Domoljublje na izborima sigurno pobjeđuje antihrvatsku “strategiju”
Kako postati Karamarkov, a ne otići od Milanovića? – Ne znam vodi li današnji HDZ dvadeset razlike, ali siguran sam da SDP dok je god anacionalan, antihrvatski pretežit, neokomunistički usmjeren, antikatolički, a navodno ateističan, gubi trajno s dvadeset razlike. Samo je pitanje hoće li to sudac presuditi.
Kad nemaš pojma što bi i kako se argumentirano upustiti u dijalog s ljudima koji iznose svoje logične argumente, kao odgovor ponudiš priču o strategiji. Nigdje kao u Hrvatskoj nema toliko strategija. I nigdje kao u Hrvatskoj te strategije nisu tako skrivene, a ono što vidimo – besmislene. Jer, kako je moguće imati strategiju a ne imati jasan cilj. Nije li strategija način postizanja ciljeva?
Da ne bude zabune, nemam ništa protiv strategija, jednako kako znam da svaka struktura koja nastoji prigrabiti društvenu moć, državne položaje i cijelu državu ima neku svoju strategiju. Ne vjerujem u slučajnosti u upravljanju složenim sustavima kakvi su nacionalne države, a ponajmanje u slučajnosti i avanturizam ozbiljnih i velikih država koje diljem svijeta ostvaruju svoje interese kreirajući obično skrivene strategije pod prihvatljivim nazivima, malim državama i njihovim narodima.
Jednoj takvoj strategiji svjedočimo zadnjih mjeseci, čija je javna deklaracija s biljezima SAD-a i Velike Britanije bila srušiti diktatore u arapskom svijetu, donijeti slobodu arapskim narodima, a onda ih protjerati iz njihovih domova, naravno bez nafte. Nama nafta, Europljanima izbjeglice i teroristi. Je li vam poznato – Vama Muslimani i naši obavještajci, nama Bosna?
Ustašluk – produžena ruka neokomunističke i velikosrpske politike!
Takvu strategiju smo kao narod doživjeli devedesetih godina, a očito takva strategija i danas visi nad glavama hrvatskoga naroda. Visi, jer nitko u Hrvatskoj nema petlje kao Tuđman devedesetih – skinuti strategiju preko vrata.
Cinično je da se upravo tim strategijama danas pokušava plašiti svakoga tko slučajno ili namjerno pokuša uzdrmati nacionalnu svijest, pokrenuti lavinu pitanja i zahtijevati valjane odgovore.
Jedna od najprljavijih strategija u suvremenoj Hrvatskoj je pokušaj višegodišnjeg nasilnog naguravanja navodne desnice, a prije svega HDZ-a, na anacionalni teren, u nekakav fantomski centar. Vješto organiziranom medijskom i političkom kampanjom, uz pomoć je*ivjetara iz svijeta koji jedino u Hrvatskoj mogu glumatati veličine, tome svjedočimo do te mjere da je postalo gotovo nepristojno posumnjati u to.
Zoran primjer za to je histerično plašenje hrvatskoga naroda ustašlukom nakon inicijative tisuća Hrvata poznate kao – „Za dom spremni“. Kome to prijete današnji hrvatske ustaše i tko su uopće ustaše?
Je li očekivana pobjeda HDZ-a i njegovog šefa Tomislava Karamarka ugrožena navodnim bujanjem ustašluka u Hrvatskoj i je li moguće da je taj ustašluk zapravo produžena ruka neokomunističke i velikosrpske politike?
Uz sve ostalo, mislim da je to, prvo uvreda ustašama, drugo, uvreda hrvatskome narodu i njegovom osobnom i kolektivnom razumu, treće – Karamarku.
Koga se to bojimo i zašto takva dreka u notornim antifa-medijima čiji je posao i misija već godinama proglašavanje svakoga Hrvata – ustašom?
Da pogledamo nekoliko primjera koji mogu “nauditi” današnjem HDZ-u ili Karamarku.
Što bi to i koliko naudilo Karamarku i današnjem HDZ-u da javno osudi izrazito neprijateljsko ponašanje HTV-a prema nama prijateljskoj i susjednoj zemlji Mađarskoj i njenom uspješnom predsjedniku vlade Viktoru Orbanu. O uspješnosti govorim sa stajališta nacije koju on predstavlja, a ne po kriterijima uspješnosti naše vlade. Orbanu uspješnost mjeri isključivo mađarski narod, Milanoviću i Pusić – „strategija“. Po svim međunarodnim informativnim i političkim kriterijima kampanja koja se već godinama vodi na HTV-u protiv mađarskog političkog vrha spada u red međunarodnih incidenata.
