Umjesto lustracije drugovi tužioci u tišini postadoše odvjetnici
U župskom vrtu šeću dva vremešna svećenika stara negdje oko 75 godina. Jedan kaže: Amice, jeste li čuli veliku novost? Sveti Otac će i nama katoličkim svećenicima dozvoliti ulazak u brak. Na to će drugi: Ma ja vam u to ništa ne vjerujem. To neće dočekati ni naša djeca.
Turska – Hrvatska 0:3 usred Istanbula! Sudar ili bolje rečeno nogometni rat male Hrvatske i njenih 4,5 milijuna stanovnika s velikom 70 milijunskom Turskom, i to na njenom terenu i još jedna povijesna pobjeda Davida nad Golijatom. Mala osveta za nogometni poraz pred tri i pol godine na europskom prvenstvu u Beču i jedan povijesni poraz pred pola tisućljeća na Krbavskom polju, kad je Ban Derenčin bio desetkovan od turske vojne sile koja se vraćala nakon neuspjele opsade Beča preko naših krajeva u Tursku.
Mala pilula radosti za inače frustriranu Hrvatsku koja, izluđena dugogodišnjim pritiscima irelevantnih i zlobnih EU činovnika, je skoro prestala vjerovati u sebe i svoje potencijale. I sad kao da vidim frustrirane EU činovnike kako stisnutih usana i crvenih nosina izračunavaju koliko će se izgubiti što na europskom prvenstvu u nogometu neće istrčati Turska sa svojim 70 milijunskim potencijalom, već mala, frustrirana i siromašna Hrvatska, ko
ja, osim turističkog, drugih potencijala skoro pa ni nema.
Koliko priglupo i neoprezno izgubljenih stotina milijuna eura zbog pobjede totalnih outsidera, tj. Hrvata. I tako su Hrvati rastužili skoro deset puta veću Tursku, ali Turci su žilav narod pa su preživjeli i veće nevolje od ove. Ali kako će ovaj svirepi udarac preživjeti raja u istočnom Mostaru, sanđaklije u Sarajevu i svi oni koji su nakon Hrvatskog poraza od Turske na europskom prvenstvu u Beču slavili tako strastveno i neobuzdano. Tada je tobože multietnička Bosna pokazala svoje pravo lice i svoj stav prema hrvatskim nevjernicima.
Pravi je međunarodni egzemplar slaviti sa toliko strasti pobjedu druge države, koja nije ni susjedna Bosni, nad državom koja graniči s Bosnom i čiji pripadnici čine dio konstitutivnog naroda njihove, kako Stipe Mesić trabunja, najdemokratičnije države u Europi. To slavlje zbog poraza Hrvatske je jasan putokaz kamo ide BIH i kakva je na kraju sudbina čeka.
Takva neobuzdana mrzovolja prema Hrvatskoj dovest će BIH jednog dana do toga da će im se kao politički, ideološki i svjetonazorski saveznik s hrvatske strane ostati samo Dr. Franjo Topić kojem u osobnoj iskaznici – vjerovali ili ne – «Hrvat»! Na savezništvo sa Srbima mogu zaboravit. Ne želeći dijeljenje BIH-a kao Tuđman i Hrvati dobili su skoro polovicu teritorija i time državu u državi. Čeka se samo geostrateški povoljna pozicija kako bi se Republika Srpska priključila matici Srbiji, a koja bi tim činom donekle postala opet velika.
Hrvati, čije nogometne i ostale poraze oduševljeno slavi 2/3 Bošnjaka, polako shvaćaju što ih čeka u tobožnjoj multietničkoj državi gdje će njihove interese braniti i predstavljati likovi kao što su Željko Komšić i Franjo Topić. Stoga lagano počinju pakirati svoje stvari i proučavati vozne redove za put u Hrvatsku. I tako je jedan banalni nogometni poraz Hrvata od Turaka u Beču pokazala Hrvatima, bolje od bilo kojeg političkog analitičara, kakva ih sudbina čeka u tobožnjoj multietničkoj BIH.
Stara engleska poslovica otprilike glasi: «Ako ne znaš kamo ideš, svaki put odvest će te tamo.» Mislim da bi Hrvati u BIH trebali i Bošnjacima i međunarodnoj zajednici napokon dati do znanja kojim putem misle ići.
5. kolona u vlasti
Nedavno sam napisao u jednoj od svojih kolumni da mi se čini da je pokojni Stipe Šuvar bio desnijeg opredjeljenja od Ive Sanadera, Kosorice i HDZ-ove elite, naročito od 2000.-te godine pa do danas. Naime, htio sam tim očitim pretjerivanjem zapravo reći da je sa smrću Dr. Franje Tuđmana nestalo i ono nacionalno, tvrdo i prkosno lice HDZ-a, koje nas je i dovelo do pobjede u Domovinskom ratu.
