O VLČ. ZLATKU SUDCU i sudcima
“Vrlo jednostavno, svaki svećenik je čudotvorac. Jer, ako po našim grešnim rukama, uistinu, dolazi Bog na oltar u prilici kruha i vina kud ćete veće čudo od toga? Čuda su svakodnevno pred našim očima, samo je pitanje jesu li naša srca dovoljno otvorena shvatiti taj misterij, tu istinu? Meni je drago, samo se bojim iz kog kontekstu su me ljudi prozvali čudotvorcem. Jer, ponavljam, svaki svećenik, koji je do kraja s Bogom svezan, jest čudotvorac. Ja sam svećenik i ništa više i ništa manje od toga!” (intrevju u Katoličkom tjedniku, 21. listopada 2007.)
Kod narodnih poslovica ne pita se kako / zašto su nastale ili slično. Za njihovu veliku mudrost i kvalitetu dovoljno je jamstvo da su potekle iz naroda. Kod velikih društvenih mjena ili povijesnih previranja, također se zna koristiti sintagma „dogodio se narod“. Čitav narod se ne može lako obmanuti. Narod nije lakouman. Što narod ispeče pa reče, ostaje. Zašto ovaj uvod? Da bi se pozvao na ‘glas’ naroda, kada idem pisati o najpoznatijem hrvatskom svećeniku, a taj je – Vlč. Zlatko Sudac. Najveći broj vjernika ali i svih drugih, može okupiti upravo on.
Autor ovoga članka jako simpatizira Zlatka, i želi mu njime dati za pravo, te pregledati neke kritike koje se Zlatku upućuju. Koliko je vremena Vlč. Zlatko s nama, s vjernicima i svim narodom, na ovaj način da cjela zemlja zna za njega? – Kakvih 11 godina, ne puno kasnije od samog njegovog postanka svećenikom. Isto toliko vremena je u narodu i iznimno popularan, mada bi ja još preciznije izrekao, umjesto popularan – obljubljen. Zašto je obljubljen? Zato jer se narod ne može prevariti. Narod odlično proniče tko je pravi, tko je ‘srednji’, a tko ne valja. Opet se vraćam gornjoj tezi – jednostavno narod nije lakouman, narod istinski zna. Što bi činilo razliku između ovog svećenika i nekih ranije obljubljenih u narodu? Mislim da je to samo, i ništa više od toga – politički trenutak ili interval. Na primjer, iz samog vrha obljubljenih, iz uzmimo zadnjeg kvartala razdoblja bivše Jugoslavije, obljubljeni su prof. Tomislav Ivančić, fra Zvjezdan Linić, te blagopokojni kardinal Kuharić. Ni kod njih se narod nije prevario. Zlatko pak djeluje u mladoj Hrvatskoj državi. Osobno vjerujem da će kod naroda biti obljubljen koliko i spomenuta trojica, to jest da će čitav život kao i oni, tako dobro izžarivati Krista koji ih je svu trojicu sasvim prožeo, a oni mu se otvorili i dali na raspolaganje. To bi bila ta famozna ‘tajna’ oko Zlatka, koju bezglavi svijet želi po istom tom receptu konzumistički poput paštete otvoriti, konzumirati i okrenuti se slijedećoj atrakciji (ludi) kada ovu na brzinu ‘ispuca’. Tu opet dolazimo do te dramatične razdjelnice – nebo i svijet, vjernici i nevjernici, za i protiv Krista. Koji nisu Kristovi ne mogu to lako shvatiti. Jer ova trojica, Zlatko, Tomislav i Zvjezdan, „ne propovijedaju sami sebe, nego Krista, i to raspetoga“. Znači, obljubljenost Zlatka možemo i trebamo prvenstveno pogledati očima vjere. Sve drugo su promašaji ili bar drugotnosti.
Razlike i prigovori
Ne znam koliko se samo stvorilo kolumni, skupova, emisija, kojekakvih intervjua gdje su razni protagonisti bili pitani o njemu. Mnogi su u njima ustvrdili da „on ne propovijeda zapravo ništa posebno“, ili „ništa novo“, a bili su ljudi od ‘struke’ – kolege svećenici, ili neki koji su mu u nekim fazama bili blizu, ili kojekakvi eksperti tipa psihijatri. Ja bi se tek neznatno složio s takvim njihovim opaskama, ili čak nimalo. Zlatko propovijeda upravo posebne stvari. Mnoge od njih sam prvi puta od njega čuo1, iako sam neke od primjera kasnije našao po knjigama. Međutim, ono što čini bitnu razliku između njega i nekih kolega svećenika koji imaju primjedbe, je to da je on uvjerljiv, a oni to nisu. U narednim redcima izlagat ću isključivo razliku između njega i onih s primjedbama, i koji ga zbog toga uglavnom potvaraju. No neke se usporedbe mogu odnositi i na one prezbitere koji ne rade ili govore protiv Zlatka, no sami u sebi kao svećenici su previše pasivni ili bitno manjkavi u dušebrižničkim dužnostima.