S druge strane, trajne i ozbiljne međunarodne političke i svake druge incidente iz Srbije i njenih političkih predstavnika oko Pupovca u Hrvatskoj taj isti HTV ili izbjegava spomenuti ili posve minorizira, kao igru sibirskih vukova u zoološkom vrtu. A samo prije dvadesetak godina Srbija i njeni „poslanici“ u Hrvatskoj provodili su zastrašujući zločin nad hrvatskim narodom, a tadašnja Mađarska pomagala nam na sve moguće načine, čak i prijamom velikog broja izbjeglica.
Ništa se od tada nije promijenilo, Mađarska je postala puno razvijenija zemlja, a nije prema Hrvatskoj postala drukčija. Nije ni Srbija.
Je li moguće da se i Karamarko boji „strategije“ ili je možda on sam – strategija?
Presudne stvari u utakmici HDZ- SDP
Pogledajmo povijest hrvatskih parlamentarnih izbora. Možda se u njima krije bit njezinoga veličanstva – strategije. I, skrivene odaje straha “dobronamjernih” savjetnika hrvatskoga naroda, a pogotovo Tomislava Karamarka.
Valja pogledati brojke s izbora nakon 2000. godine. Ti već opjevani trećesiječanjski izbori ne mogu biti reprezentativni jer su izraz urušavanja jednog političkog projekta koji se raznio međusobnim sukobima posve suprotstavljenih struktura umjetno okupljenih oko navodnoga nacionalnog jedinstva. Tadašnji poziv na jedinstvo je bio podvala fantomske “strategije” jer je to bio nastavak borbe za vlast i trajnije ovladavanja nacionalnim resursima. Uvijek se, ako isključimo izbore na kojima je Budiša nacionalnom karizmom jamčio za svoje nekadašnje progonitelje i njihovu katarzu, pa narodski rečeno žestoko popušio, kompletna kampanja putem neokomunističkih medija i njihovih strukovnih udruga (nevladine antifašističke udruge) vodila s isključivim ciljem – da što manje ljudi izađe na glasačka mjesta. Jednako se odnosi na parlamentarne kao i na predsjedničke izbore, s tom razlikom što se na predsjedničkim izborima miksanjem kandidatura i favoriziranjem gubitnika kroz žestoku kampanju zapravo skrivala banalna trgovina, pri drugoj pobjedi Mesića i prvoj Ive Josipovića.
Sva filozofija uspjeha današnje vladajuće koalicije svodi se na to da što manje Hrvata izađe na izbore. Jer, njima je jasno, jasno je i njihovim apologetima, da je njihovo izborno tijelo zadano statusnim i ideološkim vrednotama bivšeg jugoslavenskog i komunističkog poretka. Iako su zastrašujućim javnim zaglupljivanjem uspjeli pokolebati ili isprati mozgove jednom dijelu izbornika, to jedino u tijesnim utrkama može biti – presudno.
Zašto bi onda Karamarko pristajao danas na takvu utakmicu?
Figurativno rečeno, jednom tricom možeš dobiti utakmicu ako gubiš s dva razlike. Ako gubiš s deset razlike, ne možeš ništa postići tricom. Niti te bilo tko može pobijediti tricom u zadnjoj sekundi ako vodiš dvadeset razlike. Ne znam vodi li današnji HDZ dvadeset razlike, ali siguran sam da SDP dok je god anacionalan, antihrvatski pretežit, neokomunistički usmjeren, antikatolički, a navodno ateističan, gubi trajno s dvadeset razlike. Samo je pitanje hoće li to sudac presuditi.
Što Karamarko može, a Milanović ne može niti smije na ‘Tuđmanovoj livadi’?
HDZ ima golemi neiskorišteni izvor glasova u nacionalnoj Hrvatskoj, a jedini je problem što taj izvor ne reagira na poruke o – strategiji ili projektu.
Nacionalnu Hrvatsku zanimaju konkretni odgovori i još konkretniji dokazi da ljudi koji ih daju govore istinu.
Je li dakle fantomska strategija samo izraz koji skriva esencijalnu borbu za golu vlast, ili je iza nje nešto što ukazuje na dramatične promjene u ovoj zemlji, bez kojih nema nikakvih – promjena? Čovjek bi se mogao prepustiti “strategiji” pod uvjetom da ona polazi od legendarne Kennedyjeve rečenice prilikom promocije odluke o odlasku Amerikanaca na mjesec. Drugim riječima, nitko ne zna hoće li se ta božanska strategija dogoditi ili ostvariti ikada, možda to nećemo mnogi od nas doživjeti, ali da bismo bili bliže njenom ostvarenju – moramo napraviti prvi korak. Pa drugi. Pa treći. Pa hodati.
Na žalost, apologeti neprovjerljive mudrosti, mudraci u institucijama i vječiti kadrovi sasvim sigurno pod strategijom ciljaju na dvije stvari. Prva je, ostati što manje uočljiv, skriven, ali opet tu negdje, kako bi se izbjegla svaka opasna eventualnost, pa i mogući opstanak današnje koalicije na vlasti. I, s druge strane, viriti negdje iz prikrajka, da te nekako ugledaju ili primijete Karamarko i ljudi oko njega – kao svoga. Tada je najsigurnije postizanje “strateških ciljeva”, prevedeno – zadržavanje društvenog, političkog i egzistencijalnog položaja.
