MONS. MATE UZINIĆ: Crkva mora srušiti svoje feudalne utvrde koje nas drže u paralelnom svijetu
Hrvatskog čovjeka najviše muči osjećaj bespomoćnosti. Taj osjećaj za posljedicu ima osobno urušavanje mnogih pojedinaca i obitelji
Jubilarna godina milosrđa dar je Katoličkoj Crkvi, čiju je osobitu potrebu prepoznao papa Franjo, kaže nam na početku božićnog intervju dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, piše na portalu Vecenji.hr. Tekst prenosimo u cijelosti.
– Papa je istaknuo kako Crkva u ovoj godini ima priliku na poseban način razmatrati Božje milosrđe te, poučena i osnažena tim iskustvom, obnovom svojih ustanova i struktura, ali i obraćenjem nas kao katolika, sama postati uvjerljiviji i djelotvorniji znak Božjeg milosrđa u ovom vremenu. Ovaj izvanredni dar Katoličkoj Crkvi istovremeno je i poziv da prolaskom kroz sveta vrata milosrđa, koja predstavljaju samog Isusa Krista, ponovno na nov način otkrijemo Božje milosrđe koje nam se objavilo u Isusu Kristu, dopuštajući mu da nas ponovno pronađe, zagrli i dovede u zajedništvo svoje ljubavi. To iskustvo nadahnjuje nas da i sami budemo svjedoci Božjeg milosrđa te jedni drugima i svima koje susrećemo oni koji ih u Isusovo ime pronalaze, grle i dovode u zajedništvo njegove ljubavi – kaže mons. Uzinić.
Hoće li vjernici prihvatiti taj dar, tj. hoće li biti više ispovijedi, pokajanja, obraćenja, povratka Crkvi?
– Izvanredni jubilej milosrđa nije samo to. Gledati na ovu godinu samo u toj perspektivi čini mi se previše ograničavajuće, a i opasno jer bi nas to ponovno vratilo u neka već odavno nadiđena shvaćanja prema kojima bi doseg naše zauzetosti trebao biti briga za spasenje svoje vlastite duše, o čemu se razmišljalo isključivo unutar spomenutih kategorija ispovijedi, pokajanja, obraćenja… Prihvatimo li samo takav pogled, mogli bismo se lako ponovno zaodjenuti, kako kaže papa Franjo, u ruho licemjerja od kojeg nas, međutim, ovaj jubilej želi osloboditi. Trebamo ići dalje i šire od te perspektive, prema tome da postupno postajemo sve veća živa prisutnost Božjeg milosrđa u ovom svijetu i vremenu. Čini mi se stoga da je u Izvanrednom jubileju milosrđa više riječ o potrebi obraćenja našeg katoličkog mentaliteta negoli o pozivu na osobno obraćenje.
Na što mislite?
– Na proces obraćenja koji traži od nas sve preciznije razlikovanje grijeha od grešnika kako zajedno s grijehom ne bismo odbacili i njegova počinitelja. Stavimo li ovo u evanđeoske okvire, rekao bih da je ovaj Izvanredni jubilej milosrđa ponovni poziv onom starijem sinu iz prispodobe o milosrdnom ocu, a to je ujedno i poziv nama, da otkrije Očevu ljubav. Odgovoriti na taj poziv znači da svatko od nas na svoj način postane poput Oca koji s čežnjom gleda u pravcu brata i sestre koji su se izgubili i radosno ih, otvorena srca i bez osude, primi kad se vrate. Ali, i ovdje nam je ići dalje. Na nama je da, poput Isusa u prispodobi o izgubljenoj ovci, krenemo u potragu za braćom i sestrama na egzistencijalne periferije Crkve i društva kako bismo ih našli i ponovno doveli u zajedništvo Očeve ljubavi.
Čija je to zadaća?
