Nisam vjerovala da štujem đavla
Nisam vjerovala da štujem đavla, smatrala sam kako sam pronašla legitiman izvor moći. Bila sam zadivljena ‘čudima’ koje sam mogla izvesti.
Za moj povratak u Katoličku Crkvu bile su potrebne točno tri sekunde. Sjedeći na svojoj prvoj katoličkoj misi ponašala sam se poput neke arogantne budale koja promatra film National Geographica.
Analizirala sam svaku sitnicu: “Ove klupe izgledaju poput falusa, koga oni zavaravaju da se ne radi o patrističkom sustavu?”, dok nisam čula nešto na hebrejskom jeziku. Pjevač na misi pjevao je psalam. To mi je privuklo pozornost i zaustavilo lutanje mojih misli ― postala sam zainteresirana za ono što se događa oko mene. Što su još to katolici ukrali od židova?
Ova me misao dovela do Evanđelja: “Ako Isus tvrdi da je židovski Mesija, onda sigurno postoji još židovskih elementa u liturgiji.” Sjetila sam se kako nikad nisam primijetila židovske elemente u protestantskim crkvama koje sam posjećivala dok sam bila djevojčica. Zašto je to bilo tako? Bila sam neko vrijeme zbunjena ovom misterijom. Po svome karakteru nalik sam psu koji ne pušta svoju kost ― odlučila sam istražiti ovo dalje.
U trenutku pretvorbe (tada nisam znala da se tako zove) završila sam s preispitivanjem onoga što sam vidjela. Točno tada kroz sarkazam upitala sam se: “Što ako je sve ovo istina?”
Odjednom je sve sjelo na svoje mjesto. Cijeli taj proces trajao je ne više od tri sekunde.
Sada se svega toga mogu prisjetiti kroz smijeh, no otkrivenje koje sam doživjela šokiralo je moj um i ostalo snažno urezano u moje sjećanje. Čista čudesna ljepota koja je u isto vrijeme bila užasavajuća. Vidjela sam i osjetila prekrasne stvari u tih par trenutaka dok mi je u ušima jasno odzvanjalo “sve je istina”.
U trenutku pretvorbe zazvonilo je zvono. Sam Isus bio je prisutan na oltaru i ja sam se morala odlučiti. Ispred sebe sam imala težak izbor, moju posljednju priliku. Sve što sam vidjela bila je istina. To nisam moga zanijekati, no i dalje sam mogla zanijekati Njega. Svi moji prijatelji, zajednica kojoj sam pripadala, moja reputacija… sve je to bilo na kocki. Jesam li bila spremna odreći se svega?
Da, Bože ― DA!
Sada sam bila katolik, no moj muž nije. Što sad? Nisam znala što točno znači biti katolik. Odlučila sam uzeti brošuru koju mi je muž dao iz hira dok smo jednom u šetnji prolazili pored neke crkve. Na brošuri se nalazila molitva krunice. Dok sam čitala otajstva počela sam se prisjećati Kristova života. Tada sam došla do Marijina uznesenja na nebo.
“Uznesenje, što to uopće znači?” (obraćenje moga srca se zbilo; obraćenje moga uma se nalazilo na svom početku). Bila sam opet poput psa sa svojom kosti.
Misa je završila. Kako se radilo o misi za vrijeme tjedna, na njoj nije bilo puno vjernika. Svećenik se nalazio u pozadini crkve te je razgovarao s nekom ženom. Toplo su pozdravili moga muža i mene, te nam postavili par pitanja. Svećenik je brzo shvatio kako je moj muž bivši katolik, no ja još nisam bila spremna otkriti svoje srce. Rekla sam kako se želim priključiti Katoličkoj Crkvi i uputila pogled pun krivice prema mužu. Znam da nije bilo u redu od mene reći mu to na ovakav način, ali nikako nisam mogla skupiti hrabrosti da mu priznam što se u mom srcu događalo. Možda će uspjeti prevladati prvotni šok i smiriti se dok se ne vratimo do našeg auta, pomislila sam.
U tom trenutku moja je znatiželja prevladala i prekinula sam naš razgovor: “Što je to Marijino uznesenje na nebo?” upitala sam svećenika.
