Zagrebačka nakladnička kuća „Teovizija” u prosincu 2009. g. objavila je važnu knjigu američkog povjesničara dr. Thomasa Woodsa pod naslovom „Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju”. Na samome početku knjige autor ističe: “Činjenica da zapadna civilizacija Crkvi duguje uvođenje sustava sveučilišta, dobrotvorni rad, međunarodno pravo, razne znanosti, važna pravna načela i mnogo drugih stvari na većinu ne ostavlja neki upečatljiv dojam. Zapadna civilizacija duguje Katoličkoj crkvi mnogo više nego što većina ljudi, uključujući katolike, uopće shvaća. Crkva je zapravo izgradila zapadnu civilizaciju”. Ovim je uvodom, u stvari, zadan i tematski okvir knjige. Sama knjiga, čiji je prijevod uradila Dubravka Rojc, sadrži jedanaest poglavlja, a svako poglavlje prati obilna znanstvena aparatura.

Velike zasluge

Velike zasluge Katoličke crkve za zapadnu civilizaciju možemo pronaći već u prvim stoljećima poslije Krista. Kao što ističe povjesničar Will Durant, koji je inače agnostik, „…navala barbara uništila je ili opustošila gradove, samostane, knjižnice, škole, a život učenjaka ili znanstvenika učinila nemogućim. Možda bi razaranja bila još strašnija da Crkva nije održala neki vid reda unutar civilizacije u raspadu”. Katolička je crkva, nastavlja Christopher Dawson, „morala preuzeti zadaću uvođenja zakona Evanđelja i etike Propovijedi na gori među narode koji su ubojstvo čovjeka smatrali najznačajnijim zadatkom i kaznom jednakom pravdi”. Pokrštavanje barbarskih naroda (Franaka počevši od 496. g., kad je kršten njihov vladar Klodvig, a ostalih barbarskih naroda 400 godina kasnije), provodili su katolički misionari, koji su time u ta plemena zapravo uvodili red i civilizaciju.

Za Europu je posebno važna tzv. karolinška renesansa, razdoblje snažnog razvoja obrazovanja i umjetnosti za vremena križkatoličkih vladara Karla

Velikog (oca Europe) i njegova sina Ludovika Pobožnog. Dvije temeljne karakteristike toga razdoblja su poučavanje germanskih naroda latinskome jeziku, što je omogućilo proučavanje crkvenih otaca koji su pisali na latinskom jeziku (najstariji sačuvani primjerci rimske književnosti potječu iz 9 st., upravo su ih karolinški učenjaci spasili od zaborava), i pronalazak „karolinške minuskule”, pisma koje se je moglo relativno lako čitati i pisati. „Karolinška minuskula, koju su razradili redovnici Katoličke crkve, bila je ključna pri stvaranju književnosti zapadne civilizacije”.

Nakon propasti Karolinškog carstva i navale Vikinga, Mađara i muslimana, Europa ponovno dolazi na rub propasti. Katolička crkva, tj. pronicljivost katoličkih biskupa, redovnika, svećenika, učenjaka i civilnih upravitelja spasila je tada Europu od drugoga propadanja. Obnova Europe krenula je iz samostana, koji su bili jedini preostali otoci intelektualnog života uslijed nove pojave barbarstva koje ponovno zaprijetilo opstanku Europe.

Obnoviteljska uloga katoličkih redova, a posebno benediktinaca, vidljiva je na svakome području ljudskog života: od poljodjelstva, stočarstva, voćarstva, pa do proizvodnje piva, sira i vina. Upravo su redovnici bili začetnici proizvodnje vina, koje su koristili pri slavljenju Svete mise i za svakodnevnu potrošnju. Osnovna načela proizvodnje pjenušca koja vrijede do danas postavio je Dom Perignon iz opatije svetog Petra, odnosno Hautvilliersa na rijeci Marni. Red cistercita bio je poznat po svojim tehnološkim usavršavanjima te je odigrao izvanrednu ulogu u širenju novih tehnika na području poljoprivredne tehnologije. „Bilo da je riječ o rudnicima soli, olova, željeza, alauna ili sadre, bilo o metalurgiji, kamenolomu mramora, brušenju, staklarstvu, izradi metalnoga posuđa, uopće nije bilo djelatnosti u kojoj redovnici nisu pokazali svoju domišljatost i istraživački duh. Koristeći vlastitu radnu snagu, oni su je prakticirali i doveli do savršenstva. Redovničko umijeće širilo se Europom”.