Njegova riječ isijava ono što se ne može izmisliti već ono što se može reći nakon što se isto živi, a ovi drugi se silno naprežu da izlože neki kršćanski ideal do kojega jedva da su zakoračili po koji korak. Naravno da narod to odmah uočava, naročito župljani kod svojih župnika mogu usporediti propovijedanu riječ sa onom življenom. Ne moram posebno ni naglašavati koliko je neuvjerljivo kada svećenici na misama čitaju propovijedi, ili da ih uopće ne moraju ni napisati – umjesto propovijedane nedjeljne homilije čitaju npr. okružno biskupsko pastirsko pismo. Na žalost, ne manjka ni (opasnog) improviziranja koje mu je uporište u nepripremanju.
Evo i jedne Zlatkove riječi za one koji govore da on ne govori „ništa posebno“: „Tijelo i znanost i ratio smo toliko usavršili da dolazi do loma, totalnog loma. I sada kada se javlja glad za duhovnim, dolazi do druge perverzije: da je duhovno sve do čega se primi, i Sai Baba, i Maharishi, i New Age – sve je duhovno, sve je dobro. To je varka sotonina. Živimo u ludnici. Ovaj svijet je lud. Potvrđeni luđaci. Jedini razlog zašto nismo u ludnicama je zato što nas ima previše.“2
I ovo bi bilo zgodno, rijetko čuto, ako i ikad: „na teologiji me nitko nije učio što učiniti kada čovjek ima takve probleme (demonska tlačenja, op.au.). Ne! Nego su me učili da Sotona ne postoji. Da postoji sociološki, psihološki, ali ne k’o osoba. Ali su me zato učili o Kantu, i o Feuerbachu, i o Hegelu, i o Spinozi, i o Marxu. O ovim metodama, o onim metodama..; o životu me nitko nije učio – kako bit’ istinski svećenik? Nitko! Zato jer su me učili racionalisti! I neću se sramit’ ovo govorit’! Neću! Zato nam je, tako kako je!! Zato su nam crkve prazne! Zato nam mladi odlaze u druge sekte! Jer dođu tu, i nađu racionalizam na oltaru, a ne srce u svećenika! Zato je kako je! Zato ste imali domovinski rat! – kažu, Vukovar je sravnat sa zemljom. Da! Pitajte koliko ih je tisuća abortiranih u tom gradu!? Zlo se vraća zlima (…). I ja sam vidio da ovakav način – kad otvoreno3 dođem pred ljude i govorim ‘ma ljudi moji odite, bavite se vradžbinama, magijom, odite ća od Isusa, ali mi nemojte sutra kukat i plakat’ – kad ovako otvoreno govorim još se nekoga uhvati, ali kad smo onako mile-lale, pa vam ja tu nešto onako veleučeno i umno pročitam, a ni sam u to ne vjerujem – ništa od toga dragi moji vjernici, ništa od toga…“4
Slijedeće što čini razliku između Zlatka i onih svećenika koji se ne trude dovoljno, je da ako i nisu orginalni u znanju (što je zapravo utopija – tko posjeduje svoje istinsko orginalno znanje o bilo čemu?!) je to, da je Zlatko odličan kompilator – odabere izvrsne stvari o kojima će govoriti, još ih bolje razvrsta i upotrijebi u prikladnom trenutku. Od razne duhovne i homiletske građe odabrao je najkvalitetniju materiju i napravio najbolji ‘timing’ – što kada kome reći, što znači da inteligentno proniče ambijente i uvjete u kojima se nađe kao i da odlično odčitava znakove vremena, a to je drugi veliki medij pored Božje riječi za čitanje volje Božje.
Naredna razlika u kvaliteti između Zlatka i napose onih zavidnih njegovih kolega, je što je odličan dušebrižnik čovjekoljubac. Ne izdiže se iznad nijednog čovjeka, i svakog prima istinski velikodušno, kako posvećenjem osobi, toliko koliko može i vremenom. Sav se predaje ljudima. Smišlja kako da dopre do ljudi, kako da ih pokazano više voli. Zbog toga pati od svetog izjedanja – kako doprijeti do, kako pomoći čovjeku. Ne čeka da ovce same dođu u tor (npr. župni ured), nego ih traži po klancima i poljima. Nije mu samo bitno da ljudi dođu na Misu, a poslije kud koji mili moji, već se u davanju ljudima nastoji što više i družiti s njima, kretati među njima, biti jedan od njih, ne iznad njih. „Liturgija je izvorište i središnje stjecište kršćanskog života i djelovanja, no pastoralno djelovanje u njoj se ne iscrpljuje. Čini se da ta postavka nije na odgovarajući način prihvaćena u našoj pastoralnoj praksi. Stoga se nakon slavljenja otajstava vjernike uglavnom prepušta njima samima.