Hrvatska predsjednica je shvatila kako ideja o regiji Baltik – Jadran – Crno more, kao novoj vanjskopolitičkoj orijentaciji, ne može i neće dugoročno opstati bez savezništva s moćnom Rusijom.

Čini se kako dio ruskih medija koji su podržali izbor Kolinde Grabar Kitarović na mjesto četvrte predsjednice Republike Hrvatske, nije pogriješio u svojim procjenama. No, onaj drugi dio tamošnjih kreatora javnog mnijenja koji je bio sklon kritici ovakvog odabira, čini se, potpuno je pogrešno procijenio smjer političkog djelovanja Grabar Kitarović, pa i unatoč činjenici što je riječ o bivšoj veleposlanici Hrvatske u SAD-u i na koncu, bivšoj zamjenici glavnog tajnika NATO-a.

Tako se poznata ruska novinarka Darja Aslamova upravo tom prigodom svrstala među predsjedničine pristaše, pa je iskoristila priliku pohvaliti njezin vanjski izgled, te komentirati kako su ”svi umorni od prijašnjeg neoliberalnog predsjednika Ive Josipovića”. Istodobno, nemali broj tamošnjih novinara jedva je dočekao novoj hrvatskoj predsjednici pripisati epitet “NATO djeteta”, te ju svrstati rame uz rame s litvanskom predsjednicom Dalijom Grybauskaitė. Naime, obje predsjednice obrazovale su se u SAD-u, a upravo je Grybauskaitė nemalo puta proglasila Rusiju – neprijateljem broj jedan. Autor spomenutog članka gdje se povlači paralela između Grybauskaitė i Grabar Kitarović, ruski novinar Evgenij Krutikov, u svojoj je zabrinutnosti kazao kako će hrvatska predsjednica ”podržavati stupanj napetosti na granici sa Srbijom, jer je Hrvatskoj potreban neprijatelj kako bi mogla privlačiti na sebe pozornost Bruxellesa”.

Predsjednica o rastu ruskog utjecaja

Međutim, njegove i slične pretpostavke padaju u vodu. Predsjednica Republike Hrvatske, sudeći prema dosad viđenom, svrstala se među državnike koji će svoju političku moć i djelovanje usmjeriti prema zbližavanju s Rusijom, a tomu u prilog ide i njezina izjava za medije krajem kolovoza 2015. godine, na temu rješavanja krize u Siriji.

“Danas se s Rusijom ne slažemo po pitanju krize u Ukrajini. No, moramo raditi s Rusijom na rješavanju krize u Siriji i drugih kriza”, riječi su Kolinde Grabar-Kitarović kojima je objasnila kako je trenutna situacija u Europi, s nekoliko desetaka tisuća izbjeglica s Bliskog istoka i iz Afrike – samo početak. “Očekujemo ih puno više – možda milijune ljudi koji čekaju da ostvare svoje zakonsko pravo u težnji za boljim i sigurnijim životom”, rekla je Grabar-Kitarović. Prema njezinim riječima, Europa treba “gledati ne samo na one izbjeglice koji su već stigli, već i na buduće”.

Više nego očitim i jasnim pozivom Europskoj uniji na suradnju s Rusijom, iznenadila je Zapad, uzmemo li u obzir kako je samo nekoliko mjeseci prije, u intervjuu za austrijski list “Die Presse” upozoravala na rast ruskog utjecaja.

“Smatram da ruski utjecaj raste u gospodarskom, sigurnosno-političkom i geopolitičkom smislu. Rusija odbacuje članstvo nekih država u NATO-u. Moramo paziti na to da svaka pojedina zemlja ima pravo sama odlučiti hoće li postati članica EU-a ili NATO-a. Moramo se držati toga načela. U slučaju Ukrajine ono je povrijeđeno”, rekla je Grabar-Kitarović, uz tvrdnju da Hrvatska i njezino susjedstvo mogu postići trajni mir, stabilnost i napredak samo u okviru EU-a i NATO-a. To je osim toga, kako je rekla, “pravi okvir za rješavanje otvorenih pitanja”.

