Ponovljeni izbori – najpoželjniji ishod za Hrvatsku
Ponavljanje izbora bi bio najpoželjniji ishod za Hrvatsku. Za priželjkivanje takvog scenarija je više razloga.
Prvo, bio bi to popravni ispit hrvatskim građanima koji su, pod utjecajem teških lijekova, odnosno u alkoholiziranom stanju nakon subotnjeg izlaska, dali 56 mandata najgoroj i najnesposobnijoj vladi u ovih 25 godina samostalne Hrvatske. Pritom treba svakodnevno i revno podsjećati na sve „udružene zločinačke pothvate“ protuvladajućih počev s „lex Perkovićem“, preko slanja policije na invalide, pa do nepripremljenosti na poplave, što rijeka, što migranata, preko 100 000 koji su iselili, 300 000 nezaposlenih i ne zna nitko koliko blokiranih.
Ukoliko bi se sve ovo svakodnevno ponavljalo odviše zaboravljive Hrvatice i Hrvati, odnosno sve koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom, a to bi bilo moguće samo kad bi se rastjeralo udbaše koji rukovode HRT-om i najvećim dnevnim listovima, onda bi realan broj zastupnika koji bi osvojila „Hrvatska ne raste“ bio između 10 i 20; dakle dobili bi onoliko koliko bi izašlo „antifašista“, partizana i njihovih potomaka.
Drugo, Domoljubna koalicija ne bi doživjela ovakav debakl. Naravno da njima skloni analitičari i mediji viču kako su oni pobjednici izbora te kako je 2/3 birača glasovalo protiv SDPartije i satelita. No, kakav je to izborni pobjednik koji sa svojom pobjedom ne može ništa? Nakon onog veličanstvenog skupa u zagrebačkoj Areni, gdje su okupilo preko 20 000 ljudi, podrška je domoljubne koalicije, zaista jedine političke opcije usmjerene k državotvornim i prosperitetnim ciljevima, iznosila svega 59 zastupničkih mjesta, a uzgred, najbolje su prošle manje stranke okupljene oko HDZ-a. To bi bio i popravni ispit onim kojima je Hrvatska u srcu, ali su previše lijeni prošetati 100 metara od stana ili kuće, ili onima koji su smatrali da je pobjeda sigurna pa nisu htjeli utrošiti 5 minuta na ionako sigurnu stvar.
Također, bila bi to i prilika za onih 40% građana koji nisu uopće izašli na izbore. Nažalost, pravo hrvatskih građana na sudjelovanje u demokratskim procesima je ostvareno žrtvom branitelja i dragovoljaca Domovinskog rata, dakle to je pravo krvlju stečeno. Zaista je pljuvačka u lice svim tim žrtvama rata kad iz obične lijenosti ili neznam kakvog imbecilnog bunta ne žele pristupiti biračkom mjestu. Najgora je ona vrst ljudi koji za sebe tvrde da su apolitični; već je od Aristotela, dakle prije dvije tisuće godina znano da je čovjek „zoon politikon“, društveno, odnosno političko biće. Nitko ne smatra da bi ljudi po cijele dane trebali surfati internetom, gledati vijesti i pomno pratiti politiku; dapače, čovjeka politika može uopće ne zanimati niti mu igrati kakvu ulogu u životu, ali na demokratske izbore izaći i zaokružiti onoga koga smatra da ga može predstavljati, ili čak prekrižiti listić pa time dati do znanja da nije zadovoljan političkom ponudom – to je svakako minimum koji se može učiniti za sve koji su hrvatskim građanima to pravo omogućili.
Uzgred, bilo je preko 200 000 nevažećih listića, a DIP bi trebao navesti zašto su ti listići nevažeći: jer je netko zaokružio pet različitih lista ili jer je netko prekrižio glasački listić? – to je važan podatak. Naposlijetku, neke zemlje imaju kazne za neglasanje na izborima; ljudi se najviše boje da ih se ne „opali“ po lisnici, možda bi ih novčana kazna nadahnula, a ako ništa, malo bi se napunio prazni državni proračun.
Treće, MOST nezavisnih lista se već počeo urušavati. MOST nije stranka, već zbir nezavisnih lista – od radikalnih ljevičara do radikalnih desničara, od centra do pokojeg udbaša kao što je Prgomet. Ne može se stranka „sklepati“ u dva mjeseca i onda očekivati slogu svih članova. Ta je stranka trebala odlučiti uz koga će pristati kako bi se formirala vlada i što prije počela poduzimati reforme (dakle ne bi pristali uz Partiju, osim ako baš cijeli MOST nije udbaška prijevara), no predvođena je Petrovom koji je u nekakvim tlapnjama o velikoj koaliciji svega i svakoga, što u biti znači apsolutno dokidanje demokracije i promocija jednoumlja. To bi bio jednopartijski sustav po uzoru na Titov (stoga nije ni čudno da je to ideja Stipe Petrine, starog titoljubca). Prgomet je izbačen iz MOST-a, a već se na ovom portalu pisalo da je on jedno obično udbaško smeće, podvala Budimira Lončara, no ljudi nisu htjeli čuti istinu pa im se sad zabila u lice. Ponovljeni izbori bili bi, dakle, prilika za „pokajanje“ onih „nezadovoljnih“ koji su suludo odlučili u ozračju heila: „Mi ili oni!“ birati nešto treće. Budući da su ćuprijaši pokazali svoju nesposobnost i dvoličnost, ne bi dobili ni jednog zastupnika na ponovljenim izborima.
Inače je ponavljanje izbora najgora stvar koja se može dogoditi nekoj zemlji, jer se bez Sabora ne može ništa poduzeti, ali kako je Hrvatska jedna zaista posebna država, za nju bi ponovljeni izbori bili, odnosno ponovljeni izbori jesu prijeka potreba hrvatske države i hrvatskog naroda.
Josip Gajski/hrsvijet.net
