N. Chomsky: Revolucionarni pacifizam
Profesor Noam Chomsky, dobitnik nagrade za mir grada Sydneyja za 2011. godinu, održao je u srijedu 2. studenoga 2011. predavanje u gradskoj vijećnici u Sydneyju. Prenosimo integralni tekst predavanja naslovljenog „Revolucionarni pacifizam: izbori i perspektive”:
Kao što nam je svima poznato, Ujedinjeni narodi osnovani su „kako bi se budući naraštaji spasili od ratne pošasti”. Te riječi danas mogu izazvati samo duboko žaljenje prisjetimo li se kojim smo se metodama služili za ispunjenje te težnje, iako su pritom postignuti neki značajni uspjesi, osobito u Europi.
Divljačka nepravednost Europljana
Europa je stoljećima bila najnasilnije mjesto na Zemlji, s ubojitim i destruktivnim unutarnjim sukobima i izgradnjom kulture rata koja je omogućila Europi da osvoji većinu svijeta i šokira svoje žrtve, koje teško da su bile pacifisti, ali su bile „zgrožene temeljitošću uništiteljskog bijesa europskog ratovanja”, riječima britanskog vojnog povjesničara Geoffreyja Parkera.
Ista je kultura omogućila Europi i da u svojim osvajanjima nametne ono što je Adam Smith nazvao „divljačka nepravednost Europljana” na čelu s Engleskom, kao što nije propustio naglasiti. Globalna su osvajanja poprimila osobito stravičan oblik u onome što se ponekad naziva „anglosferom” – Engleskoj i njezinim ograncima, naseljeničko-kolonijalnim društvima čija su domorodačka društva opustošena, a njihovi ljudi raseljeni ili istrijebljeni.
Razbibriga međusobnog klanja
Ali nakon 1945. godine Europa je postala najmirnije i u mnogo pogleda najhumanije područje na Zemlji – što i jest izvor njezinih trenutnih muka, važna tema koju ću zasad morati ostaviti po strani.
U akademskim krugovima, ovaj dramatični prijelaz često se pripisuje pretpostavci „demokratskog mira”: demokracije se ne upuštaju u međusobne ratove. Ne valja previdjeti, međutim, da su Europljani došli do spoznaje da će sljedeći put kada se prepuste svojoj omiljenoj razbibrizi međusobnog klanja igra biti gotova: civilizacija je razvila sredstva uništenja koja se mogu upotrijebiti samo protiv onih preslabih da uzvrate istom mjerom, od čega se velikim dijelom i sastoji užasna povijest godina nakon Drugog svjetskog rata.
Prijetnji još nije kraj. Američko-sovjetski obračuni opasno su se približili praktički terminalnom nuklearnom ratu na načine o kojima je potresno uopće i razmišljati, kada ih pobliže razmotrimo. A prijetnja nuklearnog rata ostaje i previše zlokobno prisutna, što je tema kojoj ću se uskoro vratiti.
Revolucionarni pacifizam
Slavlje američkog mladića nakon ubojstva Bin Ladena. U pozadini Bijela Kuća (arhiva)Možemo li se potruditi barem ograničiti ratne patnje? Jedan od odgovora daju nam apsolutni pacifisti, uključujući ljude koje poštujem premda se nikada nisam osjetio spremnim otići dalje od toga. Ponešto uvjerljiviji stav, mislim, onaj je pacifističkog mislioca i društvenog aktivista A.J. Mustea, po mome mišljenju jednog od američkih velikana 20. stoljeća: stav koji je on nazvao „revolucionarnim pacifizmom”.
Muste je prezirao potragu za mirom bez pravde. Tvrdio je da „čovjek mora biti revolucionar prije no što može biti pacifist” – podrazumijevajući pod time da moramo prestati „tako lako pristajati na zle uvjete” i da se moramo suočiti „pošteno i na odgovarajući način s ovih devedeset posto našega problema” – „nasiljem na kojem je zasnovan naš postojeći sustav i svim zlima – materijalnim i duhovnim – koja ovo nanosi ljudskim masama širom svijeta.”
Antifašistički rat
Ukoliko to ne učinimo, raspravljao je, „ima nešto apsurdno, a možda i licemjerno, u našoj zabrinutosti za deset posto nasilja koje čine pobunjenici protiv ugnjetavanja” – koliko god grozni oni bili. Bio je suočen s najtežim problemom za pacifista toga doba, pitanjem treba li se uključiti u antifašistički rat.