Navedimo i sljedeće izume, koji su proizišli od strane službenika Katoličke crkve: početkom 11 st. stoljeća redovnik imenom Eilmer svojom je zračnom jedrilicom poletio do visine od 180 metara; isusovac Francesco Lana-Terzi u svojoj je srednji vijekknjizi „Prodromo alla Arte Maestra” godine 1670. prvi opisao geometriju i fiziku letjelice, čim je zaslužio epitet oca zrakoplovstva; prvi sat o kojemu postoji pisani dokaz napravio je papa Silvestar II. za njemački grad Magdeburg oko 996; Richard iz Wallingforda, opat benediktinske opatije svetoga Albana iz 14. st. (i jedan od pokretača zapadne trigonometrije) poznat je po ogromnom astronomskom satu koji je osmislio za taj samostan; arhometalurg Gerry McDonnell sa Sveučilišta Bradford u blizini samostana Rievaulx u sjevernome Yorkshireu (Engleska), dokazao je kako su redovnici izgradili ne samo peći za ekstrakciju željeza iz rudača, nego su dostigli takav stupanj tehnološkog napretka koji je bio ispred velikih strojeva 18 st. proizišlih iz industrijske revolucije.

Jedna od velikih zasluga Katoličke crkve tijekom „mračnoga srednjeg vijeka” – kako ga neznalice i protivnici Katoličke crkve nazivaju – je i uvođenje sustava sveučilišta. „Sveučilište je bila potpuno nova pojava u povijesti Europe. U staroj Grčkoj ili Rimu nije postojalo ništa slično. Institucija koju danas prepoznajemo, zajedno s njezinim fakultetima, kolegijima, ispitima, diplomama, kao i razlikovanje preddiplomskoga i diplomskog studija, nastala je upravo u srednjovjekovnome svijetu. Crkva je razvila sustav sveučilišta zato što je, prema riječima povjesničara Lowrieja Dalyja, ona bila ‘jedina institucija u Europi koja je pokazivala neprestano zanimanje za očuvanje njegova znanja'”. Crkva ne samo da je osnovala sveučilište, nego je i sustavno radila na njegovoj autonomiji. Ona je „dodjeljivala povelje, branila prava sveučilišta, štitila studente od nepoželjnoga upliva nesklone im vlasti (…) dopuštala i poticala snažne i nesputane akademske rasprave karakteristične za sveučilište. Na sveučilištima, a ni drugdje, nijedna druga institucija nije toliko radila na promicanju širenja znanja koja što je to činila Katolička crkva”.

Suprotno raširenome stereotipu kako je Katolička crkva u „mračnome srednjem vijeku” negirala važnost razuma, razum je upravo na srednjovjekovnim sveučilištima ustoličen „kao konačni posrednik u najučenijim raspravama i polemikama. Skolasticima uronjenima u sveučilišno okruženje bilo je poprilično prirodno s pomoću razuma ispitivati ona područja koja još nisu bila istražena, kao i raspravljati o mogućnostima kojima se ljudi ranije nisu ozbiljno bavili”.

Crkva i znanost

Posebno poglavlje bavi se odnosom crkve i znanosti. Zahvaljujući jednostranoj inačici Galileove priče – koja je u knjizi Galileodetaljno rastumačena, i pokazuje da ni sam Galileo nije bio posve nedužan – danas je uvriježeno mišljenje kako je Katolička crkva kočila znanstveni napredak, dočim je realna slika posve drukčija. Kao što je istaknuo poznati kardinal John Newman, obraćenik s anglikanizma iz 19 st., Galileov slučaj je zapravo jedini primjer kojega se u tom kontekstu uopće možemo sjetiti. Upravo su ljudi iz Katoličke crkve bili nositelji znanstvenog napretka tijekom čitavoga srednjeg vijeka. Spomenimo samo neke od njih: Roger Bacon, franjevac koji je predavao na Oxfordu, zbog svojeg rada na području matematike i optike i naglašavanja važnosti eskperimentiranja, smatra se pretečom suvremene znanstvene metode; Svetog Alberta Velikog „Rječnik znanstvene biografije” označava „pretečom suvremene znanosti u visokome srednjem vijeku”; Robert Grosseteste, koji je na Oxfordu bio kancelar i biskup Loncolna, najveće biskupije u Engleskoj, smatra se jednim od najučenijih ljudi na svijetu u srednjemu vijeku i prvom osobom koja je zapisala kompletan slijed koraka za izvođenje znanstvenog eksperimenta; otac Nicolaus Steno, luteranski obraćenik koji je kasnije postao katolički svećenik, postavio je većinu načela suvremene geologije, te ga se smatra ocem stratigrafije (grana geologije koja proučava slojeve zemlje).

