Što su donijeli izbori?
Netom održani parlamentarni izbori u Hrvatskoj, koji su protekli u miru i demokratskom ozračju, vjerojatno su više nego ikada očitovali stvarni odnos hrvatskih građana prema politici i prema političkim ponudama između kojih su mogli birati te potrebu da se konačno Hrvatska pokrene.
Činjenica da je od izbora apstiniralo čak 1 485 157 odnosno 39,15 % birača, a to je više apstinenata nego 2011. godine kad ih je bilo 1 462 303, rječito govori da se politika u hrvatskom društvu nije uspjela opošteniti ni steći veću vjerodostojnost kod četvorice na deset hrvatskih građana. Premda je politika, kao skrb za opće dobro određene društvene zajednice ili države, po sebi dobra, poželjna i cijenjena, ona u hrvatskom društvu ipak nije na visokoj cijeni jer se do sada premalo očitovala kao stvarna, zauzeta i iskrena briga za boljitak, za opće dobro. Relativno visoka apstinencija rječita je poruka političarima da podbacuju, da nisu vjerodostojni, te bi i to trebalo prepoznati kao potrebu da se političke stranke i koalicije brže demokratski čiste od na bilo koji način kompromitiranih članova, čak i lidera.
Ovi izbori po svom ishodu ponovno su vrlo snažna poruka zaslijepljenim, ali vrlo ambicioznim pojedincima i skupinama, često okupljenim u tzv. malim strankama, koji se posve nerealno uključuju u političko nadmetanje, često podcjenjujući i zanemarujući temeljne mehanizme koji su nužni za eventualno upravljanje državom. Činjenica da ih birači nisu prepoznali trebala bi biti jasna poruka da je nastupio krajnji čas da se reorganiziraju, pristupe okrupnjavanju, demokratski i kadrovski ojačaju da bi mogli imati stvarnu kompetenciju. Bez kompetencije ne može se voditi ni malo poduzeće, a kamoli država. Oni pak iz malih stranaka koji znaju da nisu dorasli voditi državu, a ipak žele sudjelovati u političkom natjecanju za vlast, očituju da su žrtve vlastitoga interesa i vlastite pohlepe te se na taj način i sami diskreditiraju. Otvoreno treba reći da svatko tko svjesno i sebično pridonosi atomizaciji političkoga djelovanja zapravo razara hrvatsko društvo i njegove potencijale.
Za Hrvatsku bi sigurno bilo dobro kad bi imala tri ili četiri jake političke stranke koje bi se jasno profilirale i koje bi izgradile i strogo njegovale svoj realni politički program i svjetonazorski identitet da bi mogle biti jedna drugoj stvarna časna konkurencija, odnosno poštena opozicija u svim eventualnim lutanjima i zanemarivanjima općega dobra. Naime, od 2000. godine kad su se na vlasti izmjenjivale dvije stranke odnosno koalicije sa svojim partnerskim strankama (od kojih su mnoge zahvaljujući tom predizbornom koaliranju izgubile čak i svoj identitet!) rodilo se iskustvo da se ne mijenja kvaliteta upravljanja, nego se mijenjaju samo interesne skupine čiji članovi sjedaju u fotelje, a u glavnini jednako loše i jedni i drugi štite legalne i legitimne hrvatske nacionalne interese, pa nije čudno što je Hrvatska uvelike tonula.
Kad se objektivno pogleda stvarni učinak mandata tzv. Kukuriku koalicije, zapanjujuće je kako je ta grupacija dobro prošla na ovim izborima, premda je u odnosu na prošle parlamentarne izbore izgubila 215 695 glasova. Teško je reći koliko je to učinak vrlo intenzivne kampanje te koalicije (u kojoj nije nedostajalo manipulacija, poluistina i neistina, i u kojoj se iskazala kao vrlo vješta), a koliko utjecaja glavne struje javnoga mnijenja koja sustavno i uporno iz većine medija »obraća« hrvatske stanovnike u površne i pomodarske liberale i ljevičare. No svakako bi svoju uspješnost dosadašnja vladajuća garnitura trebala prepoznati u činjenici da nije imala ozbiljne i vjerodostojne političke oporbe ni u Hrvatskom saboru ni na hrvatskoj stranačkoj političkoj sceni. Naime, ako je ikoja vlada od 2000. godine zaslužila da bude na izborima kažnjena, onda je to najviše zaslužila upravo dosadašnja vlada Kukuriku koalicije, a to se ipak nije dogodilo jer politički suparnici očito u očima birača nisu bili dovoljno vjerodostojni. Uostalom, po procjenama nekih analitičara, vodeća opozicijska stranka nije omogućila ni demokraciju ni napredovanje sposobnih i slobodnih ni u svojim redovima, pa nije mogla biti uvjerljiva ni u predizbornoj kampanji.
Ovi parlamentarni izbori snažno su potvrdili da brzo raste broj birača koji nemaju povjerenje u stranke i koalicije koje su se izmjenjivale na vlasti od 2000. godine jer su to povjerenje višestruko izigrale i prokockale. Na tom valu opravdanoga nezadovoljstva na političkoj sceni pojavila se nova politička snaga pod imenom Most koja sa svojih 19 zastupnika uvelike drži ključeve Banskih dvora te ovoga časa ima znatno veću političku snagu negoli to iskazuje sam broj zastupnika. Most je mimo svih skrovitih dirigiranja postao novi važni faktor na hrvatskoj političkoj sceni te ima jedinstvenu priliku potaknuti toliko potrebne i poželjne stvarne promjene u upravljanju državom i u uspostavi zdravih temelja za stvarni boljitak hrvatskoga društva i svih hrvatskih građana. Ta povijesna prilika ujedno je za Most iznimno velika odgovornost koje se ne treba bojati dok se god vjeruje u svoje ideale i postupa po svojoj iskrenoj savjesti. Za dobro hrvatskoga naroda, hrvatskoga društva i svih hrvatskih građana nije važno tko će i kako participirati u izvršnoj vlasti, nego je presudno da se konačno pokrene kotač nužnih promjena, promišljenih, utemeljenih ne samo u stručnom znanju, nego i u mudrosti, i da se zaustavi dosadašnje razvodnjavanje i urušavanje. Politički i drugi pritisci mogu biti zastrašujući, no dobronamjerni, hrabri i mudri mogu im se efikasno oduprijeti.
Autor: Ivan Miklenić/Glas Koncila