“5 Kako vidimo i od kada da se sav daje za „što učinite jednom od moje najmanje braće“? Lijepo, – takav je već bio kao srednjoškolac – ljubazan, fin s drugima, kao vojnik i radnik – isto tako obziran prema kolegama i s inicijativom pobožnosti, kao bogoslov sa svima6, zatim s mladima kao kapelan u Novalji, poslije u Betaniji i svugdje sa sve više ljudi, i tako do dana današnjeg. Zato jer je temeljito obraćen i dnevice radi na tome da i zadrži obraćenje, a ne da ga prevari duhovna oholost ili kakva druga gadna duhovna bolest. Zna i koji je odličan put čuvanja malenosti i krotkosti – poslušnost Crkvi koja ga je zaredila. Zato nigdje i nećete naći da se pobunio protiv svog biskupa ili bilo kog biskupa. Ono što se može o tome naći su insinuacije. Smetnje ili trvenja nastaju kada pojedini zavidni svećenici pogrešno informiraju svoje biskupe o nekim ‘strašnim’ Zlatkovim pogreškama nastojeći ih uvećavati. Naravno da to neće proći. Zašto? Zato jer su i biskupi narod, iz naroda, a opet ponovimo narod nije lakouman. To smetanje može potrajati neko vrijeme, a neko vrijeme mogu biti i godine, ali se istina neće moći nadvladati niti izobličiti. Tim sirotim dušama bilo bi bolje da mole kao što je Elizej u knjizi Kraljeva molio Boga da mu udjeli nešto od duha Ilijina7 prije preuzimanja proročke službe. „Bože one milosti koje si dao Zlatku da dopre do tvoga naroda daj i meni. (Ili koje si dao Zvjezdanu, Tomislavu i sl.)“ ili „Bože podigni još ljudi kao kolega Zlatko, ako hoćeš kažem ti kao prorok Izaija ‘evo (i) mene pošalji’!“8
Netko tko kritizira Zlatka kao svećenik g. Adalbert Rebić može biti vrhunski biblijski teolog, i istovremeno može biti patuljak altruizma, manjkavi pastoralac, čija bi prvotna zadaća trebao biti neposredni konkretni čovjek, kako mu dati ljubavi i kako ga naučiti ljubiti. Često je zamašni literarni opus takvih ljudi zapravo bijeg od konkretnih ljudi. „Što teolog može dodati životu, iskustvu, istini, Božjoj riječi, nego račlanjivati i teologizirati?“ 9, ili „Onog trenutka kad imam osobu ispred sebe, rasterećen sam teologije. Doživljavam tu osobu kao stvarnost koja je tu, ispred mene. Pokušavam se suživjeti s tom osobom. Razumjeti je. I onda, iz jedne ljudske, etičke, moralne baze, računajući na teološke zakone, dati odgovor ili pomoći. Ali nipošto ravnajući se apsolutno zakonima teologije. Nego zakonima srca i čovječnosti.“10 „Jer, u konačnici, teolog bi se uvijek morao podsjetiti na onaj credo Ecclesiam, te da je njegovo teologiziranje već po svojoj naravi ograničeno, dok je samo Božja ljubav apsolutna. U protivnom, na širokom polju postmodernog liberalzima teolog lako može postati samo nekakav privatni poduzetnik koji preprodaje svoje doumljivanje, izvan životnog zajedništva Tijela Kristova.“ 11
Lijepo kaže Zlatko slično ovome vjernicima „Oplakujte djecu svoju koju ne učite ljubavi. Hoćete da vaša djeca nauče sve moguće životne vještine i umijeća, a niste ih naučili prvu i najveću zapovijed, zapovijed ljubavi. Što se sve danas ne propagira važnim..? Što je sve danas na prvom mjestu života..? Moramo naučiti djecu kako raditi na Internetu, i na kompjuterima, a ne znaju zapovijedi ljubavi Božje.. (…); znajte da ta ista djeca koju niste naučili ljubiti Boga u svome bližnjemu, ni vas neće ljubiti. Neće. I zato eutanazija, i zato genetski inženjering, i zato abortusi, i zato zakoni koji ruše najosnovnije dostojanstvo čovjeka i Boga u njemu.“12 Cijelo vrijeme se koplja lome na ljubavi. Čini se da Zlatko od svećenika najviše ljubi a narod to nadnaravnim osjećajem vjere negdje odčitava. Možda mu samo ‘parira’ negdje fra Zvjezdan Linić. Naravno da ovo govorim kao jedan iz istog tog naroda, pa valjda i ja imam nešto tog nadnaravnog osjećaja vjere. A čak, ako sam i subjektivan u svemu ovome, neka.., jer zaista se bezrazložno i autopogubno naružismo, ogovarasmo, oklevetasmo i ne znam šta sve ne ,tog istog jadnog Zlatka. Zato neka i ovakvog slova o njemu. A zašto smo mu radili i radimo i dalje te stvari? „Bez ikakvog razloga njegovi dojučerašnji susjedi počeli su ga optuživati, proganjati i mrziti (jednog svećenika). Zašto? Krenuo je za Isusom. Mnogi ljudi nemaju hrabrosti krenuti na taj put i kad netko krene, osjete kao da ih taj izdaje, te se odvaja od njih. Ljudi jednostavno ne podnose bolje od sebe, pa ih na sve moguće načine žele prisiliti da se vrate na svoje stare putove i da ponovno budu jednaki njima.“13
Hrabrost i predanje
Koliko ja mislim da je važno uočiti između ostalog u ovim slovima, a to je slijedeća stvar koja čini razliku između Zlatka i nekih njegovih kolega ogovarača. Razlika je u hrabrosti. Zlatko je enormno hrabar, a ogovarači nisu možda ni svjesni da se za kukavičluk može i vječnost promašiti.14 Zlatko hrabro naviješta riječ Božju i primjerom pokazuje. Usudi se i ukoriti, a ne samo gladiti uho. I plakati s čovjekom ako treba i radovati se s njime. Biti istinski kršćanski radikalan. Naravno da to nije novost u kršćanstvo već nažalost radije rijetkost. Evo par riječi sa Zlatkovog seminara o takovim ljudima:
