VELIKA ZAGONETKA: S kakvim mandatom dolazi Biden?
Vječno ljeto završilo je urnebesnim snijegom, Lika dan i noć bez struje. Oluja u Hrvatskoj tako jaka da je struje nestalo i na Krimu. Ako snijega bude u još većim količinama, Most se ne će moći sastajati iz prometnih razloga pa bismo na novu Vladu mogli čekati do proljeća, te tek tada vidjeti kojoj će koaliciji granuti sunce, Domoljubnoj ili Jugoljubnoj.
Ako je suditi po medijima, na vlasti je do konačnoga raspleta kokošja koalicija koja se ponaša kao da izbora nije bilo i u tu iluziju uvjerava građane putem televizija prvenstveno, imenujući ministrima one koji ministri više nisu niti će biti. Zorno je to pokazao HTV u danima sjećanja na Vukovar kada se žrtvama došao pokloniti, rečeno je u prilogu, cijeli državni vrh. Da bi narod shvatio tko je to državni vrh, u kadru se prvi pojavio ratni dezerter Milanović, a tek nakon njega predsjednica države.
Bude li se sada još podnošljiva trakavica oko sastavljanja Vlade beskonačno nastavila, neobaviješteni će narod uzimati zdravo za gotovo medijska podmetanja koja nisu do projekcija želja televizijskih info-poslanika instaliranih da budu potpora crvenima do posljednjega daha, kao i većina tiskovina kojima se na svoj način pridružio i navodno rodoljubni list „7 dnevno“. Ministrom se, bez pridjeva tehnički ili bivši ili barem „u odlasku“ titulira i sjevernokorejski Ran Ko u vrijeme Kolone sjećanja, dakle Ostojić čija je policija teško ranila branitelja koji je skidao nezakonito postavljene ćirilične ploče, a taj još mladi čovjek koji je bio preživio srbijanske logore – umirao je upravo u vrijeme Dana sjećanja i umro kada su dani završeni dok se „ministar“ i dalje slobodno šeće i prevozi migrante, a među njima ponekog terorista. Slobodno se šeću Vukovarom također ubojice i silovatelji „iz Domovinskoga rata“, srpski zločinci koji ni po kojem propisu ne podliježu lustraciji, šeću se vjerojatno u Rankovoj blizini. I oni su bili i ostali teroristi, ali valjda domaći i kršćanski pa nisu zanimljivi.
Tako se svi šeću. Hrvatska se pretvorila u šetnicu. Poslušala je kardiovaskularne doktore da se ljudi trebaju što više kretati. Moram nagovoriti Jakova Sedlara da nakon filma „Moja voljena Hrvatska“ i „Sveta Hrvatska“ (prikazana u Histrionima u danima sjećanja, tekst Nino Škrabe) snimi i dokumentarac „Šećuša Hrvatska“ da se prikažu svi šetaći, uključujući britanske agente, ali i slovenske šetaće po hrvatskoj zemlji s rolama žice. Te žicare hrvatska policija netremice gleda, a „ministrica“ Pusić šalje svaki dan po jednu notu slovenskoj Vladi. Na kraju će Slovenci postavljati žicu uz pratnju hrvatskih rock sastava, a note ispuniti cijelu kajdanku. Odlučne reakcije nema, možda i zato što Erjavec veli da se ionako ne zna gdje je slovensko-hrvatska granica, pa bi, znači, mogla biti i negdje na zagrebačkom Černomercu, gdje je u staro doba bila mitnica.
Nemamo novaca ni za žicu
Hrvati jednostavno nemaju žicu za politiku.
A nemamo ni novaca za žicu, pa smo sretni što su ju kupili Kranjci. Dobro smo prošli, financijski. Druga je stvar s užasno dugom granicom prema BiH za koju ćemo možda trebati žicu i sami ju kupiti, te pritom bankrotirati, osim ako ju ne povučemo iz europskih fondova. Sve što se događalo zadnjih dana u BiH (teroristički napadi, ubojstva, uključujući eksplozivnu spravu bačenu na hrvatskoga generala u tunelu usred mraka), ali i sve što se kuhalo u BiH u zadnjem desetljeću posebno, svjedoči o nepobitnoj činjenici da u tu izmišljenu daytonsku tvorevinu i ne treba dovlačiti teroriste s bliskih istočnih strana, ne treba ih prevlačiti preko sedam mora i sedam gora – jer su već tu, doma, a „vlasti“ u BiH dobro znaju i tko su, kako se zovu, gdje žive i s kim su povezani, a ako one iz nekoga razloga ne žele objaviti podatke, moraju to činiti Anonymusi koji su očito efikasniji od svih „službenih „hakera u svijetu.
Namjerno sam napisao „iz nekoga razloga“ praveći se blesavim, jer je razlog poznat – muslimanski političari gledaju unaprijed, na buduće vrijeme u kojima će im vehabijske kohorte poslužiti kao „zdrava jezgra“ i jurišna snaga za kojom će nevoljko stupati silom u bitku natjerana većina bosanskih muslimana koja (još) nije podlegla utjecaju islamističkih fanatika. No u BiH postoje i žive i drugi teroristi, oni u tzv. republici srpskoj koji su dobili svoj daytonski entitet čistim, nepatvorenim terorističkim činom, a „međunarodna zajednica“ (sada konsternirana terorizmom u zapadnoj Europi) taj je čin i njegove rezultate blagoslovila. Uključujući sada konsterniranu Europu. Ali se zato svojedobno svom silinom i slinom obrušila na Hrvate u BiH pa nije prezala ni od terorističkoga čina tenkovske provale u hrvatsku banku da Hrvatima podreže krila. Hoću reći: terorizam u raznim oblicima postoji u Europi odavno, na njezinu jugoistoku, a u najgoroj, genocidnoj državnoj formi viđen je u srpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH devedesetih.
