Duhovnost došašća

«On je već došao uzevši naše smrtno tijelo,
ispunio pradavni Božji naum, i otvorio nam
put vječnog spasenja: da bismo, kad ponovno
dođe u slavi veličanstva, napokon u očitu
daru primili ono što sada budno čekamo»
(Predslovlje došašća I.

Započela je nova crkvena godina. Nalazimo se u vremenu došašća, odnosno vremenu iščekivanja, očekivanja. Govor o iščekivanju može se razviti u tri smjera, tri perspektive: može se govoriti o onome koji iščekuje, o onome koga se očekuje te o samome vremenu iščekivanja. Zaustavimo se malo upravo na ovome trećem, naime na vremenu iščekivanja. “Iščekivati” u sebi uključuje svijest o onome što se iščekuje ili koga se iščekuje (nikakav Beckettov Godot). U ovom smislu “iščekivanje” je ukorijenjeno u prošlosti, temelji se na zadanim obećanim, zadanoj riječi i sl. No, istovremeno “iščekivanje” je posvema okrenuto naprijed, u budućnost odakle se iščekuje onaj koji ima doći.

Kršćanstvo je, u svome povijesnom rasponu i rastu, vjera u budućnost, u određenom smislu vjera u vječnu budućnost u kojoj se beskonačni i skriveni Bog definitivno objavljuje te postaje nazočan kao naš sadašnji, vječni život. Neki drže da je ta budućnost previše daleko, da je vjera u takvu budućnost prepuna iluzija te da je treba odbaciti. Vjera je opijum naroda, govorili su marksisti! Unatoč tome pogled istinskoga kršćanina okrenut je u budućnost; ustvari istinski je kršćanin samo i jedino onaj koji ljubi buduće više od sadašnjega. Sadašnje stanje stvari i sadašnjost za kršćane je prolazno stanje koje treba nadići, odnosno živjeti okrenuti k budućem.

Ipak, kršćanin, premda je čovjek budućega i konačne budućnosti, nije utopist poput drugih ljudi koji sanjanju o nekoj skoroj, budućoj utopiji. Utopisti sanjaju i očekuju budućnost zatvorenu u okvirima ovoga svijeta. Kršćanin, naprotiv, očekuje istinsku, savršenu budućnost koju Bog ostvaruje; iščekuje dolazak Božjeg kraljevstva, ostvarenje Božje milosti. Ne očekuje budućnost kao unutarsvjetsko ostvarenje povijesti koju gradi i ostvaruje sam čovjek. Proteklo, XX. stoljeće zorno je pokazalo kako završavaju ljudski pokušaji da se ostvari «društvo po mjeri čovjeka». Na kraju se «društvo po mjeri čovjeka» pokaže kao «pakao za čovjeka». Nisu li i nacizam i komunizam nastojali ostvariti vlastito «društvo po mjeri čovjeka», društvo sanjane budućnosti u kojoj se sadašnjost pretvara u pakao za druge, za one koji drugačije misle i žive.

Naravno, da ovakva vizija svijeta i iščekivanje konačne budućnosti nije poziv kršćanima na lijenost i bijeg od svijeta i sadašnjeg trenutka (kako je ponekad znalo biti), nego naprotiv, baš zato što iščekuje definitivno ostvarenje budućnosti, kršćanin se osjeća pozvanim da autentično živi i iskoristi sadašnji trenutak. Naime, kršćanin zna da se je definitivna budućnost već dogodila dolaskom Boga u obličju čovjeka. Budućnost o kojoj kršćanin govori i kojoj se nada ima ime: vječni i veliki Bog! Kršćanin, čovjek iščekivanja, vjeruje da je ta budućnost koju iščekuje u konačnom, apsolutnom ostvarenju, već prisutna u ovome svijetu. Tu prisutnost on naziva milost, ljubav, odnosno Duh Sveti!

Upravo zbog te prisutnosti kršćanin ne smije žrtvovati sadašnjost budućem, ali istovremeno ne smije smatrati sadašnje kao trajnu, ostvarenu stvarnost koja se ne bi mogla poboljšati i usavršiti. Kršćanin promatra negativnosti i poteškoće sadašnjeg stanja, a koji ga upozoravaju na nesavršenost i prolaznost sadašnjega, kao na znakove koji njega samoga upozoravaju da nemamo trajnog boravka ovdje na zemlji, nego da je naša domovina drugdje. Pavao će reći da nam je domovina “na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista” (Fil 3,20).