„Kad jedanput shvatiš i odvežeš se od tih zalijepljenosti i obzira što će tko misliti o tebi, tada ćeš postati neustrašivo slobodan i čovjek. Shvatit ćeš da si ništa, a da je jedino Bog onaj koji jest. Tada ćeš biti slobodan i neustrašiv. Slobodan od svojih želja, ambicija, pohlepa, požuda, ne znam čega… Takvi ljudi plaše. Takve ljude treba maknuti. Takvi ljudi otvaraju oči i tjeraju na promjenu. Takvi ljudi su proroci. Smetaju u današnje vrijeme. Takve se ljude ubija, zatvara, izolira, začepi im se usta, jer se ničega ne boje. Takvi ljudi tjeraju na promjenu, a promjena je bolna, jer svi želimo spavati. Dolaze ljudi k meni s raznim problemima. Mislite da dolaze na izliječenje? Izliječenje je bolno. Dolaze po olakšanje. Dolaze da im obrišem suzicu s oka, da se pomolim, da ih utješim, da ih pustim spavati. Kada bi otvorili oči i shvatili svoju bijedu, probudili bi se, a onda bi konačno shvatili da je vrijeme da nešto promijene. Promijena je bolna. Ljudi se ne žele mijenjati. Žele da im se promijeni suprug, supruga, svećenik, župnik, ne znam tko, šef na poslu, ali oni ne. To je kao da dođete liječniku s poviješću bolesti, a liječnik vam kaže: ‘evo što ću učiniti, propisati ću ovaj lijek za vašeg susjeda?“.15
Slično ovome gore:
„Rekao mi je jednom jedan svećenik: ‘Ja imam 50 godina svećeništva, slušao sam te i moram ti reći nekoliko savjeta – mudro – ne bi smio tako jasno govoriti, jer će te to koštati glave’. Mislim se poslije toga: ‘Da li mi je rekao mudri savjet? Da li čovjek koji osjeća potrebu da govori Boga, ukazuje na zablude i u Crkvi, koji osjeća potrebu za tim, da li može posustati makar ga to koštalo glave? Teško, jer je taj poriv puno jači od vlastitog života. Zato ljudi i ne prolaze dobro po ljudskom gledanju, ali po Božjem ispune svoju mjeru. Oni plaše, postavljaju pitanje u onome što se godinama držalo ispravnim, tjeraju na promjenu…’“16
Veliki evangelizatori obraćivači kao Zlatko, Tomislav i Zvjezdan ni ne mogu negdje biti župnici. Njihovo izžarivanje nadilazi kapacitet župnikovanja. Zvjezdanov duhovni centar Tabor posjetile su stotine tisuća ljudi, a Zlatkovu Betaniju također tisuće. Interes za Betaniju je daleko nadmašivao mogućnosti. Vjerujem da su crkvene vlasti dobro i pravodobno uočile Zlatkov kapacitet, i da će jednoga dana biti i sredstava da se izgradi duhovni dom gdje će se potrebe ljudi poklapati s kapacitetom tog centra. Možda na Krku, obzirom na tamošnju Zlatkovu inkardinaciju, možda negdje drugdje.
Da se vratim Zlatkovom uspjehu u poslanju. Jer riječ fenomen Sudac je sekularna smišljotina. Nema nikakvog fenomena. Riječ o iznimnom uspjehu jednog čovjeka u svojoj struci, u duhovnom zvanju svećeništva i ništa više od toga. Zlatko to radi na tako dobar način, da svaki Hrvat zna za njega. Priče o stigamama i karizmama su zapravo igračka onih ljudi koji nešto nabadaju, ne znaju o čemu govore, baš zato što se ne snalaze u stvarima vjere jer su nevjernici ili su vjernici s određenim manjkavostima i vjerskim devijacijama. Imam osobno iskustvo, poznajem stotine ljudi koji djele iste ili slične dojmove o Zlatku, i tvrdim da je Zlatko Sudac naš ponajbolji svećenik. Predano je radio svih ovih godina svoga skoro još uvijek mladog svećeničkog staža. Imao je tek pokoji dan odmora. Iz tjedan u tjedan držao je duhovne obnove u duhovnom domu Betanija i živio u sobičku istoga doma bez ozbiljnije mogućnosti za privatnost i slobodu koju daje anonimnost. Zlatkov tim (to je važno naglastii da on zapravo cjelo vrijeme radi timski) je držao seminare u Betaniji dugo vremena na dva jezika. Na domaćem hrvatskom, i na engleskom, tako da je priliku za proći seminar dobilo i puno stranaca. Nije li i to promocija Hrvatske iz crkvenog kuta? Tko danas to spominje? A to nije mala stvar. Meni je jako drago da je Zlatko popularan među vjernicima i nevjernicima, jer to znači da će zapravo Krist to biti istima. Sav se predao ljudima. Išao je posvuda po bijelom svijetu i nosio Krista kada nije bio u Betaniji. Izradio je na desetke umjetničkih djela. Sve je bilo u službi i duhu Evanđelja. On je toliko uspio u svome svećeništvu da bi se gotovo moglo reći da se stanoviti period ni crkvene vlasti nisu snalazile s tim uspjehom jer se napravila ogromna razlika između njega, još nekolicine i svih drugih prezbitera naše mjesne Crkve. Prije nego li nastavim, imenovao bih tu ‘nekolicinu’ drugih prezbitera koji su meni jako dragi, zaslužili su. Neki su poznati širem krugu, neki manjem, ali sam siguran da mnogi vjernici imaju i sami svoju ‘nekolicinu’. Evo ih: Vlč. Nikica Jurić, Gornja Drenova; don Marinko Barbiš, Batomalj; fra Rozo Palić, Našice; mons. Anton Barbiš, Malinska; Vlč. Pavle Primorac, Velika; fra Ante Vučković, Split; don Piotr Maj, Zagreb; o. Viktor Grbeša, Zagreb; don Damir Stojić, Zagreb; fra Zdravko Lazić, Zagreb; p Zdravko Knežević, Zagreb; p Mihovil Filipović, Zagreb. Siguran sam da naša mjesna Crkva ima na desetine i desetine odličnih svećenika.