Moja znatiželja nije bila zadovoljena kada mi je odgovorio da se radi o blagdanu “kada je Marija postavljena za Kraljicu svega stvorenog”.
Vjerojatno sam ga toliko izludila pitanjima da mi je na kraju ponudio termin kada se možemo naći i popričati o Marijinu uznesenju. Sljedeći dan bila sam u njegovu uredu, a tjedan nakon toga upisala sam se u katekumene. Mislim da sam bila prenaporna za svoju grupu. Čitala sam knjigu za knjigom, ne shvaćajući ništa, a svako je pitanje stvaralo deset novih pitanja. Nosila sam svoj laptop na kateheze. Katekumeni su počeli uzdisati kada bih na kraju kateheze vidjeli moju ruku u zraku spremnu za nova pitanja.
Vjerojatno se netko u Nebu sažalio nad našom grupom, jer mi je uskoro za oko zapela naljepnica na automobilu jedne lokalne katoličke radio stanice. Pronašla sam tu stanicu na svom radiju i tako dobila zadovoljavajuće odgovore na svoja pitanja.
Moj muž je bio ljubazniji više nego što sam primjećivala. Nije bio zadovoljan našim dotadašnjim duhovnim životom i laknulo mu je kada smo se vratili njegovoj vjeri iz djetinjstva. Uključio se u “Landing Group” (grupa koja ponovno uvodi katolike u Crkvu, nap. prev.) i počeo držati svoje kateheze. U međuvremenu, moje obraćenje je bilo velika tajna pred mojom obitelji i prijateljima.
Moja je obitelj pripadala Kristovoj crkvi. Iako se u mojoj obitelji nije nikada govorilo o vjeri ili o Katoličkoj Crkvi, na našim stolićima u crkvi mogle su se pronaći brošure koje su Katoličku Crkvu opisivale kao babilonsku bludnicu, a papu kao Antikrista. Nekoliko pripadnika ove Crkve imalo je članove obitelji koji su se obratili na katoličanstvo. Na tu vijest se gledalo jednako kao što se gleda na vijest o zloćudnom tumoru: pogledi puni sažaljenja, nevjerice, zaprepaštenosti itd. Moja majka i otac rekli su kako ne odobravaju ni moje duhovno lutanje ni moj prelazak na katoličanstvo. Odrasla sam vjerujući kako katolici pripadaju nekoj čudnoj sekti, poput moonijevaca.
Moji su prijatelji na tu vijest reagirali drugačije. Prezirali su kršćane, posebno katolike. Jedan prijatelj mi je ispričao priču kako je sa svojim sinom išao posjetiti svoju majku u staračkom domu. Neka im je starija gospođa, dok su prolazili hodnikom, nešto ružno dobacila. Njegov sin je samo zakolutao očima i rekao: “Vjerojatno je kršćanka”. Pričajući tu priču njegova se majka smijala, kao i svi koji su je slušali. No ja nisam. Iako sam tada bila daleko od toga da postanem kršćanin, pomislila sam kako ona odgaja čovjeka punog predrasuda. To mi nije bilo smiješno.
Priznala sam jednoj prijateljici što mi se dogodilo. Ona je tu novost podnijela dosta smireno, iako se bojala da će to utjecati na budućnost našeg prijateljstva. Do danas smo još prijateljice iako se rjeđe čujemo. Drugi prijatelji moje obraćenje nisu podnijeli tako lako. Kada sam objavila “veliku istinu” izgubila sam svu svoju vjerodostojnost, te u njihovim očima svaki trun inteligencije. S vremenom je krug mojih “prijatelja” postepeno nestao. Nitko mi nije odgovarao na moje blagdanske čestitke. Kako sam postajala katolkinja počela sam slati božićne čestitke, no samo mi je jedan od bivših prijatelja odgovorio i sada razmjenjujemo pisma svake dvije godine. Svi su me ostali napustili, jer su odbijali imati za prijatelja nekoga tko je bio “netolerantan katolik”.
Teško je povjerovati da danas netko može biti tako antikatolički nastrojen. Zar i u New ageu?
