Armenska crkva
Predaje: U jednoj je subesjedi za portal “Katolik” mons. dr. Juraj Kolarić među ostalim rekao o armenskom narodu i njegovoj crkvi:
{jathumbnail off}“Malo je naroda na svijetu kojima je povijest isprepletena takvim i tolikim stradanjima, patnjama i tragedijama kao Armencima. Zbog svojega povoljnoga zemljopisnog položaja, kao najpogodnija veza između Istoka i Zapada, Armenija je postala pozornica na kojoj su se odigravale velike vojne predstave. Prema armenskoj predaji prvi navjestitelji evanđelja u Armeniji bili su apostoli, koje je sam Krist poslao u Armeniju. Prema jednoj legendi apostol Armenije bio je sv. Juda Tadej, a prema drugoj sv. Bartol. Kralj Abgar je, navodno, čuo za Isusa i poslao mu pismo u Jeruzalem s molbom da dođe u Armeniju, jer ga Židovi proganjaju. Krist je, prema legendi, odgovorio kralju pismom u kojem obećaje da će poslati Judu Tadeja, koji je doista i došao u Armeniju, ozdravio bolesnog Abgara i ostao u Armeniji. Prvi apostol Armenije Grgur Prosvjetitelj (240.-332.) obratio je i pokrstio kralja Trdata, koji je 295. godine proglasio kršćanstvo državnom vjerom Armenije, dakle davno prije nego što je to na Zapadu učinio Konstantin Veliki.
Sv. Ečmijadzin, sjedište Armenske apostolske crkve
Ima i predaja prema kojoj je apostol Bartol nakon pothvata u Indiji i Perziji došao u Armeniju gdje je sagradio mnoštvo hramova duž rijeke Araks i utemeljio samostan blizu naselja Van te mučenički preminuo (g. 68.) u jugoistočnoj Armeniji. O širenju kršćanstva u Armeniji svjedoče Tertulijan, blaženi Augustin, Faust Bizantski (4. st.) u svojoj knjizi “Povijesna knjižnica“, Agafangel, armenski pisac iz 5. stoljeća, u svojoj knjizi “Povijest carevanja Trdata“ te propovijedi Grgura Prosvjetitelja i dr. Međutim, Armenci “pravim“ apostolom svojim
Armenski patrijarh i katolikos svih Armenaca Garegin II
Kristologija Mjesto sjednice Cilicijskoga katolikosata Armenske apostolske crkve, katedrala sv.Grgura Prosvjetitelja, Libanon
Armenska apostolska crkva (arm. Հայ Առաքելական Եկեղեցի, Hay Arakelagan Yegeghetzi) pripada “obitelji” staroistočnih crkava koje prihvaćaju samo prva tri ekumenska sabora te zbog toga imaju malo drugačiju kristologiju u odnosu prema Rimu i Bizantu. U vrijeme kristološke rasprave na crkvenom Kalcedonskom saboru 451. god. o tom jesu li u Kristu prisutne dvije naravi, ljudska i božanska, ili samo jedna, božanska, Kalcedonsko vjerovanje jasno je izreklo vjeru u dvije naravi u Kristu. One nisu međusobno pomiješane i božanska narav nije poništila ljudsku. Takav crkveni nauk nije prihvatila Armenska crkva, jer ga je vidjela kao odstupanje od nauka Ćirila Aleksandrijskoga o Kristovu jedinstvu. Stoga je Armenska crkva držala da je trebalo biti proglašeno da je Krist “od dvije naravi”, a ne “u dvije naravi”. Ipak, u drugoj polovici 20. st. armenski miafizitski crkveni nauk prihvaćen je kao moguće tumačenje pravovjernoga shvaćenja kršćanske vjere, a to su potvrdili vrhovni poglavar Katoličke crkve Ivan Pavao II. i ekumenski carigradski patrijarh Bartol (Bartolomej) I. Zajednička je izjava pape Ivana Pavla II. i armenskoga katolikosa Garegina II., proglašena 13. prosinca 1996. god., potvrdila da je “prevladana teološka rasprava” koja je svojedobno dovela do crkvenoga raskola te da je armenska kristološka ispovijest pravovjerna i u suglasnosti s kršćanskom predajom, a 27. rujna 2001. god. potpisana je još i zajednička crkvena deklaracija [2]. Sveti otac Ivan Pavao II. u Armeniji je svojedobno sudjelovao u zajedničkoj liturgiji, koju je predvodio armenski katolikos Garegin II.