Doprinos pak isusovaca znanstvenom napretku posebna je priča. Kao što ističe jedan povjesničar:” Oni su pridonijeli razvoju sata s njihalom, pantografa, barometra, relektornoga teleskopa i mikroskopa, na različitim znanstvenim poljima poput magnetizma, optike i elektriciteta. Promatrali su, u nekim slučajevima prije nego što je itko drugi to činio, šarene pruge na Jupiterovoj površini, Andromedinu maglicu i Saturnove prstenove. Teoretizirali su o cirkulaciji krvi (neovisno o Harveyu), o teoretskoj mogućnosti letenja, o načinu na koji Mjesec utječe na plimu i oseku, o svjetlosti kao valovima. Karte zviježđa južne polutke, logika simbola, protupoplavne mjere na rijekama Po i Adige, uvođenje znakova plus i minus u talijansku matematiku – predstavljaju dio isusovačkih dostignuća, a istaknuti znastvenici poput Fermata, Huygensa, Leibniza i Newtona nisu jedini koji su rado surađivali s isusovcima”. Charles Bossut, jedan od prvih povjesničara matematike, sastavio je popis najznačajnijih matematičara od 900 pr. Kr. do 1800.: među 303 osobe na popisu se našlo čak 16 isusovaca (5%), što je – pogotovo s obzirom na činjenicu da su isusovci postojali samo dva od tih dvadeset sedam stoljeća – impresivan podatak.

Neki od najpoznatijih isusovaca-znanstvenika svakako su sljedeći: otac Giambattista Riccioli, koji je prvi odredio ubrzanje tijela u slobodnome padu; Francesco Maria Grimbaldi, koji je otkrio difrakciju svjetlosti; hrvatski znanstvenik otac Ruđer Bošković, kojega je Sir Harold Hartley nazvao „jednim od najvećih intelektualaca svih vremena”, a ostavio je velikoga traga na području atomske teorije (naziva ga se „istinskim tvorcem fundamentalne atomske fizike koju danas poznajemo”), optike, matematike (razvio je prvu geometrijsku metodu izračunavanja putanje planeta zasnovanu na tri promatranja njegova položaja) i astronomije; otac atanazije Kircher, utemeljitelj egiptologije i jedan od najvećih kemičara svoga vremena.

Doprinos isusovaca seizmologiji (proučavanju potresa) toliki je da se to područje ponekad naziva i „isusovačkom znanošću”.

Velik je i doprinos Katoličke crkve razvoju astronomije. J.L. Heilbron s kalifornijskog sveučilišta Berkeley ističe da je„Rimokatolička crkva proučavanju astronomije pružila pravoviše financijske pomoći i društvene potpore tijekom više od šest stoljeća, od obnavljanja antičkih učenja tijekom kasnoga srednjeg vijeka sve do prosvjetiteljstva, nego ijedna druga institucija, odnosno vjerojatno nego sve druge institucije”.