– Taj poziv Izvanredni jubilej milosrđa upućuje svim vjernicima, ali usuđujem se misliti da je to poziv koji je u ovoj godini upućen osobito nama svećenicima. Iz toga razloga vjerujem da će taj poziv uspjeti upravo onoliko koliko se mi svećenici uspijemo obratiti, odnosno onoliko koliko ono o čemu govorimo bude vidljivo u našem svećeničkom životu i našem odnosu prema onima koji su nam povjereni i svima koje susrećemo. Zato sam uz Izvanredni jubilej milosrđa imao potrebu prije svega svim svećenicima svoje biskupije uputiti posebnu poruku i poziv. Papa daje poticaje, ali ako mi to ne prenesemo svojim autentičnim životom i pastoralnim djelovanjem u konkretni život naših župnih zajednica, mnogo toga dobroga ostat će samo na razini poticaja.
Vas često uspoređuju s papom Franjom, odnosno kaže se kako ste na njegovoj „crti”?
– Često su te pohvale i usporedbe koje čitamo u medijima prenaglašene, ne kako bi se pohvalilo određen postupak, nego kako bi se kritiziralo druge. Iz tog razloga na takve usporedbe najčešće se ne obazirem. Slično vidimo i u mnogim tekstovima o papi Franji, gdje ga se ponekad izvlači iz konteksta i koristi za obračune s lokalnim crkvama i svećenicima.
Možda zato što ste pristupačni?
– Geslo moje biskupske službe je „Od ljudi za ljude”. Običan sam čovjek, s osobitim svećeničkim i biskupskim poslanjem, koje mi nije povjereno zbog mene, nego zbog ljudi od kojih sam uzet i kojima sam poslan. To su danas vjernici moje Dubrovačke biskupije, ali na svoj način, po mojoj uključenosti u Zbor biskupa na čelu s papom, i vjernici cijele Crkve, dapače cijeli svijet. Biti pristupačan ljudima jednostavno je zahtjev svećeničke službe.
I otvoreni medijima?
– Jednako tako, otvorenost medijima smatram nečim od čega nemam pravo odustati i to upravo zbog svoje službe. Ona, uz službu posvećivanja i upravljanja, uključuje i službu navješćivanja evanđelja koja je danas bez otvorenosti medijima nezamisliva. Crkva je pozvana poruku i logiku Evanđelja donijeti svima. Ova mi otvorenost nije laka. Ponekad bude i negativnih iskustava. Ipak, smatram da zbog toga nemam pravo odustati. Bolje je izlaziti i biti otvoren, pa makar se ponekad, kako kaže papa Franjo, vratio zaprljanih haljina negoli uopće ne izlaziti i ostati zatvoren u svoj svijet.
Jedno osobno pitanje, kako ste postali svećenikom?
– Moj je dojam da se iza ovog pitanja često krije očekivanje neke spektakularne priče. U mom slučaju nije bilo tako. Odgojen sam u katoličkoj obitelji i katoličkoj sredini. U sjemenište sam krenuo još kao dječak, nedovoljno svjestan svog izbora. S vremenom sam postajao sve svjesniji i to me dovelo do toga da sam proživio poprilično jaku krizu poziva tijekom koje sam mislio napustiti sjemenište. To nisam učinio jer sam kroz molitvu i promišljanje prepoznao svećeništvo kao put na koji me Gospodin poziva. Nakon što sam se u trenutku mog đakonskog ređenja konačno stavio na raspolaganje Božjoj volji, stvari su dalje išle svojim tijekom, naravno kroz uvijek nove padove, ali i uvijek ponovna ustajanja. Tako je i danas.
Koja vas je služba dosad najviše obilježila?
– Do prije nekoliko tjedana rekao bih da je to služba rektora Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, koju sam vršio gotovo polovicu svog dosadašnjeg svećeničkog života. Sada, osobito s određenim odmakom, mogu sa sigurnošću reći da je to biskupska služba. To je jednostavno zato što biskupska služba nije tek moj posao, nego je postala moj identitet. Ja ne obavljam službu ili posao biskupa, nego ja jesam biskup. To sam 24 sata na dan i to sam do kraja života.
