Danas njihova djeca i unuci maliciozno štetočinski, besprizorno diletantski, ali i iz najprizemnijeg koristoljublja, vladaju Hrvatskom. Arogantno, primitivno, bahato. Despotski bešćutno, u srednjovjekovnoj maniri.

Poštovani prijatelji! Drage sestre Hrvatice i braćo Hrvati!! Etnički i politički!!

Predsjednica Republike Hrvatske, gospođa Kolinda Grabar Kitarović, objavila je datum izbora za novi saziv Sabora Republike Hrvatske. Nekada Hrvatskog Državnog Sabora. Najvišeg tijela zakonodavne vlasti u Lijepoj našoj Domovini.

Možda nisam ni dostojan, niti pozvan, obratiti vam se u ovom, po našu Domovinu odsudnom (povijesnom) trenu, no osjećam snažan poriv, dužnost čak, progovoriti, „izaći van“ sa onim što osjećam, mislim i živim.

Lijepa naša Republika Hrvatska, poput mladog Demostena, u svojoj devetoj godini, ostala je siroče! Velikom političkom, kulturnom, financijskom i drugom ostavštinom, (od smrti „Oca Domovine, do njenog punoljetstva), upravljali su neodgovorni namjesnici, prisvojivši sebi pravo (veće od „pravnog skrbništva), ravno onome što se zove „pravo prerogative“ koje se definira kao „povlastica ili posebno pravo, podijeljeno nekoj funkciji, koje se može provoditi bez polaganja računa nekoj drugoj vlasti“.

Tim (prigrabljenim) pravom, su prisvojili, rasprodali, kao „ratni plijen“ (osvojen na izborima), podijelili, ili naprosto (narodski rečeno) „proćerdali“, tu ogromnu ostavštinu, (ponavljam, političku, kulturnu, materijalnu, financijsku, gospodarsku). U trenutku svoje rane punoljetnosti, na prošlim parlamentarnim izborima, Lijepa naša Domovina, (kao i mladi Demosten), nije uspjela „parničenjem“ (na legalan, demokratski legitiman način) povratiti razgrabljene vrijednosti, zbog slabašna glasa, nedostatka parničkih znanja i procedura, pogrešne retorike, …! Presuđeno je u korist „nasilnih posjednika“, sa odgodom od 4 godine, do iduće parnice. Iduće suđenje,zakazano je za 8. studenog, godine gospodnje 2015. Demosten je upornim radom, učenjem, fanatičnom željom, na kraju uspio povratiti sve svoje naslijeđe. Je li Lijepa naša Domovina, u ove četiri godine, (poput mladog Demostena) naučila vještine potrebne za vođenje mnogobrojnih parnica, protiv profesionalnih parničara, „posjednika“ na silu otetog , tuđeg imetka, ostaje za vidjeti. Ufam se da jest. Parnica je zakazana. Vrijeme za dokazni postupak je kratko. Tužitelj je Domoljubna koalicija, branitelji su „nasilni posjednici, prevaranti“, aktualna vlast. Sudac je narod. Dopustite mi (neukom i retorici nevičnom), slobodu iskoristiti mogućnost koju pruža ova tehnička novotarija, zvana facebook, i iznijeti pred Sud nekoliko činjenica koje smatram relevantnim za donošenje presude.

1. Legendarni Vukovar, (slično Termopilskom klancu), branjen po (nekoliko) hrvatskih Leonida i nekoliko stotina herojskih „Spartanaca“, stasalih u“malim Spartama“ (Hrvatskim obiteljima) iz svih dijelova Lijepe naše Domovine, uspjeli su, od simbola nadljudskog, herojskog otpora, od „Pirove pobjede“ agresorskih hordi, NOĆU, „POTAJICE“, (kako to samo tatovi rade), pretvoriti u !grad slučaj“, označen je agresorskim simbolima. Dogodilo se oskvrnuće žrtava, a živima je stavljena sol u ponovno otvorene rane. Onima koji su se usudili usprotiviti, se sudi. Sudi im nepravda, ustoličena na vlasti voljom ili (prešutnim) odobravanjem Hrvatskog naroda. Sude im oni koji su lažima i prijevarom na prošlom ročištu, prigrabili ostavštinu, Lijepe naše Domovine. Koliko nas, koji se osjećamo Hrvatima, ili su nam se bar majke i očevi osjećali tako, će svojim glasom, čiste savjesti, dati placet za nastavak tog svetogrđa?

