Panika na brodu luđaka
Za razliku od mitskog broda “Argo” gdje svaki član posade, Argonaut, predstavlja arhetip neke vještine, “brod luđaka” je nešto posve suprotno – na njemu (namjerno?) nitko ništa ne zna!
Legenda o brodu luđaka ima svoje povijesno utemeljenje u mudrom srednjovjekovnom običaju da gradovi brodovima šalju svoje luđake na otvoreno more ili barem u druge luke. Meni se čini da je naš lokalni “brod luđaka” – dakle hrvatska vlada! – kojim prividno upravlja najzgodniji među crvenokapim vrtnim patuljcima, lažni kapetan Zoran Milanović zvan Ljutko, na putu potonuća! Političkog, intelektualnog, moralnog i zdravorazumskog!
Zoran Milanović je tigar od papira, hrvatski domoljub ogrnut zastavom “regijona”, “gradski mangup” kojeg se gradski mangupi ne sjećaju; čovjek koji mahnita izdajući besmislene zapovjedi, koje nitko niti može niti želi izvršiti! U svom ludilu svađa se sa zdravim razumom, a potom sa svima u Hrvatskoj te izvan Hrvatske, posljednji put zbog vlakića koji mu je uzeo ‘zli mađarski diktator Orban’!
Uz njega su samo medijski borci za čim manju Hrvatsku, poput Saše Lekovića, predsjednik Hrvatskog društva novinara, inače Crnogorac koji povremeno predaje u Beogradu; Gorana Radmana, senilnog SKOJ-evca, koji zaboravlja da je vlasnik partijskog hotela “Park” na Bohinju, ali ne zaboravlja da je bio predsjednik Saveza komunističke omladine Jugoslavije; Ivice Đikića sadašnjeg glavnog urednika srpskih “Novosti” u kojima radi kao potrčko Milorada Pupovca, a isti se već istaknuo i u “Feralu”, te kao glavni urednik “Novog lista”, (glasila četnika Sjevernog Jadrana!); Dragana Ogurlića, direktora izdavačke kuće “Adamić” pri “Novom listu” koja je upravo objavila bljezgariju Borisa Pavelića “Smijeh slobode – Uvod u Feral tribune”…
Svo to Društvo medijskih bukača Zorana Milanovića može se naći u opskurnom Hrvatskom (zapravo Jugoslavenskom!) društvu pisaca koje je oformio zloglasni Velimir Visković, poznat po Hrvatskoj (zapravo Jugoslavenskoj!) književnoj enciklopediji, a kojem je sada na čelu Crnogorac-Bakranin Nikica Petković.
Dakle u tom društvu polupismenih bojovnika za “regijon” i Zokija su i takve književne veličine poput: Vlaha Bogišića (dao šogoru Miljenku Jergoviću crnogorsku Njegoševu nagradu!), Borisa Dežulovića, Ivice Đikića, Slavka Goldsteina (“…u mom životu postoje same dve reči: Tito! Tito!”), Mani Gotovac (dovela Olivera Frljića na mjesto intendata “Srpskog narodnog pozorišta u Reci”!), Marijana Grakalića (jugoslavenski zagrebački portal Radio Gornji grad!), Viktora Ivančića, Denisa Kuljiša (dobar prijatelj uglednog srpskog Kos-ovca Miroslava Lazanskog, dugogodišnjeg novinara zagrebačkog “Starta”), Dražena Lalića, Predraga Lucića, Igora Mandića, Predraga Matvejevića, Nenada Miščevića (filozof Soroševog smjera, koji satima sa studentima analizira rečenicu “Stevo je četnik” – koja ga očigledno muči – na predavanjima iz filozofije jezika?!), Jurice Pavičića, Nenada Popovića (izdavač “Durieux”), Vedrane Rudan, Aleksandra Stankovića (HTV-Nedjeljom u 2!), Ljubomira Stefanovića (Vijeće za elektronske medije, već neko vrijeme je Mirjana Rakić, Srpkinja, predsjednica tog prevažnog vijeća!), Vladimira Stojsavljevića (pomoćnik Ministra kulture, ranije novinar “Nacionala”!); Rade Šerbedžije (“vlasnik Golog otoka Brijuni”!), Ante Tomića (zvan kanta govana!), Antuna Vujića (lažni enciklopedist, kao i Visković, te čovjek koji je pisao zadnji program SDP-a!), Andree Zlatar Violić (bivša Ministrica kulture, ta vlasnica nepodnošljivog “Zareza”)…
Hrvatsko društvo pisaca ima funkciju zbora u grčkoj drami, viču i nariču čak i glasnije od Zorana Milanovića! Problem s njima je što nisu književnici – pogotovo ne hrvatski književnici! – već su intelektualno-ideološka pretorijanska garda propalog komunističkog totalitarnog sustava!
Kako je brod luđaka Zorana Milanovića u fazi “Titanica”, a kako je Zoran Milanović osoba koju će povijest zaboraviti jednako brzo kao i Ivu Josipovića, onda mi se čini zgodno – s jednog hrvatskog portala koji žestoko promovira ideju “regijona” (a koji financira Ministarstvo anti-hrvatske kulture!) – citirati ulomke iz pjesme srpskog književnika Stefana Simića o Zoranu Đinđiću, srpskom filozofu i premijeru, ubijenom u atentatu. Taj srpski Zoki, ima puno toga zajedničkog s našim Zokijem – obojica su bili uspješni prodavači šarenih laži!
“Što nam Đinđić nije rekao petog oktobra?
….Ljudi misle da ga je smrt ubila. Nije. Smrt ga je spasila.
Sazidala mu je spomenik pre vremena, napravila je od njega nešto
Što on svakako nije bio…
…I nije nam rekao, na kraju
Odakle mu toliki novac koji je ostavio svojima u nasledstvo?
Odakle, kada se najveći deo svog života bavio filozofijom?!
Filozofijom koju su očigledno i njegovi naslednici savršeno dobro savladali.” (Radio Gornji grad!)
Možda će i skori, tako zasluženi politički kraj Zorana Milanovića dati smisao njegovim bezveznim političkim izjavama, njegovom beskrajnom neradu, njegovom alkoholizmu, njegovim lažima, njegovim letovima helikopterom do ljubavnica, njegovim višegodišnjim odmorima od zdravog razuma!
Brod luđaka mora postati “Titanic”, da bi Hrvatska odahnula, da bi se spasila… A idući premijer morat će obratiti znatno više pažnje na Hrvatsko društvo pisaca i njegovu ulogu u “jugoslavizaciji” hrvatskog medijskog prostora…
F. Perić/hrsvijet.net