Da se vratimo Zlatku – on je toliko stršao, i dalje strši svojom kvalitetom svećeništva, da su mnogi pohađenici njegovih seminara, ili slušača njegovih propovijedi rekli nešto u stilu: „To je to. To je uvjerljivi govor o Bogu. To sam oduvijek htio čuti na taj način i tako iskreno, tako uvjerljivo.“ Jasno da je zbog toga došlo do određenih napetosti između njega i ponekih drugih svećenika jer to oni drugi nisu baš mogli glatko slušati i odobravati, pa su se pretvorili u kritizere. Jer je hvaljenje Zlatka suptilna kritika njima, zašto se i oni više ne trude. No ipak je slučaj sa Zlatkom, onaj rijeđi slučaj kad je manjina a ne većina u pravu. Kad je on u pravu. Ne može biti da je nečija krivica u tome što je odličan u svome životnom pozivu. Oni koji kaskaju, nabadaju, prtljaju, ili čak debelo improviziraju jer loše rade ili su čak promašili svećenički poziv, oni neka se mijenjaju. Oni neka se kaju i ispričavaju. Oni neka polažu račune zašto slabo rade. Nije u redu da ih grdimo i sudimo, niti ja ikoga ovim tekstom pozivam da to radimo, ali se istina mora reći, radi svih nas. Trebamo to reći i radi samoga Zlatka. Trebamo njemu dati podršku, obodriti ga. Dok je god u tijelu, koliko god imao Duha Svetoga i njemu to treba. I on je kako se kaže ‘samo čovjek’.
Nema tko se ovih godina nije dotakao Zlatka. Na njemu se čak može i zaraditi. Čak i kad su neki napisi o njemu pozitivno napisani, ako odvajaju od crkvenih vlasti i čine podjelu, pogrešni su. Primjer je samouvaženi vjerski ekspert, novinar Večernjeg lista g. Darko Pavičić koji piše pohvale Zlatku, a kritike crkvenim vlastima. I inače mislim da naši vjernici katolici čine veliku grešku kada se idu u svijetovnim medijima kakav je Darkov Večernji list, informirati o svojim crkvenim i vjerskim zbivanjima. Sekularisti su veliki nestručnjaci za stvari vjere. Prerijetko se tamo nađe vjerski bitnih stvari, ili ako se stvori neka umjetna kontroverza kao oko Zlatka – točnih.17 Ako se na primjer želite informirati o stanju u hrvatskoj Crkvi i idete čitati kolumne od g. Darka Pavičića, to bi bilo jednako tome da svoje autolimarske potrebe idete obaviti kod frizera. Svaku stvar treba obaviti na prikladnom mjestu – nema tu velike mudrosti.
Slijedeći (bezvezni) prigovor koji bi trebalo obraditi je u vezi njegovog izgleda. Koliko god ovi prigovori bili racionalizacija – jer je stvarni prigovor nepostojeći, a motiv je protivljenje Crkvi, ili ako je iz redova svećenika onda je obično zavist, ipak se treba njime pozabaviti jer će mnogi polovni vjernici i dalje vjerske informacije tražiti na pogrešnom mjestu – u dnevnim tiskovinama ili u žuto glamuroznim žurnalima što je naravno ponavljam – pogrešno. Kažu – Zlatko Sudac se izgledom ‘fura’ na Isusa. Pa što? Zar to nije u stvari dobro, u najmanju ruku podnošljivo? Da svećenik koji je alter Christus i izgleda kao njegova najčešća uobičajena predodžba? Zlatko ima prirodne mogućnosti koji tu prilagodbu toj slici čine lako ostvarivom, pa tim bolje. Sjećam se sa seminara Zlatka Sudca primjera iz osobnog iskustva koji nam je prepričao, a u njemu je bio bitan i ‘image’. Javljeno mu je bilo da se na lokalnom groblju okupljaju mladi sotonisti i održavaju obrede. Zlatko je smislio da ih spasi jednom akcijom. Ne bi li ušao među njih, trebalo je prilagoditi svoj izgled njihovom. Tako je Zlatko razbarušio svoju dugu kosu, obukao crnu kožnu jaknu, čizme i otišao. Ulaz je uspio, i da skratim, akcija je uspjela. Nisu li i starozavjetni proroci kako donose biblijski izvještaji činili raznorazne simboličke maskarade? Nije li i Sv. Pavao činio sve ne bi li se prilagodio? Nije li rekao „bijah svima sve da pošto poto neke spasim“?! E u tome je i sva ‘mistika’ Zlatkovih image ‘intervenata’, dakle zapravo ništa novo u kršćanstvu. Kada bi Zlatko sudac izgledao neuredno, zapušteno, prljavo, umjesto liturgijskog ruha na misama oblačio nešto drugo, to bi već imalo neke osnove za prigovor. Ovako pak dakle, ovo je svakako neozbiljan i neodrživ prigovor.
