Slijedi li 8. studenog davno isplanirani završni udarac hrvatskoj državnosti?
Slijedi li 8. studenog završni udar na hrvatsku državnost ili njeno uskrsnuće?
Imaju li pravo ljudi koji dosadašnju predizbornu kampanju ocjenjuje nesadržajnom i bezličnom? Je li realna nada optimista u redovima hrvatskoga naroda, da bi ovi izbori mogli biti svojevrsni nacionalni plebiscit protiv Milanovićeve političke koalicije?
SDP-ova „mlatni i bježi“ kampanja i defanzivni HDZ
Usrpkos žestokoj političko-programskoj retorici koju je Karamarko i HDZ koristio tijekom konsolidacije stanke nakon gubitka prošlih izbora, čija je žestina bila potpuno utemeljena u nizu realnih imperativa koji stoje pred hrvatskim društvom i njegovom konsolidacijom oko vjerodostojnih političkih ciljeva, Karamarkova programska retorika u kampanji, kao i njegovih koalicijskih partnera praktično se uklopila u nametnuti bezlični skup odgovora na političku kampanju SDP-a, koju najbolje možemo prikazati pod sitagmom – mlatni i bježi.
Dakle, HDZ realno nije do danas uspio poslati javno dovoljno snažnu poruku, koja bi svojom jednostavnošću, utemeljnošću i jasnoćom mogla pokrenuti lavinu prema biralištima i približiti predstojeće izbore i formom i sadržajem, plebiscitu o samostalnosti Hrvatske iz 1991. godine.
A upravo poruke koje dolaze iz Milanovićeve koalicije, iako naizgled nepovezane i sporadične, naizgled divlje i benigne, najavljuju izravni politički udar na stečevine nacionalnoga plebiscita o samostalnosti Države.
I, ne samo na to.
Davno isplanirani završni udarac na temelje hrvatske državnosti
To je koordinirani udar na baštinu Prvih demokratskih izbora, rečeni Referendum, Deklaraciju o samostalnosti, te Domovinski rat.
Uporišta i simbolika iz kojih se udara u sve te temelje upravo su najavljena, izgovorena i simbolički i stvarno, iz redova Milanovićeve koalicije, pa se postavlja pitanje s obzirom na razornost takvih ciljeva, neprihvatljivost takvih poruka golemoj većini hrvatskoga naroda, jesu li Milanovićevi stratezi toliko neoprezni, ili se radi o svijesti i osjećaju na temelju realne moći, da je došlo vrijeme završiti 1991. godine započetu priču o „opasnim namjerama“.
Na sličnom realnom osjećaju moći počivala je planirana agresija Srbije na Hrvatsku i BiH.
Jesu li dakle okolnosti slične, ili koliko su usporedive danas, kao i 1990/1991 godine, da bi se predstojeći izbori mogli uspoređivati na prihvatljivim elementima s tadašnjim plebiscitom o samostalnosti Hrvatske?
Sličnosti 1990. godine i današnjeg trenutka
Puno toga je slično.
Prvo, snage koje su tada izgubile izbore, ali su osvojile 1,2 mlijuna glasova, nisu poražene. Djelimično su dotučene vojnim krahom velikosrpskih planova i promjenom forme ponašanja u demokratskom društvenom uređenju, ali procesima prisutnim od prvih dana stvaranja samostalne države, koji su javno legalizirani pobjedom Račanove koalicije i Stipe Mesića na predsjedničkim izborima, pogotovo kroz proces famozne „detuđmanizacije“, potpuno su ponovo zavladale svim važnijim točkama hrvatskoga društva. Danas izvan svake sumnje te snage upravljaju glavninom svih tokova realne moći Republike Hrvatske i kontroliraju na nešto drugačiji način sve važnije događaje, kao što je 1990. godine radila SFRJ i tadašnja SKH.
I tada i danas gotovo kompletnim medijima upravljaju strukture i politike koje su 1990. godine tadašnji HDZ i predsjednika Tuđmana nazvali – strankom opasnih namjera.
Je li se nešto danas promijenilo?
Ništa. Apsolutno ništa.
Sigurno zadnja prilika HDZ-a
Danas je HDZ ranjiviji zbog realnih pogrešaka nakupljenih tijekom višegodišnje vladavine Hrvatskom, tisuće je mrlja na njegovoj odjeći i na likovima, koji se i danas usprkos nevjerodostojnosti guraju u njegove prve redove, nego što je bio 1990. godine. Tada nisu imali ništa izuzev jasno definirane političke ideje i karizmatičnog lidera. Imali su zbog toga golemi moralni autoritet. Danas nemaju moralni autoritet, nemaju ni jasnu političku viziju, ali naspram Milanovićeve koalicije imaju povijesnu priliku – vratiti ga. Samo jednu, zadnju sigurno.