Hijerarhijski ustroj
Osnovna podjela vj
Zarediti se za svećenika može samo đakon. Svaki svećenik prvo mora postati đakon pa onda svećenik. Svećenici i đakoni nisu obvezatni na celibat, no biskupom može postati samo neoženjeni svećenik. Celibat za buskupa uveden je još u 13. stoljeću. Oženjeni svećenik (arm. ter ajr) prije zaređivanja mora biti u braku najmanje godinu dana i imati sina. Neoženjeni svećenik (arm. abeha) u isti dan nakon zaređivanja daje zavjet beženstva i stavlja klobuk (arm. vegar) kao simbol odricanja od svijeta. Đakon se zaređuje iz broja crkvenih lektora (arm. dlir) On pomaže biskupu i svećeniku u liturgiji, no sam ju ne može obavljati. Lektori se sa svoje strane dijele na psalmopijevce, crkvenjake, nažigače, ključare.
Odavna u hijerarhiji Armenske crkve postoji znanstveni stupanj vardapet (vjeroučitelj, nastavnik) i vrhovni vardapet. Vardapeti sliče katoličkim profesorima, magistrima i doktorima teologije. Dobiti počasni stupanj vardapeta mogu samo neoženjeni svećenici. Vardapet dobiva palicu s dvoglavim zmajem koji simbolizira mudrost i pravo tumačiti Božju riječ, poučavati te predavati.
U suvremenom hijerarhijskom sustavu Armenske crkve postoje dva katolikosata i dva patrijarhata koji vode armensku pastvu u različitim mjestima zemaljske kugle. Poglavar je Armenske apostolske crkve od 27. listopada 1999.god. vrhovni patrijarh i katolikos svih Armenaca Garegin II. (Ktrič Nersisjan) koji je smješten u Ečmijadzinu (Armenija) [3] i od 1995.god. cilicijski katolikos Aram I. (Petros Kašišjan) – u Anteliasu (Libanon) [4]. Postoje također carigradski
Patrijarh Armenske katoličke crkve Bedros XIX.
Euharistija i blagdani
U Armenskoj crkvi postoji sedam sakramenata: krst, potvrda, euharistija, pokora, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. Euharistijski kruh u Armenskoj crkvi je beskvasan, a vjerski blagdan Krštenja Gospodinova i Božić slave se u isti dan 6. siječnja prema staroj kršćanskoj tradiciji. Liturgijska je godina podijeljena na sedam ciklusa, od kojih svaki sadrži približno po sedam nedelja. Nedjelje su samo dan Gospodnji i na taj se dan ne može slaviti nikakav svetac. Svi se marijanski blagdani shvaćaju kao “Gospodnji“ zbog tijesne povezanosti s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja [5]. U crkvenom kalendaru imade tri vrste blagdana. Prvu skupinu čine Gospodnji blagdani koji su posvećeni Isukrstu. U drugu skupinu spadaju blagdani svetaca, a u treću dani posta, svaka srijeda i petak. Postoje i tjedni blagdani. U kaležu za euharistijsku žrtvu rabe cijelo vino bez miješanja s vodom. Armenci se križaju s tri prsta, ruka ide od čela do prsa i od lijevoga ramena k desnonu, a na koncu križanja dlan stavljaju na prsa.