Drugo, zaustaviti ili zakočiti svaku moguću ideju ili inicijativu koja bi uzdrmala trenutne političke odnose na snažan ili eksplozivan način, s golemim interesom hrvatskoga naroda, jer bi tada puno toga moglo postati primjetno, a odgovori o strategiji ili projektu postali – neprihvatljivi.
U konačnici, hoćemo li slušati i narednih četiri godine ili dalje priče o fantomskim projektima ili strategijama, ili svjedočiti stvarnim i konkretnim ciljevima i rezultatima, a pogotovo njihovim nositeljima koje možemo opipati rukom kao žive ljude, u ovom trenutku nimalo ne zavisi od vladajuće koalicije, makar sama Vesna Pusić uređivala sve medije Hrvatske, već od Tomislava Karamarka i njegovog vodstva.
Pođe li u kampanju sa zagrebačke livade koja se simbolički i slikovito danas zove Trg Franje Tuđmana, ispred nekoliko stotina tisuća ljudi, kako je upravo Tuđman kročio na vlast nakon Cvjetnice 1990. godine usprkos potpunoj nesklonosti medija i opravdanom strahu naroda, Karamarko i današnji HDZ imaju izgleda bitno promijeniti Hrvatsku. Dobije li izbore tricom, odnosno koalicijama sa zagovornicima „strategije“ on će obnašati vlast i – ništa više.
Razlika je između Karamarka i Milanovića u tome što Karamarko može okupiti nekoliko stotina tisuća ljudi na “Tuđmanovoj livadi”, a Milanović niti može niti – smije.
Jedino Karamarko mora odgovoriti na neka pitanja. Onima koji će doći na “Tuđmanovu livadu”.
Tko smije dati blagoslov Vesni Pusić?
U odgovorima na pitanja ne može ni pod kakvim okolnostima biti nacionalni interes hrvatskoga naroda da je hrvatski kandidat za glavnoga tajnika UN-a – Vesna Pusić. Jer, hrvatski nikada nije bila. Moramo biti odgovorni prema međunarodnim institucijama i iskazivati im poštovanje vrhunskim kandidatima, a ne beskrupuloznim mediokritetima bez okusa i mirisa. Jer moramo voditi računa po prastaroj narodnoj mudrosti da se iz kuće izlazi čist, mirisan i odjeven u misno odijelo, uz blagoslov kompletne obitelji. Tko dakle smije u ime obitelji dati blagoslov Vesni Pusić? Samo izopćenik.
U odgovorima na pitanja ljudi, koji, koliko god ne razumjeli strategije, projekte i visoku politiku, ipak odlučuju o novoj vlasti, ne može biti nejasnoća oko HTV-a i besramne kampanje koju vodi protiv zdravoga razuma, ponosa i dostojanstva hrvatskoga čovjeka već godinama.
U odgovorima na pitanja neukog puka pred izbore, pogotovo ona neizgovorena, ne može se nikakvom strategijom opravdati plaćanje silnih milijuna osvjedočenim antihrvatskim kampanjama i njihovim nositeljima u ime “višeg interesa”. Ne može se Ministarstvo branitelja Domovinskoga rata koristiti kao financijski servis antifašističkim udrugama, niti se smije otimati ljudima na svakom koraku kako bi se financirali filmovi, kazališne predstave, “umjetnici” i “novinari” čije je dobro jutro i dobra večer – marš ustašo!
U tim odgovorima ne može ostati nejasno, hoće li hrvatska država u ime hrvatskoga naroda plaćati desetine i stotine navodnih znanstvenika na sveučilištima RH, koji dnevnom ritmikom, krivotvorinama onečišćuju hrvatski identitet, otvoreno zagovaraju velikosrpske i ine ciljeve i interese i prijete svakome tko im se usudi javno i argumentirano suprotstaviti. Mora se znati, hoće li takvi tipovi, kao u aktualnom zahtjevu povjesničara s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, lustrirati Hrvatsku ili će Hrvatska lustrirati njih? Karamarko i HDZ nemaju izbora – ili će lustrirati ili biti lustrirani.
U tim odgovorima ne može ostati nejasno je li Katolička crkva opasnost za hrvatsko društvo, a njeni progonitelji – njegova budućnost i ulaznica za nekakav napredni svijet i nova vremena.
U odgovorima neukom puku, onaj tko želi pobijediti bez produžetaka, bez rizika trice u zadnjoj sekundi, mora biti jasan, pa će u finalnu večer ući s golemom prednošću, nužnom za dramatične i teške promjene u ovoj zemlji.
Konačno, u tim odgovorima hrvatski narod, ako već ne može prepoznati Tuđmana danas, mora bar moći prepoznati svoga Orbana.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