U prošloj sam rubirici oprezno pozdravio dolazak Joea Bidena, s primjedbom da ništa ne će biti urađeno ako SAD – koja se sada „vraća jugoistoku Europe“ – bude i dalje inzistirala na daytonskim ugovorima koji su pisani pogrješnim načelima i krivom vizurom poznatom iz austro-mađarske aneksije BiH, politikom koja je, nota bene, dovela do Prvoga svjetskog rata. Feljtonisti su podsjetili da je hrvatska politička i vojna zajednica Herceg Bosna utemeljena istoga dana kada su srpske horde ušle u Vukovar, da zahvaljujući njoj i Hrvatima općenito ta nesretna BiH danas uopće postoji, i da je prisilom vrlo inteligentne i dalekovidne „međunarodne zajednice“ Herceg Bosna morala biti ukinuta 1996.
Slažem se sa svima koji tvrde da je to ukidanje bilo katastrofalno loša i zlokobna zamisao, kao što se slažem i sa samim sobom da ne će biti mira Božjeg ni mirne Bosne dok ta neodredljiva država ne preraste u organizam koji se sastoji od tri republike, a pučanstvo bude raspoređeno (vraćeno) shodno popisu stanovništva iz 1991. te tako i povučene granice. I tada će biti napetosti i sukoba, ali će barem okvir za budućnost postojati, s jamstvima te iste međunarodne zajednice koja bi grizodušje zbog svojih pogrješaka mogla ispraviti, da hoće. A hoće li, vidjet ćemo u naznakama možda i za nekoliko dana. Amerika jednostavno mora u ovom trenutku nešto poduzeti. Kada baci pogled na zemljovide valjda vidi da se na tom rastresitom jugoistoku može osloniti samo i jedino na Hrvatsku i Hrvate kao na dvostruku branu – protiv ruskoga prodora na Balkan preko „RS-a“ (i Srbije) i islamističkoga vrenja u „Federaciji“ koje dobiva sve jasnije konture.
(Opaska: u dnevnim novinama koje izlaze u Hrvatskoj objavljena je karta islamističkih težnja, uključujući Hrvatsku. No, dok su granice Hrvatske, pa i BiH, povučene punom linijom, Crna Gora i Kosovo uključene su u Srbiju, a njihove granice povučene iscrtkanom linijom, valjda kao autonomne pokrajine.)
Gdje scenaristi vide svoju šansu?
Gornja opaska ukazuje na nove (stare) tendencije, koje se očito perfidno podupiru iz hrvatskih medija. Što one govore? U stvari vrlo jasno govore da čekaju ili da su već dočekale svoj trenutak kada će fascinacija Europskom unijom splasnuti i druge sile pokazati zube, a s tim zubima bit će možda Srbiji „vraćeno“ drugo oko u glavi i „autonomna oblast Kosovo i Metohija“, pa kada to bude izvedeno – sve će biti moguće, ne samo prisajediniti „republiku srpsku“ nego baciti oko opet i na Hrvatsku. Poznati scenaristi iz početaka devedesetih, proviđeni mlađim kadrovima, zaključuju ovako: Europska unija ne funkcionira, rasula se pod stampedom migranata, zatvorile su se njezine komponente u svoje stare atare, a ako se održi u smanjenom opsegu – Hrvatska ne će biti unutra. Nije u okviru schengenskih granica, svima je antipatična zahvaljujući idiotskoj politici, tretiraju ju kao treće prase i ostavit će ju u neodredljivom položaju države koja doduše formalno čini vanjsku granicu EU prema zapadnom Balkanu, ali nije toliko važna da bi Europa skočila na noge ako joj se zaprijeti (Hrvatskoj) povratkom na zapadni Balkan, kamo ju osim toga ista Europa cijelo vrijeme i svrstava. Pa se ništa bitno ne bi promijenilo. Tu scenaristi vide svoju šansu, a uzdaju se da bi u povoljnom času uz pomoć pete kolone koja je (ionako) u 21. stoljeću uvijek na vlasti u Hrvatskoj, na kraju ipak mogli ostvariti svoj ranjeni (ali ne smrtno) jugoslavenski san. Ako baš treba i na ruskim tenkovima. Ionako su Krim i Lika povezani, kada nestane struje u Lici, nestane i na Krimu. A NATO, što će on reći na to? Pa ne će valjda zbog nekakve Hrvatske ući u globalni sukob, s nuklearnim okusom?
Koliko je to sve razvidno simpatičnom Bidenu, ne znam. Ovaj će tjedan biti vrlo zanimljiv iz raznih razloga. Vjerojatno ćemo dobiti mandatara, nadam se domoljubnog, a s kakvim mandatom dolazi Biden – još je zagonetno. Pogledao sam u sjajno napisan „Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik“ Marka Samardžije, no ondje o mandatu američkoga potpredsjednika nema ni riječi. A glede vulgarnih orjunaških reakcija na spomenuti rječnik: to frflja, riče i plače peta kolona kojoj su srpski i hrvatski isti jezik kao neznanstvena filološka potpora teoriji o istom narodu, koja se teorija u praksi može provesti jedino na tenkovima o kojima sam govorio i koje petokolonaši zazivaju. Dok se njih ne riješimo, ne će biti snažne i sigurne Hrvatske… A glede tenkova, znamo i s njima izaći na kraj.
Hrvoje Hitrec/hkv.hr
