MRVICA I MRVICE
Staru, suhu mrvu, pritiskom i gnječenjem, mrvimo do sitna. Svježu se još može mijesiti i oblikovati. Kada djetetu sitnimo hranu, mrvimo je. Kada ojača, kad samo jede, ispred njega, na stolu su mrvice, koje ono hvata prstićima i stavlja ih u usta.
To su mrve, ostatci kruha ili pogače.
Mrva, dar majčina truda, čistih ruku, tijesta umiješana s ljubavlju, koje moli, okuplja, grije, dijeli se, zove natrag u nedjelje.
‘Društvena mrva’ različitih pekara, rađa se mrtva od neprirodnih dodataka, koji uljepšavaju izgled kore i od različitih bojila – čvrstoću kruha. Takva mrva već do noći nije dobra za jelo. Pod korom, dodatak kaka-a, za boju, još dublje, bijelim rubom ovijeno – mjesto, u koje je umiješano tijesto, od jučer, neprodanoga kruha…
‘Društvene mrve’ su nekako oštre. Stol na kojemu ostaju, gotovo je prazan. Ondje svraća brzina, smjenjuju se obveze, a zajedništvo je ostavljeno za neko drugo doba…
Stoljnjak se istrese, mrvice pometu i bace. Negdje ih dočekaju vrapci i golubovi.
Tako je u gradu.
Na ulici ih nitko ne vidi, pa ih zato gaze.
Je li mrva ikada bila velika?
Ne, uvijek je bila mala. Ona nije odmah bila mrva. Najprije je s mnoštvom sličnih mrva činila cjelinu i bila je veća. Velika.
Što se dogodilo cjelini pa se ona razmrvila?
Kako je nestala?
Lomljenjem i dijeljenjem, uzimanjem i otimanjem.
Što onda pomisliti, kad kažemo Mrve o’života?
To su dijelovi neke cjeline, nečijega života i postojanja, tuđega i moga, jednoga iskustva, gorka ili slatka kruha, češće ‘društvenih mrva’ .
… Male, obične, nevidljive, nekada dotaknu usporeni korak, suhe i potamnjele, ni djelić, ni cjelina, ni početak, ni nastavak.
Kada ih prepoznamo, to je obično na odlasku, s lišćem jesenskoga zapuha, prema tamnoj slici jeseni.
p.s- Za dušu http://www.ezgeta.com/postoji.html
Pripremio; Ivan Remeta