2. 1990.godine, hrvatski narod, predvođen HDZ-om i prvim (a do izbora Kolinde Grabar Kitarović i jedinim) Hrvatskim Predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, uspio je napraviti povijesni iskorak i izaći iz dvostruke tamnice. Jugoslovenske države i komunističkog političkog (zločinačkog) sustava. No, nakon preranog odlaska dr. Franje Tuđmana sa političke i životne pozornice, dva mandata (prvi nereformiranog komunista Račana) i drugi (neokumunista Milanovića), istina uz pomoć“lažnih proroka“ (Ive Sanadera i Jadranke Kosor), uspjeli su Lijepu našu Domovinu vratiti u vrijeme nepatvorenog „realsocijalizma“, uz (male) razlike koje su se (bez njihove volje) u vremenskom odsjeku „mutatis mutandis“ dogodile. Vrlo malo je nedostajalo da nas vrate i u novovjeku „jugoslaviju“, kako god bi se ona danas (ili sutra) zvala. Koliko nas, običnih, malih Hrvata, prihvaća povratak u taj totalitarni mrak? Jesmo li svjesni koliko malo napora treba za zalutati u mrak, na stranputicu, (dovoljno je ne činiti ništa), a koliko napora, krvi i žrtava će biti potrebno za izaći na „pravi put“? Koliko nas je, draga hrvatska braćo i sestre, spremno dati svoj glas mraku i beznađu? Dopustimo svojoj savjesti da nađe put i uspostavi dijalog sa „svijesti“. Možda saznamo nešto u tom dijalogu?!!

3.Snažan hrvatski glas, artikuliran, sadržajan, pravedan, okrjepljujući, koji nas je homogenizirao, bodrio, jačao, vodio u ratu, osjetno je slabio nakon užasa rata, i gle,u slobodi i demokraciji, nestao. Ostao je samo poneki odjek. Jeka koja iz ovog beznađa,podsjeća na dane ponosa i slave. Bedem, zidan od ljubavi hrvatskih žena, majki, sestara, supruga, susjeda, poznanica, prijateljica, „armiran“ u paklenom ognju otrgnutim udovima hrvatskih branitelja, očeva, braće supruga, rođaka susjeda, prijatelja, cementiran našom nemjerljivom voljom, vjerom u pravednu, slobodnu, bolju Domovinu, koju će baštiniti naša djeca, našom prolivenom krvi, bedem koji je odolio nasrtajima bjesomučnih hordi, ognju i čeliku, nestao je, razgrađen u sramotnoj tišini, poput „zida boli“ (sa križanja Ilice i Selske), prenesenog u vječni muk Mirogoja. Danas, u ovoj tami, korak do ambisa nesreće cijelog jednog naroda, životno nam je potrebno svjetlo. Sve izvore svjetla su nam oteli. Prigrabili ih sebi i kao jedinu opciju, obasjali jad, bijedu, nesreću, izopačenost, nakaznost svekolikog grijeha u kojemu se valjaju kao svinje u blatu, besramno utapajući u tom blatu biserje naše baštine. Biserje nastalo iz kapljica kristalizirane krvi Hrvatskih branitelja, isplakanih suza naših majki, sestara, supruga poginulih. Onih koji su bili najbolji među nama. Svjetlo je dakle u njihovim rukama. Čime mi možemo obasjati njihova prava lica, karakter, (zlu) ćud, (ne)djela’ Preostalo nam je jedino, ali i najmoćnije svjetlo. SVJETLO RIJEČI! Vratimo se iskonskom svjetlu, vratimo se gromoglasnoj, istinitoj, pravednoj RIJEČI. Dopustimo joj da uđe u naša srca i osvijetle tamu nataloženu u njima. Opačina će pred svjetlom uteći. Koliko nas će svjesno, mirne savjesti zatvoriti vrata svjetlu i na skorašnjem sudištu podržati tamu?

4. U dva mandata komunističke vlasti uspješno je provedena disolucija sigurnosnog i obrambenog sustava, Lijepa naša Domovina je od snažne, pobjedničke države u usponu, svedena na političkog bogalja koji preživljava na paradigmi, na sofizmu, namjernoj logičkoj pogrešci utemeljenoj na svjesno postavljenoj premisi „argumentum ad miseriocordiam“, koja je (logično) polučila i odgovarajuće rezultate. Glasovanjem za prvu protuhrvatsku koaliciju dopustili smo im da nas tako predstave svijetu, te nas se (kao državu) u međunarodnim odnosima (kod prijatelja) shvaća kao nekoga kome je potrebno „milosrđe i protektorska zaštita). Tvorci takve sigurnosne doktrine (koja uzgred nikada nije dobila legitimitet u javnosti) a legalitet ne bi niti mogla dobiti jer bi to doslovno bio „zahtjev za eutanazijom“, su ispustili iz vida činjenicu (ili su upravo računali s njom), da nam u svijetu nisu svi prijatelji. Da postoje i oni koji nam „nisu skloni“,kao i oni koji su nam otvoreni neprijatelji. Takva sigurnosna doktrina, poglavito u domeni vanjske i unutarnje politike, korak po korak nas (u percepciji neutralnog promatrača na međunarodnoj pozornici) od nedužne žrtve izložene bezrazložnoj agresije višestruko jačeg neprijatelja, u položaj sukrivca za rat i njegove posljedice, bar do razine izjednačavanja te krivnje, koja u konačnici relativizira odnos agresor – žrtva. Inflacijom NGO (Non Government Organization) i izdašnim, (potpuno nekritičnim) financiranjem njihovih „projekata“, otvoreno se zanemaruju žrtve agresije, nevino napadnuti, progonitelji, a agresorski krvnici se otvoreno uzimaju u zaštitu, načelo (legitimne) zaštite ljudskih prava se (namjerno, ciljano) shvaća i provodi kao „jednakost nevinih i krivih, žrtava i počinitelja“, ide se toliko daleko da se jedne „žrtve“ agresora preuveličava a ŽRTVE prešućuje ili minorizira.

