Nužnost prekida
Na političkoj sceni u Hrvatskoj krajem listopada dominiralo je raspuštanje 6. saziva Hrvatskoga sabora, veliki izgledi da bude pokrenuta tužba za financijske malverzacije protiv još uvijek vladajuće političke stranke HDZ-a te gotovo potpuno okretanje pozornosti prema budućim parlamentarnim izborima.
Sva ta događanja nipošto nisu samo ono što se javnosti želi predstaviti, već su ona samo, slikovito rečeno, vrške golemih santa leda koje su pod površinom, te se upravo želi da pozornost javnosti bude usmjerena isključivo na te periferne činjenice jer se tako najbolje stvaraju preduvjeti za daljnje manipuliranje i hrvatskom javnošću i građanima koji imaju pravo glasa na predstojećim izborima. Naime, umjesto da se pozornost posveti sudbinskim pitanjima i stvarnim problemima suvremenoga hrvatskog društva, građana i hrvatske države, sve se usmjerava na smjenu nositelja vlasti kao da je budućim nositeljima vlasti već u rukama čarobni štapić kojim će riješiti sve krize, pitanja i probleme.
Držanje javnosti u neznanju
Hrvatska javnost – a to je odgovornost i političara i medija – uopće nije ni približno cjelovito informirana koje je to sve odluke Hrvatski sabor donio usprkos kontroverznom bojkotu opozicije predvođene SDP-om u posljednja dva petka u listopadu, a izostali su čak i pokušaji malo dublje analize cjelokupnoga rada 6. saziva Hrvatskoga sabora, zakonodavnog tijela koje je presudno u oblikovanju okvira i pravila funkcioniranja i države i društva. Izostanak jednoga i drugoga očit je znak da se javnost i hrvatski građani žele držati u neznanju, a to je potvrda da se u Hrvatskoj umjesto transparentne demokracije sustavno i smišljeno njeguje netransparentna manipulacija. U nečuvenim razmjerima sadašnje medijske pristranosti nipošto se ne dopušta da se hrvatskoj javnosti osvijesti ono dobro – a ima ga – što je ostvario 6. saziv Hrvatskoga sabora, a na čemu će se moći graditi dalje i još bolje.
Taj saziv donio je čak 815 zakona, od kojih su čak 298 zakoni koji u Hrvatsku dovode europske standarde rješavanja pojedinih pitanja, a taj je broj tako velik da bi objektivno Hrvatska iz listopada 2011. morala drugačije izgledati nego Hrvatska iz siječnja 2008. Nakon četiri godine u Hrvatskoj moralo bi biti više temeljnih pravnih okvira koji bi se blagotvorno odražavali i na boljitak pojedinih društvenih sfera i gospodarstva, ali i na boljitak kvalitete života svih građana, no otvoreno je pitanje je li objektivno u Hrvatskoj na kraju 2011. bolje nego što je bilo na početku 2007, ili je to razdoblje premalo iskorišteno za stvarni boljitak. Uz neka dobra rješenja, Hrvatski sabor u svom 6. sazivu donio je vrlo kontroverzne ustavne promjene među kojima je apsurdna marginalizacija hrvatske dijaspore, veći broj polovičnih rješenja, a također neke sa stajališta katoličke etike potpuno neprihvatljive, kao što je zakon o suzbijanju diskriminacije ili dopuna zakona o potpomognutoj oplodnji. I taj saziv propustio je promijeniti zakon o pobačaju koji se vuče iz komunističkoga zakonodavstva, a nije imao snage, uz ostalo, omogućiti stvarni razvitak demokracije promjenom izbornoga zakonodavstva, te će se i dalje birati s tzv. lista »saborski« a ne »narodni« zastupnici, a neki glasovi dani jednima pripisivati drugima, velikima…
Pozornost usmjerena na kriminal
Očito je da je 6. saziv Hrvatskoga sabora premalo učinio za izgradnju stvarno demokratskog, pluralnog, zdravog i prosperitetnog hrvatskog društva i za uspravljanje hrvatske države na čvrste svoje noge pa nije neobično da se to želi sakriti, a pozornost javnosti usmjeriti na kriminaliziranje pojedinih političara i HDZ-a. Nije pri tome uopće sporno da se progone nepoštivanja zakonskih odredaba, ni onih koji su ih učinili, ali jest sporno što se tom uspostavljanju pravde pristupa selektivno, pristrano, ne radi služenja općemu dobru hrvatskoga društva i hrvatske države već radi promicanja parcijalnih interesa određenih društvenih grupa i centara moći.
Opće je poznato da su u Hrvatskoj počinjene gotovo neizmjerne štete na račun općega dobra, a da za to nema istraga niti ikakvih planova da bi se to istražilo. Npr. u javnosti je više puta iznesen podatak da je u sanaciju banaka uloženo 87,4 milijarda kuna da bi te sanirane banke bile prodane za 5,4 milijarda kuna, a javnost nikada nije obaviještena da se išta poduzelo ili da će se poduzeti da se istraži tko je na tolikoj razlici silno profitirao na račun državnog proračuna – tj. općega dobra. Ili zašto nikada nije istraženo tko je to i kome pogodovao da od 2000. dosada u državni proračun nije uplaćeno 35 milijarda kuna poreza i doprinosa? Svako kršenje zakona treba progoniti, no ne treba li najprije i u prvom redu raščistiti tako goleme malverzacije i tako strašne štete? Dok se to, očito smišljeno, ne događa, nema li javnost pravo misliti da su se represivni organi u ovo predizborno razdoblje svrstali za jedne i protiv drugih? I ako je tako, nema li se pravo ta javnost itekako bojati za svoje dobro, za sutrašnjicu Hrvatske kao i medijski predestiniranih za osvajanje vlasti?
Zaustaviti rastakanje etičkih vrednota
Za hrvatske građane, društvo i državu nije toliko bitno tko će sjesti u ministarske i saborske fotelje – a baš se to želi javnosti nametnuti kao biti ili ne biti – već je bitno ima li u Hrvatskoj snage i volje zaustaviti rastakanje temeljnih etičkih vrednota i omogućiti stvarni razvitak demokracije, funkcioniranja pravne države jednako prema svima, jer samo je to temelj uspostave stvarne društvene pravde i izgradnje zdravog i hrvatskim komparativnim prednostima primjerenog gospodarstva te oblikovanja hrvatskoga subjektiviteta u međunarodnoj zajednici u skladu sa zasadama međunarodnoga prava i digniteta suverenih država.
Hrvatska i hrvatski građani u većini imaju sve sposobnosti i preduvjete da ostvare stvarni boljitak u svim aspektima zajedničkoga života, no potrebna je vlast koja će prekinuti s dosadašnjim zloporabama legalnih i legitimnih moći i s njihovim neprimjenjivanjima za služenje općem dobru.
Ivan Miklenić
