Rovariti za Hrvatsku
Što vi mislite kako Srbi uspijevaju sve okrenuti u svoju korist? Mislite li da inverziju krivnje i sotoniziranje hrvatskoga naroda postižu prosvjedima i peticijama? Apelima i molbama? Ne, ono što oni čine nitko ne vidi i ne čuje. Oni su se naučili rovariti. Potajno i kontinuirano. A što mi radimo dok oni rade?
Mi vegetiramo. U političkom smislu. Živimo svoje živote kao da nemamo nikakvih neprijatelja, kao da nam čitavi svijet želi dobro, kao da su posvuda ljudi koji se brinu da sve uvijek ide u našu korist. Kao da nam se nakon Domovinskoga rata ništa ne može dogoditi, kao da je najgore prošlo, kao da jednostavno sve mora ići nabolje odsad, nikako nagore. Vidite, mi smo vjerojatno jedini koji to misle. Svi ostali rovare.
Prava svjetska politika nije ono što čitate u novinama ili vidite na TV-u. Prava politika događa se iza zatvorenih vrata, u sobicama kojima pristup imaju samo oni koji žele na bilo koji način utjecati na svjetske događaje. I znate što? Hrvata nema ni u jednoj od tih sobica. Jer mi se ponašamo kao da nam to ne treba, kao da je sve u najboljem redu, i kao da će se sve samo popraviti ako nije. Ali neće.
I što se događa kad se svjetski procesi usprkos našoj kolosalnoj pasivnost ne odvijaju onako kako bismo željeli? Mi prosvjedujemo, mi se žalimo, mi pišemo pisma ovima i onima tražeći pravdu i odgovornost. Osjećamo se samopouzdano jer znamo da smo u pravu pa smo time automatski i pobjednici. Ali nismo.
Mi smo gubitnici. Zašto? Ne jer činimo krive stvari, već jer ne činimo ništa. Prosvjedi, peticije, apeli i pisma nisu činjenje. To nije stvarno političko djelovanje. Ono što Srbi čine jest. Rovarenje. Za sebe i protiv drugih. To moramo i mi POČETI činiti. To mi moramo što prije NAUČITI činiti.
Čujemo stalno kako je pravda zakazala, kako je haški sud politički sud koji nije ostvario svoju pravu namjenu, kako međunarodna zajednica nije radila svoj posao za vrijeme srpske agresije i kako to ne čini sada. Ali ono što mi ne shvaćamo jest da je sve u savršenom redu. Ništa nije pokvareno. Ništa nije zastranilo. Nitko nije zastranio. Sve se u svijetu odvija točno prema planu. Ali zašto to nama ne odgovara?
Ne zato što se taj svjetski plan sudara s hrvatskim, već zato što hrvatski plan ne postoji! Hrvatski narod je prevalio nevjerojatnu kalvariju kako bi došao do svoje države. Ne znam je li ijedan narod morao toliko patiti za taj cilj. Ali unatoč tome čini mi se da mi nismo shvatili što to država uopće jest i koliki je njen značaj za stabilnost i opstanak naroda. Mi smo si nešto krvlju izborili, a onda nismo imali pojma što s time raditi! Prvi trenutak slabosti i odmah smo natrag ustoličili naše tamničare i krvnike. I onda krivimo njih za sve što nam se događa. Ne, svoje ćemo probleme riješiti kad počnemo rovariti, kad se počnemo napokon boriti u zvjerinjaku kojeg zovemo benigno svijetom, a što dosad nismo činili. To nije borba tenkova i pušaka. To je borba pameti, proračunatosti i ustrajnosti. To je tiha borba koje većina ljudi na svijetu nije uopče svjesna. To je borba u koju se moramo uključiti. A prvi korak za to nisu organiziranje prosvjeda, već preuzimanje Sabora. Prvo moramo uspostaviti kontrolu nad svojom državom kako bismo mogli utjecati na poteze drugih. Sada svu svoju energiju moramo uložiti u to. Jer vremena je kobno malo.
Dakle, možemo učiniti to ili stvoriti najbogatiju tvrtku na svijetu preko koje ćemo kupovati naklonost moćnih svjestskih igrača. Ja sam za prvu opciju jer je realnija i jer nema dovoljno vremena za drugu.
Ali tražiti od svijeta da se popravi, to je uzaludno. Tražiti od Haaga pravdu uzaludno je. Ti ljudi su zlo. Svi ti prosvjedi, peticije, apeli i pisma de facto su zahtijevanje da Sotona počne činiti dobro. A ne morate biti Papa kako biste znali da je to jalov posao.
Aleksandar Kostjuk