Promocija i evangelizacija
Slijedeći česti prigovor je da Zlatko Sudac promovira samoga sebe. A implicitno, dakle neizgovoreno, ova bi optužba u cjelosti glasila – Zlatko Sudac promovira sebe, a ne onoga koga bi trebao kao svaki pravi svećenik – Isusa Krista. Nimalo ne dijelim ovo mišljenje – prigovor, dapače mislim sasvim suprotno. A to je da Zlatko izvrsno čini krepost samozataje, a da odlično promovira Isusa Krista, baš kao u onoj Ivana Krstitelja „on treba da raste, a ja da se umanjujem“. Bio sam na tri njegove duhovne obnove. Razgovarao sam sa stotinama osoba koje su također bile. Poslušao sam više njegovih snimljenih propovijedi i radio intervjua. Čitao sam nekoliko stenograma njegovih duhovnih obnova, pogledao više video zapisa istih, čitao knjigu, dva puta osobno razgovarao i jednom telefonski, i mislim da mogu tvrditi što sam ustvrdio. Zlatko Sudac je toliko isusolik dušom i tijelom – zaljubljen i predan Isusu Kristu da zaista nije neobično kako eksperti tvrde da se to onda iz duše pokaže i na tijelu – u vidu stigmi. Hrvatska Crkva, vjernici laici i svećenici mogu biti presretni što im je Bog povjerio takvog svećenika u narod. Zlatka trebamo zaštiti, ali ne od crkvenih vlasti kao bi htjeli neki smušenjaci, već od onih koji mu ne daju mira na bilo koji način. Kao vjernici i tu trebamo dići svoj glas, i reći npr. urednicima medija, pustite našega brata na miru. I dodati, poslušajte ga malo pažljivije, možda nešto naučite.
Čuo sam i prigovor „previše je emocionalan!“18. Čudno mi je to kod tih svih prigovora, sve im je nekako previše kod Zlatka.. Doći ćemo do toga da će reći „previše voli“..
Čini mi se da je Zlatko Sudac puno normalniji od nas bilo vjernika, bilo nevjernika, koji ga i jedni i drugi pokušavamo okarakterizirati nenormalnim. No ni to nije raritet u povijesti kršćanstva, dapače od početka je tako: „Dolazi čas kada će ljudi mahnitati i čim budu vidjeli nekoga koji ne mahnita, navalit će na njega govoreći: ‘ – ti si pomahnitao!“, zato što nije nalik njima.“ (abba Antun)19.
Za one koji govore, a to se ne odnosi samo na neke zavidne kolege već na sve katolike, da Zlatko Sudac promovira sebe, mogli bismo i obrnuti red stvari kod prozivanja. Mogli bismo njih pitati, a gdje vam je vjera? Mogli bismo ih prozvati za nevjeru. Gdje je vjersko zalaganje? Gdje vam je Duh Sveti? Meni je očito da Zlatko Sudac ima Duha Svetoga ili još bolje da Duh Sveti ima njega. „Duh Sveti ne daje se svima u istoj mjeri, nego svoju silu djeli prema veličini vjere.“ (Sv. Bazilije Veliki). Jer gdje ima vjerskog zalaganja, evangelizacije, ima i Duha Svetoga kao što je to kod Zlatka, a tamo gdje nema vjerske agilnosti Duh Sveti je u zapećku. Gdje su rezultati evangelizacije tih ljudi koji prozivaju? Nisu li i oni Crkva, nisu li i oni pozvani na evangelizaciju? Takvi iskrivljuju obličje katolištva, i misle da je dovoljno biti ljubazan sa svima i pokazivati pokoju krepost, a bez da se drugima kako se izvlače i vole reći „nameće“ sadržaj njihove katoličke vjere. Nema tu katolištva, eventualno puke filantropije, a za nadati se da i ona nije glumljena.