Neki moji znanci iz hrvatskog pravosuđa su mi u sudskim kafićima predbacivali da sam očito pretjerao. Da nisam pretjerao dokaz je Jutarnji list od ove subote, gdje je na str.36. osvanula moja velika slika i podnaslov «Advokatske desničarske jurišnike više nitko ne želi». Članak je napisala i potpisala moja dobra «prijateljica» Jelena Lovrić. Teza Jelene Lovrić je vrlo jednostavna: HDZ-ovi desničari kad su u nevoljama uzimaju za branitelje odvjetnike lijevih političkih opcija. Što se odvjetnika tiče Jelena Lovrić je apsolutno u pravu. Činjenica je da danas najveće hrvatske procese vode bivši tužioci, koji su zbog svojih jugoslavenskih opredjeljenja morali 90.-tih godina otići iz tužiteljstva i upisati se u imenik Hrvatske odvjetničke komore.
Mnogi su od njih bili i zloglasno tvrdi i neumoljivi goneći tzv. narodne neprijatelje, ali i starije ženske osobe, koje kad bi se vraćale i Lourdesa, Fatime, Vatikana i ostalih vjerskih odredišta bi sa sobom ponijele neki emigrantski opskurni listić, ni same ne shvaćajući da je to neki ozbiljni prekršaj. No bez obzira na njihovu naivnost nije im ginulo po par godina zatvora zbog tzv. neprijateljske propagande, a gdje ih je slala današnja hrvatska odvjetnička elita. I, nakon 90.-te godine, umjesto lustracije drugovi tužioci u tišini postadoše odvjetnici.
Najprije su svoj posao radili korektno i samozatajno, a onda su preko svoje 5. kolone u vlasti, kao što je Josip Perković, Stipe Mesić, Manolić i drugi, potpomognuti lijevim medijima počeli oko svoje glave stvarati auru vrhunskih profesionalaca. Naravno, sve ono što su radili kao tužioci u Jugoslaviji je zaboravljeno, a da bi se to prebrisalo kao mokrom krpom preko ploče potpomogli su Jelena Lovrić, Slavica Lukić, Gordan Malić, pokojni Ivo Pukanić i čitava medijska lijeva falanga.
No, kad je završio 3. čin opere u Modeni, HDZ-ovi tobožnji desničari prirodno su se okrenuli svojim ideološkim istomišljenicima za pomoć. I sad nam Jelena Lovrić prodaje plitku tezu o tome kako odvjetnici ljevičari zastupaju desničare Polančeca, Jarnjaka, Granića, Sanadera, Mačeka i druge. I sad neka mi netko odgovori na pitanje koja je prava i iskrena politička opcija svih nabrojanih od Sanadera pa nadalje. U jednom periodu hrvatske države i Stipe Mesić je bio HDZ-ov rigidni desničar koji je pred TV kamerama pjevao ”Evo zore, evo dana”, i tvrdio da Srbi iz Hrvatske mogu odnijeti onoliko zemlje koliko im je ostalo na opancima. Kasnije se pokazalo kakav je to desničar bio naš Stipe.
Isto takvi desničari su i Ivo Sanader i Jadranka Kosor i ostala HDZ-ova nomenklatura. Prema tome, evidentno je da su oni u skladu sa svojim svjetonazorom i ideološkim opredjeljenjima izabrali i svoje branitelje. A da li su izabrali dobro pokazat će pravomoćne presude u zahtjevnim procesima koji su u tijeku. Kao svojim kolegama želim im iskreno da uspiju. Ali ne na način da tvrde da je senzacionalan uspjeh to što je nevini Tihomir Blaškić odležao 9 godina u Haagu, a njegov branitelj to kasnije proglasi oslobađajućom presudom. U pravosudnoj praksi još nije bilo slučaja da je 9 godina zatvora jedna vrsta oslobađajuće presude. A da zbog te «oslobađajuće» presude u Haagu neki drugi optuženici zbog tobožnje dvostruke linije zapovijedanja «popuše» po 25 godina robije, kao što se to desilo Dariju Kordiću.
Naime, bivši tužioci i kad brane ne mogu, a da usput nekoga i ne optuže. Kaže se inače da je navika druga priroda. Što se, pak, tiče «advokatskih desnih jurišnika» koje nitko više ne želi, tu je Jelena Lovrić pokazala efikasnost sličnu Dinamovim napadačima u kupu prvaka. Po mom skromnom mišljenju postoje i drugi, po meni važniji postupci od postupaka «HDZ-ovim desničarima» Sanaderu i ekipi zbog kojih HDZ s ovako uspješnom predsjednicom polagano plovi u povijest.
Meni su važniji hrvatski branitelji koji su upravo zahvaljujući tobože desnom HDZ-u prekvalificirani u ratne zločince. Oni ne žele, a i ne mogu platiti Lovrićkine advokate nego uzimaju branitelje iz redova školovanih odvjetnika koji su došli iz odvjetničkih redova, a nisu najureni iz općinskog ili okružnog javnog tužilaštva kao rigidni komunistički kadar. Recimo, u tim predmetima za moj ured nažalost ima i previše posla. I na kraju, kad se u člančiću naše Jelene navodi koga sam ja osobno sve zastupao, onda moram primijetiti da je Jelenu pomalo napustila memorija pamćenja.