Prije obraćenja pripadala sam jednoj poganskoj grupi koja je štovala poganske bogove i ja sam bila “svećenica”. Bila sam vođa naše zajednice. Vodila sam poganske kateheze, pisala pjesme, i vodila rituale. Za vas koji ne vjerujete u paganizam, posvjedočila bih da sam uspjela činiti neke nevjerojatne stvari poput proricanja i ostalih mističnih stvari. O primamljivosti ovakvih “darova” neću više govoriti ovdje. Dovoljno je reći kako je moja grupa bila zapanjena činjenicom da se netko dobrovoljno odriče ovakvih moći.
Sada kada sam slobodna zapanjuje me koliki sam rob bila u prošlosti. Nisam vjerovala da štujem đavla ili demone, smatrala sam kako sam pronašla legitiman izvor moći. Bila sam zadivljena “čudima” koje sam mogla izvesti. Tvrdoglavo sam pristajala uz nauk ― nisam bila svjesna da je moć koja mi je dana običan mamac. Jednom kada te ona zarobi okrene se protiv tebe. Ljudi koji su bili uključeni u ove aktivnosti stagnirali su u svom životu jer su iznova i iznova bili zarobljeni vlastitim problemima. To je nalik životnoj krizi koja nastane zbog zloporabe alkohola i droga ― moj bivši život bio je nalik životu u ovisnosti. S ovoliko osobne disfunkcije susreti u grupi mogu postati prilično neugodni. Kada sam im priznala svoje obraćenje, naježila sam se na izjavu jedne članice grupe koja je rekla: “Zbog takvih smo razloga ubijali prekršitelje zakletve”. U tom trenutku ona nije mislila na našu grupu, već na određene grupe iz paganske prošlosti. Iako se njena izjava nesumnjivo odnosila na povijesni kontekst, bilo mi je drago što sam ta vrata zatvorila i nastavila sa svojim životom.
Umjesto dana provedenih u brbljanju s prijateljicama, provodila sam vrijeme uz katolički radio. Bilo je to usamljeno i ujedno prekrasno vrijeme. Otkrivala sam nove stvari i rasla kao osoba na načine koje nisam ni mogla zamisliti. Moj muž je također prolazio kroz osobno obraćenje. Naš brak nikada nije bio bolji. Postupno sam spoznavala koliko sam bili egoistična i grešna, otkrivala sam koliko sam bila voljena. Cijeli svoj život čeznula sam za nečim što nisam mogla opisati. Sada sam znala da samo pronašla to nešto.
Usred svih ovih promjena priznala sam svojim roditeljima što se događa sa mnom. Nisu bili zadovoljni mojim obraćenjem, no nisu me osuđivali. Rekli su kako će oni ostatku obitelji umjesto mene reći što sam odabrala. To je bio njihov način da me poštede od početnog i neugodnog šoka od strane obitelji. Tada su moji roditelji rekli nešto što me iznenadilo: “Ovo će biti dobro za tvoju obitelj”.
Činjenica da su pronašli nešto pozitivno u mome obraćenju za mene je bio šok. Između dvije grupe ― moja obitelj i prijatelji ― ovakvu reakciju nisam očekivala od vlastite obitelji, mislila sam kako će biti obrnuto. Bojala sam se kako će me se moja obitelj odreći, a moji prijatelji prihvatiti moje obraćenje i da ćemo nastaviti s prijateljstvom. Prijatelji su me se odrekli, no sa svojom obitelji sam izgladila stvari.
Zašto sam posjetila tu crkvu taj dan? Poput svakog obraćenika tražila sam nešto, no pronašla sam više nego što sam se nadala. Odabrala sam katoličku crkvu jer sam se nadala dovoljno velikoj zajednici u kojoj bih se mogla sakriti. Željela sam biti poštovana a da u isto vrijeme ne poštujem druge. Jednostavno rečeno, “katolici iz menze” uspjeli su me obratiti. Ušla sam na vrata misleći kako ću s nogu odabrati nešto na brzinu za pojesti, no ja sam se našla za stolom. Od tog trenutka u potpunosti sam promijenjena.
Bog je imao druge planove.
Christie Martin (autorica bloga “Garden of Holiness”)
Izvor: www.whyimcatholic.com
glasbrotnja.net