Po pitanju odnosa Rusije i EU-a, čini se, promijenila je mišljenje. Međutim, još je zanimljivije kako se od kraja kolovoza ili preciznije od sredine devetog mjeseca, kada je izbjeglička kriza u Hrvatskoj, ali i na području cijele Europe, dosegla svoj vrhunac, Grabar Kitarović sve rjeđe pojavljuje u medijima. Predsjednici su mnogi zamjerali i činjenicu što se s danom dolaska migranata na hrvatske granice, kao zapovjednica Oružanih snaga RH, nalazila u Istri, a ne na mjestu odakle bi adekvatno mogla reagirati i upravljati Hrvatskom vojskom.

Od tada, pa sve do danas, inače miljenica medija i javnosti, čini se, djeluje u tišini daleko od njihovih očiju. Upravo zato ne čudi što mnogi postavljaju pitanje, priprema li Grabar Kitarović već mjesecima u tišini Republiku Hrvatsku na rat koji je, prema svemu sudeći, neizbježan, a rezultiran je sve češćim terorističkim napadima na europskom tlu koji su, između ostalog, probudili vječne trzavice između SAD-a i Rusije.

Žurno donošenje prijedloga Plana obrane RH

Primopredaja predsjedničkih ovlasti na relaciji Josipović-Kitarović bilo je vrijeme velikih promjena i iskoraka u pitanju organizacije i regulacije državne sigurnosti. Tako je sredinom ožujka ove godine na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost (što je u isto vrijeme bio prvi zajednički sastanak Grabar Kitarović i premijera Zorana Milanovića), donesena odlika o izradi nove Strategije nacionalne sigurnosti s ciljem poboljšanja rada sigurnosno-obavještajnih agencija. Međutim, tada još nikoga nije smetalo što Republika Hrvatska od 1994. godine nije donijela i usvojila Plan obrane, strateški dokument države koji predviđa i procjenjuje moguće ugroze državne sigurnosti, te razrađuje reakcije nadležnih službi.

Drugim riječima, Plan obrane temelj je nacionalne obrane bez čijeg jasnog definiranja, Hrvatska nije spremna i sposobna za usavršavanje sustava obrane i održavanje vojno-civilnog sustava i što je u kontekstu aktualnih događanja najopasnije – nepostojanje ovakvog dokumenta povećava mogućnost pojave još negativnijih posljedica mogućih organiziranih terorističkih napada ili pak, ratnih događanja.

Naime, Hrvatska kao članica NATO-a (Republika Hrvatska članica je Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora od 1. travnja 2009. godine) morala je dokazati svoju spremnost sudjelovanja u kolektivnoj obrani, te na kraju krajeva, spremnost za doprinos miru i sigurnosti u euroatlantskoj zajednici. Međutim, postavlja se pitanje, kako smo sve to dokazati bez postojanja temeljnog dokumenta koji bi navedeno naposljetku i dokazao?

Prolazile su godine, a interes za zaštitom sigurnosti građana očito nije postojao. Sve do danas. Okolnosti i vrijeme u kojem se konačno pokrenula inicijativa za donošenjem prijedloga Plana, više su nego zanimljivi, te daju naslutiti kako se svijet, a samim time i Hrvatska, nalazi na početku jednog novog rata. Dokument je krenuo u proceduru donošenja baš u trenutku kada Europom drma izbjeglička kriza i kada je više nego jasno kako su tenzije između Rusije i SAD-a svakim danom sve veće.

S druge pak strane, iako je riječ o vrlo važnom, pa čak i povijesnom dokumentu (ukoliko gledamo iz perspektive da ga RH nije posjedovala od osamostaljenja do danas), mlaka reakcija Grabar Kitarović još jednom iznenađuje. Naime, na službenim internetskim stranicama Ureda Predsjednice Republike kratko je objavljeno kako je “danas na Pantovčaku održana sjednica Vijeća za obranu na kojoj se raspravljalo o Planu obrane”. I točka.