Doprinos Katoličke crkve umjetnosti, kojeg obrađuje jedno poglavlje, također je vrlo velik. „Vjerojatno najznačajniji katolički doprinos umjetnosti jesu srednjovjekovne katedrale, koje su nedvojbeno i permanentno utjecale na europski krajobraz (…) Europske srednjovjekovne katedrale… najveće su postignuće čovječanstva na cjelokupnoj pozornici umjetnosti”. Čak je i razdoblje renesanse koje se obično označava kao prekid „mračnoga srednjeg vijeka” u suštini bilo ispunjenje srednjeg vijeka: upravo u srednjem vijeku nalazimo začetke važnih umjetničkih tehnika koje će biti usavršene tijekom renesanse. Dovoljno je pogledati koliko renesansnih remek-djela prikazuje katoličke teme i kako su neki od najvećih umjetnika stvarali upravo pod pokroviteljstvom samih papa. Druga pak područja ljudske djelatnosti tijekom renesanse su uglavnom nazadovala, bilo na području književnosti, bilo na području znanosti; s iznimkom Kopernikove teorije svemira, povijest zapadne znanosti između 1350. i 1600. poprilično je stagnirala; slična je stvar i s filozofijom. Dok se srednjem vijeku pripisuje iracionalnost – a to je kako smo već naveli puka neistina – upravo je renesansa ispunjena iracionalnim praksama, kao npr. alkemijom koja tada doživljava svoj vrhunac.

Crkva i Međunarodno pravo

Pojava međunarodnoga prava također je najuže povezana s Katoličkom crkvom. Naime, izvješća o lošem postupanju Španjolaca prema domorocima u Novome svijetu, nakon otkrića Amerike u 15. st., prouzročila su strašnu krizu svijesti među velikim dijelom španjolskoga stanovništva, a ne samo među filozofima i teolozima. Riječ je o prvome slučaju u povijesti kada su se pojavile moralne dvojbe zbog osvajačkih pohoda. Suočen s dramatičnim svjedočanstvom o ponašanju Španjolaca u Novome svijetu, španjolski je kralj sazvao skupinu teologa i pravnika koji su trebali donijeti zakone kojima bi bili regulirani odnosi španjolskih dužnosnika prema domorocima. Tako su nastali Zakoni iz Burgosa (1512.) i iz Valladolida (1513.), a slične rasprave utjecale su na takozvane Nove zakone iz 1542. „Jedan od najčuvenijih među ovim misliocima bio je otac Francisco de Vittoria. Kritizirajući španjolsku politiku Vitoria je postavio temelje teorije suvremenoga međunarodnog prava te ga zato ponekad nazivaju ‘ocem međunarodnoga prava’, čovjekom koji je ‘prvi međunarodnome pravu pristupio na suvremeni način. Zajedno s ostalim teolozima pravnicima, Vitoria je branio doktrinu da su svi ljudi jednako slobodni; na temelju prirodne slobode, on je zagovarao njihovo pravo na život, kulturu i vlasništvo.'”

Doprinos pak Katoličke crkve povijesti ekonomske misli mnogo je veći nego što bi se naizgled moglo zaključiti. Jean Buridan, koji je bio rektor Sveučilišta u Parizu, tako je dao značajan doprinos suvremenoj teoriji novca. Nicolas Oresme, Buridanov učenik, značajno je pak pridonio monetarnoj teoriji. Riječ je o eruditu koji je vrlo dobro poznavao matematiku, astronomiju i fiziku, a njegovo djelo „Traktat o podrijetlu, prirodi, zakonu i izmjenjivanju novca” opisano je kao „prekretnica znanosti o novcu”, koja je „postavila standarde što će stoljećima biti nenadmašni, a koje u određenome pogledu uopće nije bilo moguće nadmašiti”. Obično ga se naziva „utemeljiteljem monetarne ekonomije”. Franjevački fratar Pierre de Jean Olivi prvi je postavio teoriju vrijednosti zasnovanu na subjektivnoj korisnosti. Istaknuti ekonomist iz 20 st. Joseph Schumpeter otišao je toliko daleko da je u svojemu djelu „Povijest ekonomske analize” zapisao kako skolastike možemo nazvati „utemeljiteljima ekonomije kao znanosti”.