Može li bilo tko od nas etničkih ili političkih Hrvata, pristati na nastavak tog procesa, u kojemu se od pobjednika stvaraju poraženi, od pravednika nepravedni, od naprednih nazadni, od vjernika i domoljuba fašisti, od ponosnih poniženi….? Tko će od nas, pravnim i psihijatrijskim rječnikom rečeno „ubrojivih“, glasovati za one koji su do sada provodili ovakvu politiku, ne kaju se za dosada učinjena zlodjela, dapače, kane ih i dalje provoditi, te od nas traže glas za još jedan mandat? Tko će, bez naknadnog (post festum) priziva savjesti, dati svoj glas za eutanaziranje skupo plaćene neovisne države? Narod će preživjeti, kao i više puta u povijesti. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga da bi netko mogao platiti punu cijenu „i same ideje o slobodi“.

5. U moru mnogih, najveći zločin komunizma u Hrvatskoj, je zločin “MEMORICIDA”, proveden u nekoliko faza. U prvoj fazi, započelo je brutalnom fizičkom egzekucijom, bez suda, putem presuda “prijekih sudova” (u mirnodopskim uvjetima), koje su bile izvršne odmah, bez dokaznog postupka i prava na obranu, te kasnijih (nešto civiliziranijih) montiranih komunističkih suđenja, bez prava priziva i objektivne valorizacije “dokaza”, a završilo ozakonjenjem verbalnog delikta koji je bio “živi štit” za komunističke tabue i dogme, što se dosljedno provodilo do zadnjeg dana komunističke satrapije, zvane Jugoslavija. Činjenica da nisu likvidirani samo pripadnici oružanih snaga, upravljačkog i represivnog aparata, nego i ugledni umjetnici, profesori, suci, odvjetnici, trgovci, viđeniji seljaci…. , nego svi koji su (po mišljenju ideologa zločinačke namjere) mogli svjedočiti o razmjerima zločina. U drugoj fazi je provedena temeljita „dehrvatizacija“ (lustracija na komunistički način). Ono što nije fizički likvidirano, zatvoreno je,poniženo, ucijenjeno, zaplašeno. Uvjet preživljavanja je bila „bezuvjetna“ suradnja sa „narodnim vlastima“. Djeci pripadnika Domovinske vojske, poglavito Ustaša, izrijekom je zabranjeno školovanje, dok je djeci „suradnika i simpatizera“, bio otežan ili onemogućen pristup srednjem i visokom sustavu obrazovanja. Djeca iz (hrvatskih) obitelji intelektualaca, (po nekoliko naraštaja unazad) prisiljena su pristup obrazovanju potražiti u inozemstvu. Paralelno s tim procesom, koji se može definirati kao etnocid i kulturocid, odvija se proces besramnog stvaranja nove „intelektualne elite“. Ušljivci, odrpanci, „proleteri“ čiji je kodeks časti formiran u vječito praznom želucu, najprimitivniji krvoloci, nehrvati, preko noći postaju „stručnjaci“, visoki državni dužnosnici, suci, …. Sinekure se dijele kao ratni plijen. Po „zaslugama“!! Organiziraju se analfabetski tečajevi za ministre, suce, profesore…. Poneki stručni tečaj ravan je doktoratu.

Danas njihova djeca i unuci maliciozno štetočinski, besprizorno diletantski, ali i iz najprizemnijeg koristoljublja, vladaju Hrvatskom. Arogantno, primitivno, bahato. Despotski bešćutno, u srednjovjekovnoj maniri. Odrasli u obiteljima koje su se na krvi hrvatskih domoljuba, ugnjetavanju i neslobodi puka, laži, prijevari, nepoštenju, otvorenom nepotizmu, otvorenoj pljački i otimačini, pretvorile u bastione „crvene aristokracije“, nenavikli na pošten rad, marljivost, čestitost, od Republike Hrvatske su u dva mandata (račanov i milanovićev) uspjeli napraviti mjesto iz kojega se „bježi glavom bez obzira“!! I besramno traže još jedan mandat. Tko će svojim glasom na sudištu zakazanom za 8. studenog, godine gospodnje 2015. dati svoj glas koaliciji na čelu sa SDP-om?

Nije ovo kraj primjera zbog kojih normalan, ubrojiv, etnički ili politički Hrvat, ne bi trebao imati dvojbe za koga glasovati. Mogli bi se romani napisati, i opet sve razlozi ne bi bili pobrojani.

„Brevis esse laboro, obscurus fio“. Koliko god se , trudim se biti kratak a postajem nerazumljiv, toliko postajem nerazumljiviji, te vas molim za razumijevanje zbog nesposobnosti „sa manje riječi izreći više činjenica“!

Ilija Vincetić/dragovoljac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save