Pišući o Musteovu stavu prije 45 godina, citirao sam njegovo upozorenje: „Problem nakon rata je u pobjedniku. On misli da je upravo dokazao da se rat i nasilje isplate. Tko će ga naučiti pameti?” Njegovo je opažanje bilo i odveć prikladno za to vrijeme u kojemu su bjesnili ratovi u Indokini, kao i za brojne druge kasnije prigode.
Saveznici se nisu borili u „dobrom ratu”, kako se to obično naziva, zbog strašnih zločina fašizma. Prije njihovih napada na zapadne sile, fašisti su bili tretirani sa simpatijama, osobito „onaj divljenja dostojni talijanski gospodin”, kako je Franklin D. Roosevelt nazivao Mussollinija.
Razmisliti o Indokini, Iraku…
Bivši američki predsjednik kao dio prosvjeda protiv izraelskog raketiranja Gaze, u Tajvanu 2009. Američki State Department čak je i Hitlera smatrao „umjerenim” političarem koji drži na odstojanju lijeve i desne ekstremiste. Britanci su bili još blagonakloniji, osobito poslovni svijet. Rooseveltov bliski povjerenik Sumner Welles izvijestio je predsjednika da Münchenski sporazum kojim je raskomadana Čehoslovačka „predstavlja mogućnost za nacionalnu uspostavu novog svjetskog poretka zasnovanog na pravdi i zakonu”, u kojemu bi nacistički umjerenjaci igrali vodeću ulogu.
Još u travnju 1941. godine, utjecajni državnik George Kennan, na miroljubivom kraju spektra poslijeratnog planiranja, napisao je sa svog položaja konzula u Berlinu da njemački vođe ne žele „gledati druge narode kako pate pod njemačkom vladavinom”, „vrlo im je stalo da njihovi podanici budu sretni pod njihovom skrbi” i rade „važne kompromise” kako bi osigurali ovaj pozitivni ishod.
Iako su dotad jezovite činjenice o holokaustu bile dobro poznate, one jedva da su uzete u obzir na suđenjima u Nürnbergu koje se usredotočilo na agresiju, „vrhunski međunarodni zločin koji se od drugih ratnih zločina razlikuje samo po tome što u sebi sadrži akumulirano zlo cjeline”: u Indokini, Iraku i prevelikom broju drugih mjesta o kojima bismo morali dobro razmisliti.
Izuzeće zločina i preuzimanje politike imperijalnog Japana
Stravični zločini japanskoga fašizma bili su praktički ignorirani u poslijeratnim mirovnim sporazumima. Japanska je agresija započela prije točno 80 godina namještenim incidentom u Mukdenu, ali za zapad je ona započela 10 godina kasnije napadom na vojne baze u dvama američkim posjedima.
Indija i ostale velike azijske zemlje odbile su čak i nazočiti potpisivanju mirovnog sporazuma u San Franciscu 1951. godine zbog izuzeća japanskih zločina u Aziji – i zbog velike vojne baze koju je u osvojenoj Okinawi uspostavio Washington, a koja je još uvijek tamo unatoč snažnim prosvjedima stanovnika.
Korisno je osvrnuti se na neke aspekte napada na Pearl Harbor. Jedan od njih je reakcija povjesničara i Kennedyjeva savjetnika Arthura Schlesingera na bombardiranje Bagdada u ožujku 2003. Prisjetio se Rooseveltovih riječi kad je Japan bombardirao Pearl Harbor na „datum koji će živjeti u sramoti”. „Danas mi Amerikanci živimo u sramoti”, napisao je Schlesinger dok naša vlada prisvaja politiku imperijalnog Japana – mišljenje koje se u ostatku mainstreama gotovo nikada ne izražava i vrlo brzo potiskuje: nisam mogao naći nijedan spomen na ovaj principijelni stav među pohvalama Schlesingerovih postignuća kada je umro nekoliko godina kasnije.