Jedno od poglavlja u knjizi nosi naslov „Kako je katoličko milosrđe promijenilo svijet”. Temelje katoličkog milosrđa možemo pronaći u Svetom pismu, tj. u Kristovim riječima:”Zapovijed vam novu dajem; ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas i vi ljubite jedni drugi. Po ovom će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni za druge (Iv, 13, 34-35). Običaj prinošenja darova za siromahe tako se je razvio u krilu Katoličke crkve, a prve bolnice u današnjem smislu riječi također su djelo katoličkih redovnika, tzv. hostpitalaca. S pravom ističe autor da bi se mnogo debelih knjiga trebalo napisati kako bi se zabilježila povijest dobrotvornoga rada pojedinaca, župa, biskupija, samostana, fratara, redovnica i laičkih organizacija. Čak je i jedan antikatolički fanatik kao što je bio Voltaire morao priznati:”Možda na svijetu ne postoji ništa veće od žrtve mladih i lijepih ljudi, često i plemenitoga roda, koju je podnio nježniji spol u radu po bolnicama kako bi olakšao patnju, što je inače prizor toliko odbojan našoj finoći. Narodi koji ne pripadaju rimskoj religiji oponašaju je, ali njihovo milosrđe nije bilo tako velikodušno”.

Katolička crkva dala je nemjerljiv doprinos ne samo izgradnji međunarodnog prava, o čemu je već bilo riječi, nego i izgradnji zapadnoga prava uopće. U procesu oblikovanja suvremenih pravnih sustava zapadnoeuropskih država u nastajanju, europski pravnici 12. st. uzeli su kao model upravo kanonsko (crkveno) pravo. Djelo redovnika Gracijana „Decretum Gratiani” iz 1140. predstavljalo je prvu sveobuhvatnu i sustavnu pravnu raspravu u povijesti Zapada, dakako ako termin sveobuhvatan znači pokušaj da se obuhvati praktički cjelokupan zakon unutar danoga poretka i ako termin „sustavan znači” izričiti trud da se taj zakon prikaže kao jedinstveno tijelo, u kojemu dijelovi međusobno teže oblikovati cjelinu. „Poznavatelji crkvenoga prava pokazali su barbarskome Zapadu kako iz šarenila običaja, propisanih pravila i bezbroj drugih izvora stvoriti usklađeni pravni poredak u sebi dosljedan i u kojemu su ranija proturječja usklađena ili moraldrugačije riješena”. Kanonsko pravo osim što je bilo model kod oblikovanja zapadnoeuropskih sustava, svojim je sadržajem također pridonijelo rješenju mnogih stvari na područjima braka, vlasništva, nasljeđivanja, kaznenog prava, ali i sudskog postupka.

Ideja prirodnih prava za koju se je mislilo da u potpunosti potječe od slobodnih mislilaca 17. i 18 st. također uvelike potječe od katoličkih kanonista, papa, sveučilišnih profesora i filozofa.

Moralni standardi zapada, a o čemu se raspravlja u posebnom poglavlju, uvelike su oblikovani pod utjecajem Katoličke crkve. „Mnoštvo najvažnijih načela zapadne moralne civilizacije proizlazi iz izrazito katoličke ideje o svetosti života. Primjer takvoga upornog isticanja jedinstvenosti i vrijednosti svake osobe, na temelju njezine besmrtne duše, nije bilo moguće pronaći u antičkome svijetu. Uistinu, nekatolici su obično osuđivali siromahe, slabe i bolesne, a ponekad bi ih čak potpuno odbacili. Zbog toga je, vidjeli smo, katoličko milosrđe tako značajno i predstavlja novost u zapadnome svijetu”.

Kao što je već iz prikaza vidljivo, a u samoj knjizi, dakako, još neusporedivo bolje dokumentirano, doprinos Katoličke crkve izgradnji Zapada toliko je velik da doista možemo kazati kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju. Kao što lucidno uočava autor, „pojmovi koje je katoličanstvo predstavilo svijetu toliko su se ukorijenili da su vrlo često i oni pokreti što im se opiru već prožeti kršćanskim idejama”. Uistinu, katoličanstvo leži u samim temeljima Zapada. I zato suvremeni pokušaji negiranja kršćanskih korijena Europe, koji dolaze iz masonske kuhinje, a koji rezultiraju organiziranim sustavom nemorala, perverzije i izopačenosti, zapravo predstavljaju kopanje groba zapadnoj civilizaciji; predstavljaju povratak poganstvu i barbarstvu. A samo je jedan lijek kojim je moguće spriječiti „smrt zapada”, o kojoj piše američki autor Patrick Buchan: to je povratak Europe svojim temeljima, povratak Kristu.

Davor Dijanović

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save