„Značajna promjena bogoštovalja i uključivanje laika, dublja socijalna osjetljivost, i koliko-toliko provjetravanje struktura Duhom, osvježili su lice Crkve. Ali, na nekim se putevima Crkva i izgubila. Kao da se tolika energija, negdje usput rasula u širinu, kao da se izgubio duh odricanja i žrtve, oslabio misionarski zanos i žar, pa ostaje dojam da Crkva (barem u takozvanom Zapadnom svijetu) na svakodnevnoj razini, zapravo ne zna što bi s Kristovim poslanjem: Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju. (Mk 16,15).“20
Ako je prva zadaća Crkve (re)evangelizacija onda je po tom kriteriju Zlatko Sudac naš najbolji svećenik jer je najbolji u evangelizaciji uz prof. Tomislava Ivančića i fra Zvjezdana Linića. Zlatko Sudac ima vjere, i zato kada naviješta, njegova je riječ uvjerljiva i obraćajuća, ali ne samo kad propovijeda riječju već i bilo kojim susretom s vjernicima i svakodnevnim vlastitim životom. Zlatko Sudac – za mene, zaista velečastan čovjek.
Za kraj:
„Slušajte svoje biskupe, slušajte Crkvu Božju, nećete pogriješiti. Ona je vodila ovaj narod i u vrijeme komunizma, ona će ga voditi i do kraja, i kad nas ne bude. Crkva će ostati, a nas.., danas jesmo, sutra nismo. Neka nas Bog svih zajedno povede u ono kraljevstvo ljubavi i mira, nek’ nam da snage. Nek’ nas Marija zagovara. Neka nam srca gore za Gospodina, amen.“21
Vezani sadržaj: SVECI – ČUDESA – KRISTOVE RANE
1 Na primjer: Zlatko Sudac je vjernicima na duhovnoj obnovi koju je držao na Rabu 1999.g. a uglavnom se radilo o velikom ispitu savjesti i obnovi abecede kršćanskog života, rekao: „Svećenici su vas učili da treba dolaziti na misu.Evo ja ću ti sada prvi put’ reć: ma ne moraš mi više nikad doć’ u ovu crkvu ako misliš da dolaziš zbog mene, punit’ crkveni budžet! Ponovit ću ti to još 100 puta! Tko vam je rekao da se Boga mora voljett?! Tko vam je rekao tu glupost?! Jel bi ti htio da te netko voli jer se to mora?! Ako ne dolaziš zbog svoga srca, zbog vjere i Boga, ne moraš dolazit!“ Dakle, kao što možemo vidjeti ovdje se radi o totalnoj iskrenosti i hrabrosti. Gdje ste u kojoj crkvi ikada ovako nešto čuli? Ljude se uglavnom poziva da dođu u crkvu bez obzira na stanje raspoloživosti za Boga, a govor o grijehu je dobrano zabačen. Zlatko ima hrabrosti ukoriti vjernike jer svakako u svećeničku službu ide i opominjanje. Njegova je maestralnost i u tome da prije opomene dobro pripremi ‘teren’ vjernika, tako da oni osjete da su te opomene dobrohotne i konstruktivne, a ne da su svrha same sebi.
2 Zlatko Sudac, duhovna obnova, Split 11.-13. Lipnja 1999.
3 „U suvremenoj civilizaciji najvažniji je određeni bon-ton pri čijoj ‘upotrebi’ je veoma važno tako govoriti i postupati da se ne bi tko uvrijedio. Govori se da se govori, a ne da se nešto konkretno reče, a famozna izreka: ‘Najdraže mi je kada mi otvoreno rekneš istinu’ samo je naličje očekivane stvarnosti, tj. ne uznemiruj me, jer od tebe očekujem samo ono što godi ušima (2 Tim 4,3). Traži se velika doza hrabrosti da bi se upozorilo na potrebu nošenja križa (usp. Mt 10,38), a još veća ako se križ želi istaknuti kao nužni put ostvarenja evanđeoske poruke. Zbog toga suvremena civilizacija pati od nedostatka proroka i proročkoga glasa. Ona ima svećenike, službene zastupnike vjerskih uvjerenja i kulta, ali joj nedostaju proroci.“ Josip Čorić, Umjesto da vode oni zavode narod moj (Iz 9,14), Crkva u svijetu (str. 506-507), Vol.39 No. 4, 2004.
4 19.-21.12.1999., adventska duhovna obnova, Rab, video zapis – pripremila molitvena zajednica Predragocjene Krvi Kristove Čapljina – Metković
5 Nikola Vranješ, „Glavni elementi pastorala sakramenata u aktualnoj pastoralnoj praksi“, (str. 459-483),Crkva u svijetu Vol. 44 No. 4, 2009.