Armensko pismo
Od 384. god. Armenska je apostolska crkva neovisna, ima svoju vlastitu kulturu, jezik i pismo koje je
Cilicijski katolikos Aram I
Obred matah
Jedna od obrednih osebujnosti vjernika Armenske crkve jest matah (doslovno “donijeti sol“) ili dobrotvorna gozba za sirotinju. Osnovna je svrha mataha ne u prinošenju žrtve nego u donošenju dara Bogu u obliku pružanja milosti siromasima. Tradicija je mataha povezana s Gospodnjim zavjetima:“Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuće pravednih“ (Lk 14, 12-14). Matah se vrši najčešće kao zavjet uspjela ishoda nečega, kao naprimjer povratak sina s ratišta ili ozdravljenje teškoga bolesnika, člana obitelji, a također kao zamolba za pokoj duši umrloga. Matah se može vršiti i u vrijeme velikih crkvenih blagdana ili kao zajednička gozba članova župe ili bratovština. To nije u pravom smislu riječi crkveni obred. Sudjelovanje je svećenika u obredu ograničeno. Svećenik samo blagoslivlja sol koju je donio u crkvu dobročinitelj za matah. Životinju kolju doma. Prema tradiciji za matah kolju mužjake: junca, ovna, pijetla. Kuhaju meso u vodi s blagoslovljenom soli, a zatim ga razdjeljuje sirotinji. Meso se ne može čuvati doma nego ga moraju razdati istoga dana nakon klanja [3]
Relikvije
Desnica sv. Grgura Prosvjetitelja
Škole i glasila
Pri Armenskim crkvama djeluje nekoliko crkvenih škola: Duhovno sjemenište “Vazgenjan“ u Sevanu i Gjumriju, Duhovna akademija u Ečmijadzinu, Duhovna akademija Cilicijskoga katolikosata u Bikfaji (Libanon), sjemenište sv.Jakova u Jeruzalemu, licej u Uskjudaru u okolici Istanbula. U SAD-u od 1964.god. djeluje Armensko teološko učilište sv.Nersesa (New-Rošell, država New York). Službena su glasila Armenske crkve mjesečnici: “Ečmijadzin“ (Ečmijadzinski katolikosat), “Kolos“ (Cilicijski katolikosat), “Sion“ (Jeruzalemski patrijarhat), “Šogakat“ (Carigradski patrijarhat).
Armenski poganski hram Garni iz 1.st. n.e. (Armenija). Sagradio je hram armenski kralj Trdat I. u 76.g.
Armenski katolici i hrvatsko-armenski kontakti
Armenska katolička crkva je jedna od istočnokatoličkih crkava. Nakon što je Armenska apostolska crkva službeno prekinula zajedništvo s crkvama Kalcedonskoga sabora u 5. st., neki armenski biskupi i kongregacije pokušali su se vratiti zajedništvu s Katoličkom crkvom. Pokušaji povratka Katoličkoj crkvi su trajali nekoliko stoljeća. U skladu s armenskim katoličkim privrženicima crkva se je pojavila 1198. god. u Cilicijskoj Armeniji ( (jug današnje središnje Turske) kao posljedak unije između Rimske katoličke crkve i Armenske apostolske crkve. 22.studenoga 1439. god. na Firentinskom saboru bio je proglašen dekret Exultate Deo o uniji s Armenskom crkvom. Godine 1742. papa Benedikt XIV. potvrdio je bivšega biskupa Abrahama Petra I. Ardzivjana (1679.-1749.) katoličkim patrijarhom Cilicijske Armenije sa sjedištem u Libanonu. Papa Pio VIII. uspostavio je 1830.god. Armensku katoličku nadbiskupiju za armenske katolike u Osmanlijskoj Carevini. Dugi proces ujedinjivanja crkava završen je 1831. god., kada je Osmanlijska Carevina proglasila slobodu organiziranja i ispovijedanja Armenske katoličke crkve. Godine 1833. u Rimu je osnovan zaseban Armenski kolegij za izobrazbu armenskoga katoličkoga klera.
Usput budi rečeno da su Armenci u Ciliciji činili oko polovine pučanstva sve do konca Prvoga svjetskoga rata kada je sa strane Turaka izvršen genocid nad Armencima. U to vrijeme krvoločno je ubijeno 7 katoličkih biskupa, 130 svećenika, 47 redovnika i više od 100.000 svjetovnjaka [7]. Armenska katolička crkva u punom jedinstvu s Rimokatoličkom crkvom, priznaje vrhovno papino poglavarstvo, premda liturgiju obavlja po armenskom obredu. Armenska katolička crkva imade središte u Beirutu (Libanon). Crkvu trenutačno vodi od 1999. god. patrijarh Nerses Bedros XIX. Tarmuni (Butros Taza) [8]. Armenci katolici imadu nekoliko vjerskih zajednica, jedna je od njih Kongregacija mhitarista.
