u svim tim zemljama postoji jak otpor komunističkom totalitarizmu, ali i velikoruskom imperijalizmu, a povezivanje s tim zemljama svakako ide na ruku i demokršćanskoj opciji u koju spada i HDZ (komunisti i ljevica u tim zemljama u pravilu jako slabo kotiraju). To su zemlje s kojima – na stranu uloga Bana Jelačića u slamanju revolucije u Mađarskoj – nikad nismo bili u ratu, niti smo s njima imali neraščišćenih računa, za razliku od odnosa sa zemljama ex-Jugoslavije.

I, usto, sve su to države članice EU, što bitno olakšava povezivanje: praktički se radi o “srodnim regijama” u istoj državnoj zajednici. To su zemlje jedinstvenog i specifičnog kulturnog prostora Mitteleurope, toliko različitog od mediterana s jedne strane, i sjevera Europe s druge strane, ali opet s utjecajem kako lepršave razigranosti i opuštenosti mediterana i strogosti i discipline sjevera, zemlje koje su u jednom kratkom periodu povijesti, kad su bile povezane u državnu zajednicu pod Habsburzima, predstavljale najbolje od oba svijeta. I, ta zemlja je bila i te kako uspješna, za razliku od umjetne tvorevine Jugoslavije, nastale u kabinetima britanskih lordova nakon poraza monarhije u Prvom svjetskom ratu, sastavljene od posve nespojivih kultura i naroda koje nije vezivalo ništa osim dalekog srodstva, a i to je upitno. Dok su obje Jugoslavije obilježile diktature, nasilje, i gospodarski neuspjesi, Austro-Ugarska u svojem kratkom vijeku doživljavala veliki gospodarski, kulturni i civilizacijski napredak. Taj napredak je upravo u zemljama poput Hrvatske bio najizraženiji.

U trideset godina od 1870. godine do 1900. sagrađeno je 27.000 kilometara željezničkih pruga, i Austro-Ugarska time dostiže Njemačku i Veliku Britaniju po omjeru broja stanovnika i kilometara pruga. Industrijska proizvodnja je porasla za preko 300% u samoj Austriji, a van nje, gdje je prije nije niti bilo, i osjetno više. Hrvatska se tada naglo urbanizira, a unatoč tome poljoprivredna proizvodnja brzo raste. Zagreb je tada brzo rastao i do početka rata postao kakvim ga danas znamo: iako nije bio veleban poput Beča, Pešte, ili Praga, imao je sva kulturna obilježja srednje Europe, tada je stvoreno sve što u njemu arhitektonski i urbanistički vrijedi, a svakodnevni gradski život je imao sva obilježja visokog stupnja kulture i civilizacije. Svi mi koji smo imali djedove i bake koji su živjeli u Zagrebu u doba KuK monarhije, čuli smo istu priču: bila je to jedina stvarno uređena i napredna država “na ovim prostorima”, svjetlosnim godinama ispred svega što je došlo kasnije. Nije stoga teško razumjeti “mitteleuropsku nostalgiju”: za razliku od jugonostalgije, ona ima svoje posve realne temelje. Realni BDP po glavi stanovnika je rastao oko 1.76% godišnje u Austro Ugarskoj od 1870 do 1913., osjetno brže nego u istom razdoblju nego u Britaniji (1%), Francuskoj (1.06%), i Njemačkoj (1.51%). Iako nije ekonomski dostigla te zemlje jer je industrijski razvoj i time razvoj kapitalizma u njoj započeo bitno kasnije, Austro-Ugarska je bila vrlo liberalna, demokratična i bogata zemlja za svoje vrijeme, usto sjajno organizirana i vođena.

No, ovdje treba spomenuti da je Kolindina inicijativa i određeno kontriranje upravo djelovanju Vesne Pusić, koja kao ministrica vanjskih poslova Hrvatske sustavno radi na udaljavanju Hrvatske od srednjeeuropskih korijena i približavanju “Zapadnom Balkanu”, zbog čega je često prozivana i ministarkom spoljnih poslova Regiona, a isto je radio i njen prethodnih Ivo Josipović. Zato je odbijanje Predsjednice da podrži kandidaturu Vesne Pusić za čelnicu UN-a tek nebitan moment, vrh ledenog brijega, dok se pravi sukob između dvije najmoćnije žene u Hrvatskoj zapravo vodi na razini geopolitike. Naravno, jasno je i očito koji je stvarni interes Hrvatske i tko ga promiče, a tko je tek transmisija Londona i Washingtona, pa pomalo i Berlina.

Autor: Marcel Holjevac

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save