U vojnoj pričuvi 20 tisuća Hrvata

Osim činjenice da Hrvatska do danas nije posjedovala dokument koji predstavlja temelj obrane i nacionalne sigurnosti, također nije tajna kako su vojni profesionalci već više puta upozoravali na sve slabe točke našeg sigurnosnog sustava. Njihova upozorenja su urodila plodom, pa je tako u srpnju ove godine, baš kada je u tijeku bila i izrada prijedloga za Plan obrane, najavljen početak prve faze obnove vojne pričuve – za početak će se formirati dvije pješačke pukovnije s ukupno dvije do tri tisuće vojnih obveznika. Koliko je iz Ministarstva obrane zasad izašlo u javnost, pričuvnici će se dijeliti na ugovorne i tzv. nerazvrstane, točnije one koji će po potrebi biti mobilizirani – sveukupno njih oko 20 tisuća!
O vojnoj pričuvi, neposredno prije dolaska na vlast SDP-ove koalicije, govorio je i još uvijek aktualni ministar obrane Ante Kotromanović, ističući kao uzor upravo sustav američke Nacionalne garde koja daje i veliki broj vojnika za američke misije po svijetu. Vraćanje pričuve mnogi su ocijenili kao izrazito pozitivnu stvar, je je njihova zadaća ništa drugo nego djelovanje u mirnodopskim uvjetima: od saniranja posljedica poplava, protupožarne zaštite, pa do reagiranja u drugim izvanrednim situacijama. Zanimljivo je kako će u ugovorni dio pričuve ulaziti i liječnici, tehničari i inženjeri različitih specijalnosti, piloti i ostali stručnjaci koji mogu biti angažirani i kao mentori.
S obzirom da se o formiranju pričuve govorilo još i u MORH-ovu ”Dugoročnom planu razvoja OSRH 2006.-2015.”, u kojem je najavljen angažman 6000 pričuvnika pod ugovorom, te čak oko 40 tisuća nerazvrstanih vojnih obveznika, mnogi su u trenutku spominjanju te najave vidjeli neizbježnu dimenziju političkog marketinga, jer je, upozoravali su, prilično teško za očekivati da će do kraja ove godine projekt uspostave vojne pričuve zaživjeti u cijelosti…

NATO-ova demonstracija moći

Međutim, početkom listopada NATO je započeo najveće vojne vježbe nakon 2002. godine. U vojnim vježbama pod nazivom ””Trident Juncture 2015″ sudjelovalo je čak 36.000 vojnika iz čak 30 zemalja, uključujući i zemlje koje nisu NATO članice. Vježbe su se provodile na moru, kopnu i u zraku na prostoru triju europskih država – Italije, Španjolske i Portugala. Uz NATO članice sudjelovale su i zemlje koje nisu članice, ali se smatraju NATO-partnerima: Australija, Austrija, Bosna i Hercegovina, Finska, Makedonija, Švedska i Ukrajina.

Vojne vježbe nisu bile slučajne, a rezultat su bile plana Sjevernoatlantskog saveza za pojačanom vojnom prisutnosti u istočnoj Europi, otkako je došlo do narušavanja odnosa s Rusijom. Upravo zato, dolazak američkog potpredsjednika Joea Bidena na sastanak regionalne inicijative Brdo-Brijuni, koja okuplja zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije i Albaniju, nije ništa drugo nego sastanak na kojem će se SAD još jednom pokazati mišiće Rusima, te pokazati tko zapravo drži konce na regionalnoj sceni.

”SAD se vraća za stol. Problemi u regiji predugo traju i ne želimo nestabilno susjedstvo”, rekao je izvor blizak hrvatskoj predsjednici. “Svjestan izazova pred jugoistočnom Europom, Washington želi pridonijeti da se neki od tih gordijskih čvorova riješi”, dodao je izvor s Pantovčaka za medije, dodavši kako je izbjeglička kriza koja pogađa Europu zasjenila druge probleme u hrvatskom susjedstvu, poput unutarnjih sukoba u Crnoj Gori oko pristupanja NATO-u, neriješenih odnosa Srbije i Kosova, te islamizacije tradicionalno sekularnih Albanaca na Kosovu, u Makedoniji i Albaniji. Upravo se zato Bidenov dolazak na Pantovčaku tumači i kao potvrda da je Zagreb glavni partner Washingtona na jugoistoku, ali i na sjeverozapadu Europe, odnosno regiji Baltik-Jadran-Crno more.