Mhitaristi čine kongregaciju benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve. Mhitaristički red je osnovao 8. rujna 1710. god. u Carigradu armenski svećenik Mhitar iz Sebaste (prije zaređivanja Manuk Petrosjan, 1676. – 1749.). Budući da je kongregacija bila izložena progonima i vjerskoj nesnošljivosti sa strane Osmanlija, Sveta je Stolica u Vatikanu godine 1712. priznala Mhitara za vrhovnoga opata Kongregacije, a kasnije 1717. god. posebnim dekretom papa im je stavio na raspolaganje venecijanski otok San Lazzaro (arm. surb Gazar) s istoimenim samostanom. Godine 1773. skupina armenskih redovnika preseljuje u Trst (Trieste), a 1811. god. u Beč, gdje ponovno organiziraju tiskaru. U armenskoj samostanskoj mhitarističkoj tiskari u Beču tijekom 19. i 20. st. objavljeno je nekoliko tisuća knjiga na ”istočnim i zapadnim jezicima, a među njima i više od 200 hrvatskih knjiga iz različitih područja društvenih, humanističkih te prirodnih znanosti. Zanimljivo je i to što su u njoj tiskani primjerci hrvatskoga političkoga dnevnika “Novi pozor” (od 5. IX. 1867. do 12. V. 1869., 3.) koji je promicao hrvatske nacionalne ineterese u Austro-Ugarskoj Monarhiji. U armenskoj tiskari svoja djela su objavili glasoviti hrvatski pisci kao što su: Vjekoslav Babukić, Baltazar Bogišić, Andrija Torkvat Brlić, Franjo Carrara, Dimitrija Demeter, Andrija Dorotić, Ivan Filipović, Juraj Haulik, Stjepan Ivičević, Antun Kaznačić, Vjekoslav Klaić, Antun Mažuranić, Matija Mesić, Metel Ožegović, Martin Meršić ml., Ilija Okrugić, Medo (Orsat) Pucić, Milan Rešetar, Josip Juraj Strossmayer, Bogoslav Šulek, Josip Torbar, Petar Bakula, Antun Bašić, Josip Drobnić, Kažimir Forlani, Marko Kalogjera, Petar Manger, Vjekoslav Cezar Pavišić, Luka Petrović, Juraj Posilović, Emanuel Sladović i mnogi drugi [9]. Bečka tiskara armenskih mhitarista odigrala je važnu ulogu u formiranju i poticaju etnokulturne samosvijesti mnogih naroda.
Kao dobar konkretan primjer prijateljskih armensko-hrvatskih društveno-književnih veza u prvoj polovici 19. st. možemo navesti dopisivanje vojnoga graditelja i generala Nikole Maštrovića (1791.-1851.) s armenskim redovnicima Mhitarističke kongregacije u Beču. U knjizi “Neukrotivo svoji“ prof. dr. Tihomil Maštrović piše: “Neobično srdačni odnosi povezivali su Nikolu s monsinjorom Azarijanom pa se već iz njihovih pisama jasno vidi da je Nikola katoličke crkve u Priboju i Vrhovinama, te mnoge druge crkve na području otočke pukovnije, osobito one oko Plitvičkih jezera, sagradio ili obnovio, te popratnom crkvenom opremom opremio, upravo zahvaljujući, između ostaloga, armenskom nadbiskupu Azarijanu i armenskoj katoličkoj zajednici u Beču“ [10]. Zanimljivo je također spomenuti da je nadbiskup Rajmund Jelić bio početkom 18. st. vjerskim poglavarom katoličkih Armenaca u Maloj Aziji i dopisivao se je s opatom Mhitarom, a isusovac Josip Marinović iz Perasta napisao je prvu povijest Armenaca na Zapadu. Treba podsjetiti čitatelja i na uglednoga Dubrovčanina armenskoga podrijetla Gjuru (Đuru) Armena Baglivija (1668.-1707.), medicinskoga pisca, profesora teoretske medicine na rimskom arhiliceju, liječnika pape Inocenta XII. i Klementa XI. Najvažnija duhovna poveznica armenskoga i hrvatskoga naroda je sv.Vlaho (arm. surb Barceg) iz Sebaste, zaštitnik Dubrovnika [11].