Zaboravila je navesti da sam, između ostaloga, zastupao i Dr. Franju Tuđmana u postupku kojeg je protiv njega poveo bivši predsjednik Vrhovnog suda RH Vidović, a tužbu je napisao Jelenin idol Anto Nobilo. Vidović je tužio i taj postupak izgubio. I na kraju Nobilo tvrdi, na str.37. Jutarnjeg lista, da sam ja funkcionirao kao eksponent sasvim određene tvrde struje HDZ-a. Istina je samo da sam ja od te tobože tvrde struje zastupao samo Dr. Tuđmana i ratnog ministra obrane Gojka Šuška, i na to sam danas ponosan i čvrsto uvjeren da nije bilo njih dvojice Nobilo bi i danas bio okružni javni tužilac i očekivao da mu partija pronađe i dovede novog Artukovića pa makar isti imao i 120 godina pa da ga on privede tzv. antifašističkoj pravdi.
Stara engleska poslovica koju sam već citirao glasi: «Lord, help me be the person my dog thinks I am!» ili slobodnije prevedeno: «Bože, pomozi mi da budem osoba kakvom me smatra moj pas!» Siguran sam da drugovi bivši tužioci svi imaju slatke male psiće koji ih sa puno ljubavi u očima dočekuju kad dolaze s napornih saslušanja u USKOK-u.
Don Grubišić krut poput Mojsija
Mediji su godinama sotonizirali Velečasnog Sudca. On je za ljevičarske medije bio estradni svećenik, gurao je svoj nos u politiku gdje inače kleru nije mjesto, provocirao europske birokrate na način da je glorificirao Antu Gotovinu, i tako namjerno usporavao naš put u EU. Uglavnom, radio je Velečasni Sudac sve ono što je još Jadranka Kosor 1986. godine na sjednici CKSKH u Splitu osudila kao grubo miješanje crkve u politiku. I mudri Kaptol je reagirao. Sklonio je Vlč. Sudca u duboku sjenu, a Vlč. Rebić javno je preko tiska tražio način da se njegov kolega Sudac ekskomunicira i disciplinira. Na kraju je to crkva tiho i diskretno, kao slon u porculanskoj radnji, i učinila.
Za čitavo to vrijeme jedan je ljevičarski svećenički jurišnik, Don Ivan Grubišić, trubeći u nebeske trube, oštro napadao tobože desničarsku HDZ-ovu vlast, a onda malo za promjenu i crkvu, i na kraju kao crkveni homo politicus odlučio na izborima istjerati vraga iz grešnih HDZ-ovaca. U njegovom slučaju Kaptol je, kako se to kaže u Dalmaciji «muča’». Naš Don je bio istaknuti gost lijevih medija, gdje je sa kamenim licem Buster Keatona najavljivao hrvatskom narodu svoj neumorni rad za opće dobro. Nedavno na HRT-ovoj emisiji Otvoreno novinar riječkog lista Mijić, inače tvrdo ljevičarsko pero, ne trepnuvši okom ustvrdio je da je Don Ivan ni više ni manje nego moralna vertikala ove države, nešto što je bio nekada akademik Rudolf Supek.
U istoj emisiji Šola, kolumnist iz Osijeka, naivno je primijetio da naš Don krši kanonsko pravo, ali Mijić je ostao čvrst kao Bandićeva Stijena i izjavio da on priznaje samo sud svoje partije. Pa kad je riječ o moralnoj vertikali, napomenut ćemo da u Hrvatskoj postoji diplomirana kateheta Snježana Baković. Ista je radila kod moralne vertikale u Župi sv. Roka na Manusu i to od 15. lipnja 2009.g. do 15.ožujka 2010.g. i za tih 9 mjeseci moralna vertikala nije Snježani Baković platila ni jedne lipe, tako da je ista danas socijalni slučaj. Naš Don želi da ga Hrvati izaberi u Sabor kako bi mu time dali priliku da radi za opće dobro. Ali kad netko radi za njega, onda je to rad za njegovo osobno dobro jer od plaće za radnika nema ništa.
I tako bi naš Don Corl…., pardon Grubišić, mogao plasirati efektan predizborni slogan, koji bi otprilike mogao glasiti ovako: Dragi Hrvati, glasujte za mene jer ako ja budem izabran onda će to za mene biti jako dobra stvar, a za vas naravno manje dobra, ali vi ste i tako i tako grješni i prolazni. Šteta što naša moralna vertikala nije živjela u doba Michelangela jer bi on bio idealan lik za njegovog Mojsija. Bio bi sav od tvrdog kamena, bez osmjeha, ali tvrde ruke, i naravno tvrdog srca od bračkog kamena.
I na kraju jedna moja mala anegdota s onu stranu crkvenih zidina: «U župskom vrtu šeću dva starija svećenika stara negdje oko 75 godina. Jedan kaže: «Amice, jeste li čuli veliku novost? Sveti Otac će i nama katoličkim svećenicima dozvoliti ulazak u brak.» Na to će drugi: «Ma ja vam u to ništa ne vjerujem. To neće dočekati ni naša djeca.»
Zvonimir Hodak/dnevno.hr