I tada i danas financijama, najvažnijim gospodarskim subjektima, javnim službama, diplomacijom, kulturom i znanstveno-obrazovnim sustavom na različite načine, najčešće neposredno, upravljaju ljudi koji su stvaranje samostalne Hrvatske nazvali i držali – opasnom i neprihvatljivom namjerom.
Tada je Srba u Hrvatskoj bilo nešto više nego danas, ali ništa se nije promjenilo, jer je njihova politika ostala neporažena nakon vojnoga sloma Srbije i RSK. Danas su tadašnji lideri srpske satelitske države na okupiranim područjima, politički dužnosnici suvremene Hrvatske i njihovo djelovanje je zaštićeno pod maskom manjinskih prava te paketom Zakona o mirnoj integraciji Podunavlja.
Zbog čitavog niza okolnosti srpska manjina u Hrvatskoj danas ima širu paletu djelovanja i mogućnost opasnijeg udara na državnost hrvatskoga naroda, nego 1990. godine.
Milanović i Pusić danas traže potporu za politiku koja je Račana izvela iz Sabora prilikom donošenja Deklaracije o samostalnosti
Postoje li dakle programske najave, točke koje bi mogle ukazati na pravac koji je Račan izrekao 1990. godine upozoravajući na – stranku opasnih namjera?
Postoje i to potpuno komplementarne.
Današnji SDP je svojom državnom politikom tijekom četiri godine hrvatskom narodu stavio jasno do znanja da su Prvi demokratski izbori, referendum o samostalnosti Hrvatske, kao i Domovinski rat vrlo relativne vrijednosti, čija je redefinicija do uništenja odavno započeta. Točno sukladno izjavi Douglasa Hourda, britanskog ministra vanjskih poslova nakon priznanja Republike Hrvatske, da je priznanje samo moralna satisfakcija, koja nema nikakav praktični sadržaj i da će se to lako promjeniti u neposrednoj budućnosti!
Počevši od vanjske politike regionalne suradnje, koju je utemeljio Ivica Račan u lipnju 1991. godine tražeči pravo na udruživanje s državama bivše SFRJ kad se steknu uvjeti za to, zbog čega je napustio Sabor bježeći od isključive samostalnosti Republike Hrvatske, Milanovićeva koalicija i svi njeni sateliti nastoje poništiti volju hrvatskoga naroda na referendumu. Ta politika se provlačila kroz sva ministarstva, pa čak i kroz Ministarstvo branitelja pod kišobranom EU programa, svrstavanja Republike Hrvatske u neslužbenu, a vrlo živu i praktičnu asocijaciju „Zapadni Balkan“ čiji summit smo imali čak i u Dubrovniku, do čitavoga niza međunarodnih, što javnih, što manje javnih koordinacija, neformalnih institucija, tijela, sporazuma, koji su praktično potpuno usmjerili Hrvatsku, pogotovo nakon stupanja u članstvo EU, prema novom neojugoslavenskom savezu.
Samo slijepci ne vide tu konzistentnost, čije institucionalne i političke integracijske niti nikada nisu prestale funkcionirati.
Današnja regionalna politika je vraćanje na Račanov politički program
Nije li to na zaobilazan način kršenje odluke hrvatskoga naroda s Referenduma iz 1991. godine, te kršenje odredbi hrvatskoga Ustava, kojim je isključivo zabranjeno svako udruživanje s državama bivše SFRJ?
Jasno da jest, jer nikada, čak i u vrijeme najtežih sukoba u Hrvatskoj, zatim BiH, za vrijeme najprljavije agresije i zločina Srbije protiv ove dvije zemlje i nesrpskih naroda, u Londonu prije svega, ali ni u Zagrebu, nisu nestali planovi o ponovnom sjedinjavanju novonastalih država ispod zajedničke interesne sfere kontrolirane iz Beograda.
Zbog izričitog odbijanja svakog razgovora o tim planovima Tuđman je bio pod međunarodnim pritiskom, a ne zato jer je bio diktator, autokrat ili čak zločinac, kako su godinama histerično ponavljali „detuđmanizatori“.
Koje dakle političke naznake, koje riječi i koji politički programi iz redova tadašnjeg Saveza komunista, današnje koalicije SDP-a i surogat strančica, ukazuju na to da je ovo danas vrijeme, prostor i društveno-politička realnost gotovo identična ondašnjoj iz 1990. godine?
Tri poruke, tri rečenice, tri istupa
Milanović je već u noći prvog velikog poraza, kojim je hrvatski narod najavio otpor i buđenje, suočen s pobjedom Kolinde Grabar Kitarović izgovorio zloćudno i istodobno mobilizirajuće svojim snagama – Mi ili oni!