Hram Zvartnoc, 641.-661. (Armenija)
Mučenički put
Od prvoga je stoljeća i dalje kršćanstvo postalo dio istobita (identiteta) Armenaca. Armenska apostolska crkva imade više od 7 milijuna vjernika (Armenija, Irak, Iran, Indija, Bliski istok, SAD, Etiopija, Europa, Turska). Danas približno 90 posto Armenaca pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, 5 posto Armenskoj katoličkoj crkvi i 5 posto armenskim protestantskim ili evangeličkim crkvama. Armenska crkva je zemljopisno rasprostranjena po cijelom svijetu. Od 4. st. milijuni Armenaca, progonjenih sa strane Perzijanaca, Arapa, Turaka, prinuđeni su bili napuštati svoju domovinu i skitati se po svijetu. U 20. st. Armenci su doživjeli nekoliko strašnih genocida. U razdoblju od 1894. do 1896. god. na najokrutniji način bilo je uništeno 300 tisuća Armenaca, koji su tada živjeli na tlu tadanje Osmanlijske Carevine, a od 1915. god. zatrto ih je jedan i pol milijuna. Godine 1916. u sirijskoj pustinji Der Zor, gdje se je nalazilo 500 tisuća Armenaca, u životu je ostavljeno samo njih 10 do 20 tisuća ljudi. Stotine tisuća Armenaca protjerane su sa svojih ognjišta te su našli nova pribježišta u stranim zemljama. Osim ljudskih gubitaka bio je izvršen i kulturocid nad duhovnom i kulturnom baštinom armenskoga naroda, bio je sravnjen sa zemljom golem broj armenskih naselja, crkava, samostana te drugih povijesnih i kulturnih spomenika. Danas 60 posto Armenaca živi izvan granica svoje države, no oni ipak čuvaju svoju etnokulturnu i vjersku istobitnost (indentičnost). Oduvijek su Armenci i Armenska crkva činili jednu etnovjersku neodvojivu cjelinu. Njihova je sudbina slična. Krvava i mučenička povijest armenskoga naroda i njegove crkve o tome svjedoči.
Pogledajte VIDEO:
Artur Bagdasarov/glas-koncila.hr | benedikt
[1]http://www.katolik.hr/aktualnomnu/intervjuimnu/483-intervju-s-mons-dr-jurajem-kolariem (09.rujna 2011.)
[2] Zajednička deklaracija Njegove Svetosti Ivana Pavla II. i Njegove Svetosti Karekina II. u Sv. Etchmiazdinu, 27. rujna 2001.,
http://www.vatican.va/holy_father/john_paul_ii/speeches/2001/september/documents/hf_jp-ii_spe_20010927_decl-jp-ii-karekin-ii_en.html
[3] http://www.armenianchurch.org/
[4] http://www.armenianorthodoxchurch.org/
[5] Marko Babić: Istočna liturgija i ikonografija (skripte za potrebe studenata), str.9., Split, 2009./2010.
[6] http://www.armenianchurch.ru/diocese/Relics
[7]http://ru.wikipedia.org/wiki/%C0%F0%EC%FF%ED%F1%EA%E0%FF_%EA%E0%F2%EE%EB%E8%F7%E5%F1%EA%E0%FF_%F6%E5%F0%EA%EE%E2%FC
[8] http://www.armeniancatholic.org/
[9] Tihomil Maštrović/Slavko Harni: Groatica Mechitaristica (bibliografija hrvatskih knjiga objavljenih u Mehitarističkoj tiskari u Beču), str. 103., Erasmus naklada / Nacionalna i sveučilišna naklada u Zagrebu, Zagreb, 2011.
[10] Tihomil Maštrović: Neukrotivo svoji (kroatističke rasprave i članci), str.79., Erasmus naklada, Zagreb, 2011.
[11] Vinicije B. Lupis: O armensko-hrvatskim kontaktima, Društvena iztraživanja, god. 18., sv. 1. – 2., str. 203.-217., Zagreb, 2009.