Spaliti gradove od papira
Gorući brodovi u Perl HarboruMožemo naučiti i mnogo o sebi odvedemo li Schlesingerovu pritužbu koji korak dalje. Prema današnjim standardima, japanski je napad bio opravdan, dapače hvalevrijedan. Japan je ipak provodio u djelo popularnu 
doktrinu o samoobrani iz predostrožnosti kada je bombardirao vojne baze na Havajima i Filipinima, praktički američkim kolonijama, iz daleko uvjerljivijih razloga od bilo čega što su Bush i Blair mogli smisliti kada su 2003. godine prisvojili politiku imperijalnog Japana.
Japanski vođe bili su vrlo svjesni da leteće tvrđave B-17 dolaze iz Boeingovih proizvodnih pogona i mogli su pročitati u američkom tisku da će ovi strojevi za ubijanje biti u stanju spaliti Tokyo, „grad rižina papira i drvenih kuća”, do temelja. Plan iz studenoga 1940. da se „bombardira Tokyo i drugi veliki gradovi” državni tajnik Cordell Hull prihvatio je s entuzijazmom. Roosevelt je bio „naprosto oduševljen” planovima da se „industrijsko srce Carstva spali napadima vatrenim bombama na mravinjake od bambusa na Honshuu i Kyushuu” koje je iznio njihov tvorac, zrakoplovni general Chennault.
Do srpnja 1941., zrakoplovni korpus prevozio je B-17 na Daleki istok u iste svrhe, šaljući u ovo područje polovicu svih velikih bombardera s plovnih ruta na Atlantiku. Trebalo ih je upotrijebiti, ukoliko bude potrebno, „da se zapale papirnati gradovi Japana”, prema generalu Georgeu Marshallu, Roooseveltovu glavnom vojnom savjetniku, u izjavi za tisak tri tjedna prije Pearl Harbora. Četiri dana kasnije, dopisnik New York Timesa Arthur Krock izvijestio je o planovima Amerikanaca da bombardiraju Japan iz baza u Sibiru i na Filipinima, u koje je ratno zrakoplovstvo žurno otpremalo zapaljive bombe namijenjene civilnim ciljevima. Amerikanci su po dešifriranim porukama znali da je Japan svjestan njihovih planova.
Moralni principi
Povijest nudi obilje dokaza koji podupiru Musteov zaključak da je „problem nakon rata u pobjedniku, [koji] misli da je upravo dokazao da se rat i nasilje isplate”. A pravi odgovor na Musteovo pitanje „tko će ga naučiti pameti?” može biti jedino – domaće stanovništvo, ako je u stanju usvojiti osnovne moralne principe.
Čak i najmanje kontroverzni od ovih principa mogli bi imati znatan utjecaj na prestanak nepravdi i ratova. Razmotrimo princip univerzalnosti, možda najelementarniji od moralnih principa: na sebe primjenjujemo iste standarde koje primjenjujemo i na druge, ako ne i strože. Princip je univerzalan ili gotovo univerzalan u tri aspekta: u nekom ga obliku nalazimo u svakom moralnom kodeksu, univerzalno je podržavan na riječima i sustavno odbacivan u praksi. Činjenice su jasne i trebale bi nas zabrinuti.
Princip ima jednostavan zaključak koji trpi istu sudbinu: trebali bismo raspodijeliti ograničenu energiju kako bismo utjecali na ishode, obično u slučajevima za koje dijelimo odgovornost. To uzimamo zdravo za gotovo kad je riječ o neprijateljima. Nikoga nije briga hoće li se iranski intelektualci pridružiti vladajućim klericima u osudi izraelskih ili američkih zločina. Radije se pitamo što kažu o vlastitoj državi. Na istim smo osnovama hvalili sovjetske disidente.
Naravno, reakcija u njihovim društvima nije ista. Tamo su disidenti osuđivani kao „antisovjetski” ili pristalice velikog Sotone, kao što su i njihovi ovdašnji pandani osuđivani kao „antiamerički” ili pristalice današnjeg službenog neprijatelja. Naravno, kazna za one koji se pridržavaju osnovnih moralnih principa može biti drastična, ovisno o prirodi društva.