“Naš strateški interes je osovina Baltik-Jadran, ali nećemo zaboraviti jugoistočnu Europe gdje ćemo igrati važnu ulogu. Ako niste jaki u EU-u, ne možete pomoći ni regiji”, istaknuo je izvor blizak predsjednici.

“Mislim da Hrvatska nije mala zemlja”, rekla je svojedobno predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Mala ili velika, s obzirom na svoj geostrateški položaj, svakako bi mogla postati jedna od glavnih baza NATO-a u sukobima različitih naravi koji su svakim danom sve izvjesniji.

Bilo kako bilo, Grabar Kitarović je shvatila kako ideja o regiji Baltik-Jadran-Crno more, kao nova vanjskopolitička orijentacija, ne može i neće dugoročno opstati bez savezništva ili bolje rečeno mira s moćnom Rusijom. Ako je svoje mišljenje izrekla naglas, očito je kako je još jednom iznenadila Zapad pa joj je savjetovano da, barem za sada, neke stvari nastavi odrađivati u ”tišini”.

Međutim, neka pitanja se sve glasnije postavljaju: zašto predsjednica u jeku terorističkih napada i kolapsa koji je zahvatio Europu, svojim sugrađanima ne pruži riječ utjehe i nade da mogu mirno spavati i čekati bolje sutra?

Prof. Jelena Jurišić: Rat je već počeo

Danas više ni jedna država na svijetu ne može reći da je sigurna od terorističkih napada, a borba protiv terorizma, točnije ISIL-a, otvorila je i dugogodišnji problem narušenih odnosna između SAD-a i Rusije. O tome smo razgovarali s profesoricom Jelenom Lovrinović s Hrvatskih studija, koja je i prokomentirala jesu li sva ta događanja i dokaz početka Trećeg svjetskog rata.

Zašto danas terorizam ima predznak jedne religije?
– Vođenje pohoda ili ratova u ime ove ili one religije, nije nam nepoznato. Dapače, oni su obilježili određena razdoblja u povijesti čovječanstva. Ali stvaranje i širenje tzv. Islamske države, ne može se usporediti s, na primjer, Križarskim ratovima. Jer dok se vehabije iz ISIL-a vode Kuranom, tom se istom Svetom knjigom u borbi protiv njih vode, na primjer Kurdi, na nju se poziva i predsjednik Čečenije Ramazan Kadirov, pozivajući svijet da se ujedini protiv zla kojeg provode i šire islamski teroristi. Jer, kako je pred Glavnom skupštinom UN-a rekao Vladimir Putin – islamski teroristi najveći su neprijatelji islama. Tada je pozvao muslimanske države da se ujedine i postanu predvodnici međunarodne antiterorističke koalicije.
Je li ovo zaista Treći svjetski rat, kao što govore mnogi, pa čak i Sveti Otac?
– U biti je samom objavom kalifata Iraka i Levanta, te prijetnjom njegovim širenjem ne samo na tu regiju, već dalje na Rusiju i Europu, kao i prijetnjama ostalima, prvenstveno Izraelu i SAD-u, nastupio svjetski rat. Tada je objavljen rat postojećim, ne samo državama, već i poretcima, ali i civilizacijama, ne samo zapadnoj. A nakon terorističkih napada u Parizu, kao i rezultata njihovih istraga, pogotovo onih o načinu pripreme i organizacije, kristalno je jasno da se novi napadi mogu dogoditi bilo gdje u Europi, kao i da teror može vrlo brzo preplaviti Stari kontinent i proširiti se dalje. S tako velikim prijetnjama može se boriti samo velikim protumjerama. A to ne može niti jedna svjetska država sama. Američka antiteroristička intervencija u Siriji to jasno pokazuje, kao i rezultativnost francuskih snaga sigurnosti koje, unatoč prijetnjama, ali i informacijama niza zemalja, napade nisu uspjele spriječiti. Vrijeme je da međunarodna zajednica konačno čuje Putinov govor u UN-a, u kojem je njene lidere pozvao na stvaranje velike koalicije, po uzoru na antihitlerovsku.