6 „Krenuli smo prema Jelačić placu, sjeli na tramvaj do zadnje stanice, izišli vani. Išli smo polako prema jednoj šumi. Bila je noć. (…) I konačno smo došli do mjesta gdje se ti ljudi okupljaju. Bilo je tamo puno ljudi starijih i mlađih, muškaraca i žena. .. Sjedili su na kašetama, razbijenim klupama, kartonima na podu. Kad sam ja došao malo su se uznemirili. I pitao sam se: dobro što ja tu radim, što ću ja tu, hoću li im govoriti o Bogu, zbog čega sam tu? Dok sam ja to razmišljao, pristupila mi je jedna žena, Nada se zove, alkoholičarka i počela svoju životnu priču, kako je kao mala bila silovana od svog oca, ima četrdeset godina, bavi se prostitucijom, drži se te boce i to je sve što ima. Završila je ona svoju priču, pristupio mi je jedan čovjek iz Hrvatskog proljeća, koji je bio u Lepoglavi, Golom otoku, silovan, maltretiran, drži se te boce i to je sve što ima. Nakon toga pristupila mi je jedna baka, starija žena, 70 godina: ‘Velečasni, sagradila sam kuću. Dala sam djeci sve što imam. Postala sam alkoholičarka. Izbacili su me na ulicu, jer nisam htjela da se liječim. Završila je i ona svoju priču, pristupio je drugi čovjek i tako su se redali do 3 ujutro. Ja nisam trebao ništa govoriti. Trebao sam imati srce dovoljno široko za svakog čovjeka. Trebao sam samo slušati. Nisam trebao usta otvoriti. Ti ljudi su samo iznosili sebe. Kada su oni pozaspali negdje oko 3, ja sam ustao, jer sam vidio što sam imao vidjeti i polako se uputio prema Kaptolu. Hodao sam polako kao da ima cijelu vječnost pred sobom, a onda sam shvatio da je i imam. Kuda nam se žuri? Razmišljao sam o mnogo čemu: čega sam sve rob – od četkice za zube do čistih plahta, od svoje duhovnosti do ispita. Ti ljudi imaju tu bocu među sobom i to dijele među sobom. Ti ljudi su u većoj milosti nego ja sam. Čega sam ja sve rob? Mislio sam da moram biti savršen, diplomirati sa odličnim, zadovoljiti svoga biskupa, svećenike, roditelje, poglavare…Ja sam morao, morao, morao udobrostitivi Boga. Ja ništa ne moram. Srušio mi se život kao kula od karata. Ja ništa ne moram. (…)“ Duhovna obnova, Split, 11. – 13. lipnja 1999.
7 2 Kr 2,9
8 Iz 6,8
9 Dunja Ujević, „Zlatko Sudac razgovori“, Joshua 2008 str. 120
10 isto. str 123
11 Ante Mateljan, Odgovornost teologa, (str. 3-6),Crkva u svijetu, Vol. 45, Br. 1. 1. ožujak 2010.
12 CD Križni put, Velečasni Zlatko Sudac, Mali Lošinj 2005., Zaklada biskup Josip Lang „Totus Tuus“.
13 Eldad Medad, „Vjera je…“, vlastita naklada, 1999. str. 174-175
14 Otk 21,8
15 Zlatko Sudac, duhovna obnova, Split 11.-13. Lipnja 1999.
16 isto
17 “Ako je točno sve što se piše o Vlč. Zlatku Sudcu, zašto se o njemu uopće piše? Ako je istina da je nitko i ništa, da je tašt i umišljen, da ne umije pjevati i slikati, da je opsjenar i bolesnik kojemu nije mjesto pred oltarom, nego iza brave, zašto tolika dična pera hrvatska o njemu ne prestaju mrčiti papir? Ako je već tako inferioran, zašto tako rasipnički na njega troše svoje predragocjenu superiornost? Zato što ga se boje. Boje se njega, boje se svega što radi, boje se njegovih propovijedi, boje se mnoštva koje mu vjeruje, boje se njegovih nazora, a najviše od svega boje se onoga o čemu najmanje pišu: krvavog križa na njegovu čelu. Boje se Sudčeve svećeničke misije i nastoje je onemogućiti izrugivanjem; boje se njegova križa, ali tu ne mogu ništa, jer kako god okrenuli, čega se god dosjetili, što godi smislili da don Zlatka ocrne, križ ne uspijevaju izbrisati. Križ na svećenikovu čelu nepobitna je, znanstveno potvrđena činjenica.(…), Josip Pavičić, Večernji list, 2. srpnja 2009, str. 32.
18 „(…) u predfilozofskim kulturama postoji i drugi način ili ‘put’ spoznaje Boga, koji se obično zove ‘simboličkim’. Taj se put razlikuje od puta razumskog zaključivanja. Prostrano zvjezdano nebo, silan vulkan, nepregledno more, strašna oluja navode čovjeka da u njima primijeti prisutnost nečega višega. To je iskustvo osjećaja. Iako nije pouzdan vodič k Bogu, mnogi su primitivni narodi upravo njime došli do njega. Premda je to pretežno put osjećaja, ipak u njem nije nipošto odsutan razumski dio, jer je osjećajno shvaćanje u svojoj dubini ipak razumsko.“ – fra Ljudevit Rupčić, stvarnost Objave, komentar dogmatske konstitucije o Božanskoj Objavi, FFTI, 1981., str.61
19 „Život i izreke pustinjskih otaca“, str 35., monah Dorotej, Verbum, 2007.
20 Ante Mateljan, Budućnost Crkve u svijetu (str. 3-6), Crkva u svijetu, Vol. 41 No. 1, 2006.
21 Vlč. Zlatko Sudac, seminar za branitelje, Misa za domovinu, svetište Sveta Mati slobode, Zagreb, 27.09.2002.
Za bolje razumjevanje posjetiti izvrstan elaborat http://www.velecasnisudac.com/naslovna/kolumne/zoran-vukman/arhiva-kolumni/rujan-2010/prorok-kojega-kamenujemo
http://www.youtube.com/watch?v=bMESSyqAEtw&feature=related
(Autor želi ostati anoniman- izvor; „slučajni“ e-mail)