Heroji i zaboravljeni
Konferencija održana u Jalti u kojoj su se glavni vođe pobjedničkih Saveznika Churchill, Roosevelt i Staljin o podjeli svijeta nakon rata.U Čehoslovačkoj pod sovjetskom vlašću, primjerice, Vaclav Havel je bio u zatvoru. Istodobno, njegovim su pandanima u El Salvadoru pod američkom vlašću mozgove prosipali elitni bataljuni netom pristigli s obnovljene obuke u školi posebnog ratovanja John F. Kennedy u Sjevernoj Karolini, po izričitoj naredbi visokog zapovjedništva koje je održavalo intimne odnose s Washingtonom. Svi znamo za Havela i poštujemo ga zbog njegova junačkog otpora, no tko može makar imenovati vodeće latinoameričke intelektualce, isusovačke svećenike dodane dugačkom krvavom tragu brigade Atlacatl nedugo nakon pada Berlinskoga zida – zajedno
s njihovim domaćicama i kćerima, jer su zapovijedi glasile da se ne ostavljaju svjedoci?
Prije nego što čujemo da postoje i iznimke, mogli bismo se prisjetiti jedne istinite latinoameričke pouke, koju je ponovio povjesničar John Coatsworth u nedavno objavljenoj studiji Sveučilišta u Cambridgeu „Povijest hladnog rata”: od 1960. do „propasti Sovjetskog Saveza 1990., broj političkih zatvorenika, žrtava mučenja i pogubljenja nenasilnih političkih heretika u Latinskoj Americi daleko je premašio onaj u Sovjetskom Savezu i njegovim istočnoeuropskim satelitima”. Među pogubljenima su bili brojni religijski mučenici, a bilo je i masovnih klanja koja je Washintgon neprestano podržavao ili inicirao. A godina 1960. izuzetno je značajna iz razloga koje vjerojatno svi znamo, ali ne mogu sada u to ulaziti.
Sve je ovo na zapadu „nestalo”, da posudim terminologiju od naših latinoameričkih žrtava. Nažalost, ovo su trajne osobine intelektualne i moralne kulture, koje možemo pratiti unatrag do najranije zabilježene povijesti. Mislim da to debelo podvlači Musteove sugestije.
Bogatstvo zapada od tragedije drugih
Milijuni djece svake godine umiru od gladiŽelimo li ikada doseći visoke ideale koje toliko strastveno proklamiramo i dovesti početni san Ujedinjenih naroda bliže ispunjenju, trebali bismo pažljivo razmisliti o ključnim odlukama koje su donesene i nastavljaju se donositi svakodnevno – ne zaboravljajući „nasilje na kojem je zasnovan naš postojeći sustav i sva zla – materijalna i duhovna – koja ovo nanosi ljudskim masama širom svijeta”. Među tim je masama 6 milijuna djece koja svake godine umiru zbog nedostatka jednostavnih medicinskih postupaka koje bi im bogate zemlje mogle učiniti dostupnima za zanemariv dio svog proračuna. I milijarda ljudi na rubu gladi ili još gore, ali nikako i izvan dosega.
Ne bismo smjeli zaboraviti ni da naše bogatstvo u dobroj mjeri potječe od tragedije drugih. To je u anglosferi dramatično jasno. Živim u udobnom predgrađu Bostona. Oni koji su nekoć živjeli tamo bili su žrtve „potpunog istrebljenja svih Indijanaca u najnapučenijim dijelovima Unije” sredstvima „destruktivnijima po indijanske urođenike od onih koja su upotrijebili osvajači Meksika i Perua” – presuda prvog ratnog tajnika novooslobođenih kolonija, generala Hewnryja Knoxa.
Oni su pretrpjeli sudbinu „te nesretne rase izvornih Amerikanaca, koje iskorjenjujemo s tako nemilosrdnom i perfidnom okrutnošću … među ostalim gnjusnim grijesima ove nacije, za koje se nadam da će joj Bog jednoga dana suditi” – riječi velikog stratega Johna Quincyja Adamsa, intelektualnog autora Manifesta sudbine i Monroeove doktrine dugo nakon vlastitih značajnih doprinosa ovih gnjusnim grijesima. Australci bi trebali bez problema moći dodati ilustracije.
Kakav god jednoga dana bio posljednji Božji sud, čovječji je sud daleko od Adamsovih očekivanja. Da spomenem neke nedavne slučajeve, razmotrimo dva, po mojoj procjeni, najcjenjenija lijevo-liberalna intelektualna magazina u anglosferi, newyorški i londonski Review of Books.