Dr. Pavle Kalinić: Hrvatska treba uvesti vojni rok za žene i muškarce

Dr. Pavle Kalinić je političar i književnik, te aktualni pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba. Kako su teroristički napadi u Parizu i Maliju pokazatelji sve veće prijetnje novih napada, Kalinić je komentirao nalazi li se Hrvatska među potencijalnim metama, te raspolažemo li s vojnim i policijskim kapacitetima koji bi osigurali što uspješniju borbu protiv terorizma.

Je li Zagreb siguran od terorističkih napada?
– Vrlo kratko i jasno: niti jedan grad više nije siguran od terorističkih napada.

Jesu li poduzete preventivne mjere u našoj metropoli nakon terorističkog napada u Parizu?
– Za sigurnost u gradu Zagrebu nadležan je MUP, odnosno Policijska uprava zagrebačka. Oni su napravili određene preventivne mjere nakon terorističkih napada u Parizu, ali nadamo se da za njih neće biti potrebe. No, zbog nekoliko razloga možemo reći da smo i mi na meti terorista: članica smo Europske unije i NATO-a, naši se vojnici nalaze u mirovnim misijama u Afganistanu i Maliju, a kako se to tamo naziva, to je drugo pitanje. Tu je sudjelovanje u ratu u Bosni i Hercegovini, bez obzira kako taj rat i naše sudjelovanje u njemu netko tumačio.

Raspolažemo li s dovoljno kapaciteta za borbu protiv terorizma?
– Sigurno je kako niti jedna država ne raspolaže s dovoljno kapaciteta za takvu borbu. Pogledajte samo primjer Francuske: obučene policijske antiterorističke postrojbe, vrhunska profesionalna vojska i obavještajni sustav koji se nalazi na samom europskom vrhu, a opet nisu uspjeli spriječiti nemile događaje u Parizu.

Je li došlo vrijeme za promjenu načina borbe protiv terorizma?
– Problem s terorizmom je što ga ne možete predvidjeti. S druge strane, vidjeli smo na primjeru Francuske kako su terosti uvijek pola koraka ispred nas. Spremni su počiniti razmjerno velike štete i ne pitati za posljedice. No, Hrvatska je ugrožena time što je turistička zemlja i na glasu kao sigurna zemlja. U našu zemlju kao turisti dolaze mnogi iz tzv. antiterorističke koalicije. Samo jedna nepodopština da se dogodi, Hrvatska će biti devastirana i turistički, jer će turisti nestati kao što su nestali iz Pariza i Francuske.

Jesu li hrvatska policija i vojska spremne za borbu protiv terorizma?
– Siguran sam kako bi pripadnici ATP Lučko mogli adekvatno odgovoriti terorističkim napadima. S druge strane, kakvim i kolikom kapacitetom Hrvatska vojska raspolaže, teško mi je komentirati, jer nije u mojoj nadležnosti, ali siguran sam da raspolaže s ljudskim potencijalom koji bi mogao odgovoriti na nastale prijetnje. Međutim, sigurno je da Republika Hrvatska u bliskoj budućnosti mora uvesti obavezan vojni rok za muškarce i žene. Činjenica je, da suočeni s ovakvim događanjima, u nadležnim službama – vojsci i policiji – moramo imati zadani broj posebno obučenih policajaca i vojnika za borbu protiv terorizma. Sigurno je i to da bi obavještajne službe trebale zaposliti ljude koji govore arapski ili farsi jezik, jedan od jezika zemalja iz kojih dolazi najviše prijetnji. No, činjenica je i kako bi Europska unija trebala imati zajedničke europske vojne postrojbe, što bi na kraju bio i konačan znak njezine punoljetnosti.

Nalazimo li se već u Trećem svjetskom ratu?
– Iako me mnogi pitaju, teško mi je dati odgovor na to pitanje, jer se sa sigurnošću ne može reći je li i Drugi svjetski rat zaista završio.

Autor: 7dnevno/Jelena Jakšić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save