Što nam je onda reći o ideji da je Relatio finalis otvorio vrata ili da je učinio ustupke agendi inovatora? Ne puno, čini se. Koliko god tekst odavao dojam kompromisa i činio se namjerno nedorečen, valja imati na umu da se poziva na nauk sv. Ivana Pavla II. – na njegov “komprehenzivni kriteriji” u Familiaris consortio, da se preporučeno razlučivanje ima voditi “prema nauku Crkve” i da većina biskupa na sinodi nije podržavala prijedloge inovatora.
Na prvi pogled, čini se da je projekt inovatora pao u vodu, jer se u dokumentu nigdje ne spominje pričest za rastavljene osobe u novim vezama. Nakon što su zagovornici kasperovskog prijedloga uvidjeli da ne uživaju većinsku podršku u sinodskoj dvorani, počeli su zagovarati plan B: prepustiti odluku o tome mjesnim biskupskim konferencijama ili pak savjesti pojedinaca. No i tu su naišli na nepremostiv otpor.
Rješenje njemačke radne skupine – koja većinski podržava prijedlog kardinala Kaspera – bilo je stoga pronaći dovoljno nejasan ili nedorečen jezik, oko kojeg će se većina sinodski otaca moći složiti. Jezik koji, premda ne podržava inovacije i može se (štoviše, i treba) tumačiti potpuno u skladu s dosadašnjim naukom i disciplinom, ipak im ostavlja prostora da i dalje guraju svoj cilj.[2] To je, i prije objavljivanja završnog dokumenta, suptilno najavio kardinal Cristoph Schönborn. To smo dobili u paragrafima 84, 85 i 86.
Unatoč pretencioznom izvještavanju – kako u hrvatskim, tako i u stranim medijima – da su sinodski oci predložili da se treba razlučivati slučaja do slučaja može li se pojedina osoba koja je rastavljena i civilno ponovno vjenčana prepustiti pričesti, konačni dokument to nigdje ne kaže. Kako je naglasio nadbiskup Henryk Hoser, Sinoda nije promijenila dosadašnju euharistijsku disciplinu. Ili, kako je izjavio kardinal George Pell, završni izvještaj Sinode o obitelji nije otvorio put da rastavljeni i civilno ponovno vjenčani prime pričest.