Onaj tko ne pridaje apsolutnu vrijednost ni sadašnjem ni unutarsvjetskom budućem zna nadići sadašnjost, jer to nadilaženje ne gleda kao napuštanje raja. Isto tako kršćanin, znajući relativnu vrijednost sadašnjega, ne misli da je potrebno proliti nečiju krv i izazvati nečije suze kako bi se riješili ovozemaljski, uglavnom ekonomski, problemi, kako bi se ostvarila varljiva budućnost koja bi zadovoljila čitavi svijet. «Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!», – pjevali su komunistički propagatori. Smatrali su da će rješenjem ekonomskih problema biti riješeni i svi drugi problemi te da će nastupiti sretno vrijeme za sve ljude. U međuvremenu su komunizam te marksizam, kao njegova pokretačka snaga, propali. Amerika i Engleska doista su postale “zemlja proleterska”, a sretnija budućnost nije niti na vidiku.

Današnji propagatori/globalizatori šire slične ideje, samo što nitko ne kaže što se to konkretno očekuje u budućnosti o kojoj toliko govore i koju se toliko željkuje. Dobiva se dojam kao da treba još samo malo pa da suvremeni zapadni čovjek bude oslobođen svih problema i poteškoća koje ga tiše i satiru.
Kršćanin, čovjek iščekivanja, zna dobro razlikovati idole sadašnjega i budućega. On se moli jedino konačnoj budućnosti – Bogu te jedino Njega iščekuje kao svoje osobno ostvarenje i ostvarenje zajednice u kojoj živi, tj. čovječanstva u cjelini. U vjeri sluti i prihvaća da on i svijet u kojem živi ustvari ne idu prema budućnosti, nego da ta definitivna budućnost dolazi k njima. Ta je budućnost, kako rekoh, već definitivno započela te se u svojoj punini približava nama. Svaki dan našega života ona nam je bliže, ako smo vjerni njezinu sadašnjem obliku, milosti, ljubavi, Duhu.

Zbog svega rečenoga, kršćanin, čovjek iščekivanja, ljubi iznad svega Boga, a sadašnje vrijeme shvaća kao prigodu koju mu Bog dariva da poraste u ljubavi koja jedina daje vrijednost i smislenost njegovu životu.

Na temelju rečenoga lako je shvatljivo zašto je duhovnost došašća obilježena dvjema stvarnostima: budnošću i radošću. Biti budan, pripravan, znači ne dozvoliti da nas iznenadi ono što iščekujemo; da nas ne nađe pozaspale. U kršćanskoj askezi budnost, bdijenje igralo je stoljećima veliku ulogu. Kroz bdijenje (budnost) kršćani su nastojali i na praktičan način ostvariti Gospodinov savjet o budnosti. Ustvari, željelo se je pokazati i dokazati da je tijelo doduše slabo, ali da je kršćanski duh jači i snažniji od tijela. San je slika smrti, a bdijenje koje pobjeđuje san slika je života.
Danas su ljudi, posebno mladi jako budni, ne spavaju po cijele noći. No, to nije budnost na koju su pozvani kršćani. To nije budnost došašća, iščekivanja, nego je budnost koja se rađa iz dosade, iz želje da se nešto (što!?) doživi, da se nešto iskusi. Doživljava se uglavnom uvijek iznova nova praznina i mamurluk u glavi nakon neprospavane noći.

Kada kršćani govore o budnosti misle ne toliko na tjelesnu budnost, na nespavanje, koliko na budnost duha, života. Pozvani smo biti duhom spremni i laki otvoriti Očekivanome kada pokuca na vrata našega srca. U ovom kontekstu biti budan znači biti vjeran. On sigurno dolazi! Ta se sigurnost temelji na Njegovoj vjernosti zadanoj riječi, izrečenom obećanju i ljubavi prema nama. Mi Ga budni iščekujemo, odnosno vjerni onome što On od nas zahtijeva. Mi iščekujemo, a On očekuje!

Praktični savjeti: vrijeme došašća je liturgijsko jako vrijeme! Poraditi na vlastitoj budnosti osobito kroz osobnu molitvu te kroz srčano (svim srcem svojim) sudjelovanje u zajedničkoj, liturgijskoj molitvi, kroz sudjelovanje u nedjeljnoj svetoj misi. U grčkom jeziku budnost se kaže prosoche, a molitva proseuche. Molitva je kćerka budnosti ili budnost je majka molitve, znali su govoriti grčki oci. Dobro se ispovjediti! Vrijeme prije počinka iskoristiti za duhovni rast, ne za besplodno gledanje televizije! Iskoristiti ga za vlastitu budnost («Ja spavam, a srce moje bdi» – pjeva starozavjetna zaručnica: Pj 5,2). Poraditi i na tjelesnoj budnosti, tj. točnom vršenju svojih obveza, a osobito biti vjerni vremenu koje smo odredili za molitvu! Savjesno i točno obavljati povjerene dužnosti kako u obitelji tako na radnom mjestu i inače u životu. Bdjeti nad svojim govorom; čuvati se suvišnih riječi, osobito neukusnih i neumjesnih šala na tuđi račun.

Mladen Parlov

Odgovori

Skip to content