Koliko je za svećenika važno da je među ljudima i kad zapravo najbolje čuje njihove potrebe?
– Opet vam ponavljam svoje geslo „Od ljudi za ljude”. Moramo konačno srušiti feudalne utvrde koje nas drže u nekom paralelnom svijetu, a njih još uvijek ima i kod nas u odnosu prema vjernicima i kod naših vjernika u odnosu prema nama. One nam smetaju da se približimo, kao očevi i braća, današnjem čovjeku! No to, međutim, ne znači da mi svećenici smijemo i trebamo podilaziti ljudima, nego da im kao očevi i braća budemo svjedoci i posrednici drukčijih vrijednosti. Biti ono „za ljude” ne znači biti obični filantropi ili zaposlenici, kako nas je nedavno podsjetio papa Franjo. On nam također poručuje da prema ljudima trebamo biti autoritativni, ali ne autoritarni, čvrsti, ali ne grubi, radosni, ali ne površni, pastiri, a ne funkcionari.
Što najviše muči danas hrvatskog čovjeka?
– Teško je reći što ga najviše muči jer se posljednjih godina mnogo toga pomiješalo. Od podjela zbog starih i novih ideologija i nesposobnosti zajedničkog nacionalnog konsenzusa o važnim pitanjima, preko političke i pravosudne korumpiranosti, sve do zabrinjavajućega gospodarskog stanja sa svim njegovim posljedicama na život pojedinih ljudi i njihovih obitelji. Vjerujem da je sve to dovelo do onoga što najviše muči hrvatskog čovjeka danas, a to je osjećaj bespomoćnosti. Taj osjećaj za posljedicu ima osobno urušavanje mnogih pojedinaca i obitelji, povećavanje broja rastava, neoženjenih i neudanih, katastrofalnu demografsku sliku Hrvatske, velike valove iseljavanja mladih i sposobnih ljudi izvan domovine i sl.
Rješenje problema svi očekuju od politike, koliko je to realno?
– Uvjeren sam da su politika i političari zbog svog neodgovornog političkog ponašanja najviše odgovorni za stanje o kojem smo govorili, što znači da oni imaju i moć da to promijene. Koliko god su nas izmorili postizborni pregovori, u tome vidim nadu za bolje sutra. Odgovornost je i na svim drugim institucijama, uključujući i Katoličku Crkvu, ali velika je odgovornost i na građanima. Kad je riječ o građanima, onda tu ne mislim samo na izbore kao vrijeme kada oni mogu mijenjati stvari nego mislim i na svakodnevni život kad građani svojim ponašanjem, počinjući od rada na crno, izbjegavanja plaćanja poreza, traženja veze za školu, za posao, za liječnika…, podržavaju koruptivno ponašanje koje je izvor i početak mnogih drugih problema našeg i svakog drugog društva. Kad je riječ o Katoličkoj Crkvi, onda je dovoljno spomenuti postotak onih koji se izjašnjavaju kao katolici i to usporediti sa stanjem u Hrvatskoj. Svi oni koji se izjašnjavaju dijelom Crkve odgovorni su za to što postoji tako velik raskorak između onoga što govorimo da jesmo i onog što životom pokazujemo da jesmo.*
Što biste za ovogodišnji Božić poručili našim čitateljima?
– Svim čitateljima želim da ovog Božića i u ovoj Jubilejskoj godini budu dotaknuti Božjim milosrđem. Na poseban način potičem sve vjernike da nam ovogodišnji Božić bude prigoda za osobni susret s licem Božjeg milosrđa, koje nam se objavilo u betlehemskom Djetetu kako bi Bog u prvom redu preko nas pokazao svoje milosrđe svijetu. U duhu ovih želja, kršćanima čestitam Božić, a svima želim sretnu novu 2016. godinu.
Izvor: vecernji.hr
