Poruke američkoga povratka
Hrvatska već dugo nije bila domaćin važnoga međunarodnoga skupa, a kad se u srijedu 25. studenoga ipak dogodio međunarodni skup u Zagrebu, na kojem je sudjelovao i američki potpredsjednik, onda je na mnogim razinama sve učinjeno da se važnost toga događanja minorizira.
Hrvatska javnost ostala je prikraćena za pravu informaciju, a političke stranke kao da su utonule u zimski san, pa ni jedna nije tim povodom čak niti sazvala konferenciju za medije, da bi, kad su već mediji dirigirani i pokoreni, ipak javnosti ukazali na važnost toga događaja. Takva činjenica pokazuje da političke stranke ili nisu dorasle čak ni bitnim pitanjima vanjske politike, ili su i one, poput većine medija, bilo inficirane mesićevskom neonesvrstanom politikom, bilo svrstane na stranu suprotnu euroatlantskim integracijama.
Hrvatska je mala zemlja, ali je punopravan subjekt međunarodnoga prava, kao i vrlo važna po svojem zemljopisnom položaju, pa jest i mora to sve više svjesno postajati, u političkom smislu ravnopravan partner na međunarodnoj političkoj sceni, čak i supersili kakva su Sjedinjene Američke Države. No Hrvatska ima problem što dio političara ne samo da nije zadovoljan postojanjem samostalne države Hrvatske, nego i sustavno i smišljeno radi ili želi raditi protiv Hrvatske, pa se onda često vanjska politika svodi na kakvu-takvu obnovu bivše savezne države, u kojoj bi se zemlja ponovno utopila, i na stare blokovske i nesvrstane povezanosti te bivše države. Upravo takva vanjska politika prevladava i u većini medija, a osobito među djelatnicima javne radiotelevizije, pa nije iznenađenje da je veća pozornost posvećena jelovniku, sigurnosnim i prometnim regulacijama te pozdravnim gestama negoli važnosti i sadržaju toga međunarodnoga susreta.
Može se razumjeti medije koji su uvelike vjerni svojoj predtranzicijskoj baštini da pružaju otpor gotovo svemu što poduzima Predsjednica, no ne može se razumjeti političke stranke, da su i one tako kratkovidne, ili su pak i one, tj. njihovi prvaci, toliko opčarani tom baštinom da nisu sposobni zdravorazumski rezonirati. Ipak ostaje pitanje je li moguće da ni jedna politička stranka ne bi stvarno, ne tek fiktivno, podupirala Predsjednicu u njezinim naporima da hrvatskoj vanjskoj politici dadne nužno nove, hrvatskoj stvarnosti primjerene naglaske. Ako je ikada bila prigoda za očitovanje stvarne, Hrvatskoj primjerene vanjske politike, onda je to bila prigoda toga međunarodnoga susreta u Zagrebu, kojemu je posebnu važnost svojim sudjelovanjem dao drugi čovjek SAD-a. Pritom je važno da on nije propustio prigodu za susret s predsjednikom trenutačno tehničke Vlade te je i na taj način afirmirao Hrvatsku kao državu i njezinu ulogu u međunarodnoj zajednici, no »zarobljenim« medijima ni to nije bilo važno, jer, vjerojatno, za njih je sve previše što god afirmira državu Hrvatsku.
Dolazak američkoga potpredsjednika u Hrvatsku u aktualnom povijesnom času čovječanstva dao je osobitu važnost hrvatsko-slovenskoj inicijativi nazvanoj proces Brdo-Brijuni, uputio snažnu poruku Europskoj uniji, ali također snažno afirmirao mjesto i ulogu države Hrvatske u euroatlantskim integracijama. Proces Brdo-Brijuni, premda promovira euroatlantske integracije u zemljama Jugoistočne Europe, bitno se razlikuje od dugo njegovane i srećom napuštene politike pod šifrom »zapadni Balkan«, a koja je kriomice radila na oživljavanju bivše Jugoslavije bez Slovenije, ali s Albanijom. U procesu Brdo-Brijuni apsolutno je očito da su Slovenija i Hrvatska, kao punopravne članice EU-a i NATO-a, s jedne strane stola, primjereno svojemu stvarnom političkom položaju, a sve druge zemlje s druge strane stola, kao one koje taj put do euroatlantskih integracija tek trebaju proći. Dok je politika »zapadnoga Balkana« utapala Hrvatsku u tobožnju regiju, zapravo u staru tvorevinu pod novim imenom, inicijativa Brdo-Brijuni predstavlja spremnost na stvarno pomaganje zemljama Jugoistočne Europe da i one dosegnu europske standarde. Riječju, dok je politika »zapadnoga Balkana« razvodnjavala hrvatsku državnost, proces Brdo-Brijuni afirmira i Sloveniju i Hrvatsku i kao neovisne države i kao članice EU-a i NATO-a.
Dolazak američkoga potpredsjednika u Hrvatsku znači i ponovno snažniji angažman američke politike u Jugoistočnoj Europi, a to je ujedno poruka Europskoj uniji, koja se ne prestaje tražiti u svojoj toliko puta iskazanoj nemoći, što je sada posebno vidljivo iz nesposobnosti humanoga i solidarnoga organiziranja prihvata izbjeglica i što je nepotrebno stavilo na teške kušnje više europskih država. Taj američki povratak, u vremenima rastuće nesigurnosti i terorističkih prijetnji, može značiti i ispravljanje američkih pogrješaka, osobito u Bosni i Hercegovini, gdje je na svoj način žrtvovan hrvatski narod, a što je otvorilo prostor za bujanje sada nepoželjnih pojava. Iznesen jasan američki stav o članstvu Republike Crne Gore u NATO-u smišljeno je kidanje višedesetljetnih ideoloških i političkih veza oblikovanih još za Sovjetskoga Saveza, a koje žive kako u dijelu stanovništva, tako i u dijelu političara.
Pohod drugoga čovjeka SAD-a Hrvatskoj također je snažan poziv na kidanje takvih veza i na definitivno prihvaćanje da je Hrvatska punopravna članica Europske unije, ne samo po formalnom članstvu, nego i po svojoj srednjoeuropskoj kulturnoj baštini, i da je punopravna članica NATO-a, što znači da u Hrvatskoj ne bi smjelo biti više prostora za politička bulažnjenja o neonesvrstanosti ili za gajenja simpatija utemeljenih na nekadašnjim ideološkim i političkim povezanostima. Hrvatska treba biti svoja i kao takva vjerodostojan partner s partnerima i korektna prema svima.
Autor: Ivan Miklenić/Glas Koncila