Više puta je ta dvojba istaknuta, sve ogorčenije i oštrije, kako su se približavali parlamentarni izbori, a rezultati Vlade bili sve razorniji.
Zatim je slijedio usklik – Nema povratka na staro. Već sam pisao da ta zastrašujuća politička sintagma, koju je iz sjećanja hrvatskoga naroda posve izbrisao medijski menadžment i višegodišnje ispiranje mozgova i proizvodnja zaborava kako bi rekao Miroslav Tuđman, bila programski poziv KPJ na uništenje svega humanog, civilizacijskog, hrvatskog i katoličkog u hrvatskom narodu, dovoljno zvoni na uzbunu i oprez.
Makar i iz usta Zorana Milanovića, čovjeka kojega su čak i medijski najbliži suradnici nastojali prikazati spontanim, pomalo neodgovornim, aljkavim i u biti bezopasnim tipom, koji smije biti i nesposoban, ali nije proračunat i zao. Utoliko više ta slika zvoni na uzbunu.
Koliko se god gotovo u potpunosti nametnula javna percepcija Zorana Milanovića takvim, sklonim retoričkim propustima bez planiranih dubljih značenja, mislim da je ta percepcija jedna od najopasnijih zabluda.
Kako se pod krinkom nebitnosti kriju vrlo opasne namjere?
Prije svega, netko tko je prošao kadrovski labirint SDP-a i postao suvereni gospodar te stranke, nije budala, niti je nepromišljen čovjek. Da je Milanović samo nepromišljen, za vrijeme mandata njegove Vlade uradio bi bar simbolično, nešto što ne bi bilo na matrici Račanovih „opasnih namjera“ i svega viđenog nakon toga.
U njegovom slučaju nije bilo takve političke pogreške.
Ako se na tu sliku doda njegovo navodno novo domoljublje, pozivanje na Tuđmana i Domovinski rat u jeku predizborne kampanje i tijekom ove godine, poruka kako nema povratka na staro ispada sasvim benigna, da ne kažem prihvatljiva.
A je li?
Može li „Sieg Heil“ biti benigna šala Židovima?
Može li Židovima u bilo kojim okolnostima usklik „Sieg Heil“ biti benigan, može li Amerikancu u New Yorku biti benigan mudžahedin koji izvodi performans o rušenju Tornjeva, može li Armencu biti benigna turska šala o istrebljenju, makar i zečeva, može li Albancu na Kosovu, Hrvatu u Vukovaru ili Bošnjaku u Srebrenici biti šaljivo bilo što iz Beograda ili u konačnici, zašto nije benigno i šaljivo Thompsonovo „Za dom spremni“?
Jasno je da nitko ozbiljan i odgovoran ne propušta kazniti bilo kakvu aluziju na najteže žrtve svoga naroda. Izuzev Milanovićeve vlade, koja to potiče svim raspoloživim sredstvima, politikama i zakonima prema hrvatskom narodu, takve Vlade i države u svijetu – nema.
U tom kontekstu treba razmatrati pitanja s početka teksta.
Dakle, je li realno očekivati novi i epohalni plebiscit hrvatskoga naroda na predstojećim izborima?
Razlozi za to postoje, potpuno istovjetni onima iz 1990. i 1991., a opasnosti su izravno oslonjene na tadašnju matricu o „stranci opasnih namjera“, koja je bila nositelj tadašnje ideje državnosti hrvatskoga naroda.
Je li moguć plebiscit protiv SDP-a na predstojećim izborima?
Usprkos svim golemim pogreškama koje pritiskaju, u nacionalnoj percepciji, današnji HDZ, oni su uz sve ostale političke inicijative konzervativne Hrvatske, bolje rečeno one s druge strane Milanovićeve rijeke i njenih pritoka, trenutno jedina realna prepreka uništenju hrvatske državnosti. Bar privremeno, što je u presudnim trenucima važno.
Poklič „mi“ ili „oni“, nakon njega zloćudni antihrvatski „Sieg Heil“ u formi – „Nema povratka na staro“, uz Stanimirovićevu programsku objavu cilja da će Srbi postati „politički narod“ u Hrvatskoj, duboko su osmišljen politički program i ubitačna strategija koja se danas javno promovira, iako je na djelu što tajno, što otvoreno, koliko je stara i suvremena Hrvatska.
Ako već HDZ danas nema snage, a pitanje je ima li i volje, iskoračiti na državnički put pokojnoga predsjednika Tuđmana, pa povesti naciju u novi epohalni iskorak nakon stvaranja i obrane države, činjenica je da poruke koje dolaze od nasljednika pogroma hrvatskoga naroda iz 1945. godine, onih iz 1991. godine i njihovih naknadno razvijenih satelita u hrvatskom društvu, pozivaju egzistencijalno na plebiscit protiv tih ciljeva.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
