DOK HBK ŠUTI: Patrijarh Irinej Papi Franji – skinite Stepinca s dnevnog reda!
Kako sada stvari stoje, kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca, kojeg hrvatski katolici drže uzorom otpora dvama zlima dvadesetog stoljeća, fašizmu i komunizmu, te spasiteljem stotina Židova, Srba i Hrvata od ustaškog terora, neće biti objavljena tako skoro, možda čak za nekoliko godina.
Uspjeh je to srpske i vatikanske diplomacije; odnosi dviju država na povijesnoj su visokoj razini, kako je to jasno ocrtao srpski predsjednik Tomislav Nikolić odlikujući odlazećeg nuncija u toj zemlji Orlanda Antoninija i zahvaljujući Svetoj Stolici što nije priznala osamostaljenje Kosova, a ispod glasa i apostolskom ambasadoru što je pomogao pri odgađanju Stepinčeve kanonizacije, što je postala vrhunska preokupacija srpske vjerske i državne politike.
O čemu je Nikolić, kao top-temi, razgovarao i prigodom audijencije Papi, a to je i osnovni sadržaj nekoliko pisama što su ih izmijenili srpski patrijarh Irinej i papa Frane, o čemu hrvatsko-katolička javnost zna vrlo malo.
Odbijeni biskupi
Kao vrhunac uvrede koju je Vatikan nanio hrvatskim biskupima spominje se kako su izaslanici Hrvatske biskupske konferencije u Kongregaciji za kauze svetaca “otkantani” kad su se došli informirati o zastoju u Stepinčevu procesu, te su se šutke i podvijena repa vratili kući, pristajući na zajedničku komisiju s predstavnicima SPC-a koja bi trebala razmotriti ulogu “ratnog Stepinca”, odnosno njegova odnosa prema fašističkim vlastima NDH.
Iz pisama koje je patrijarh Irinej u ime Arhijerejskog sinoda SPC-a uputio papi Frani, a koje je objavio Jutarnji list, vidljivo je što srpska strana zamjera zagrebačkom nadbiskupu za vrijeme Drugog svjetskog rata.
“Kardinal Stepinac nije protestirao nego je šutio i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih sveštenika i monaha i više stotina tisuća pravoslavnih vjernika, njegovih sugrađana.
Nije protestirao nego je šutio pred činjenicom da su u \’njegovoj državi\’ hladnokrvno, planski i sustavno ubijana i djeca \’nepoćudnih\’ građana te države – Srba, Židova, Cigana”, navodi patrijarh Irinej, koji je korespondenciju s Papom pokazao novinaru Dragi Pilselu, ocjenjujući Stepinčevo djelovanje u NDH kao “stravičan kompromis” koji je, i pored spašavanja pojedinaca Stepinčevim zauzimanjem, “stvarao odium prema Rimokatoličkoj crkvi u Hrvata, simboliziranoj u njegovoj ličnosti”.
Komunistički proces
Patrijah Irinej smatra kako je Stepinčevoj “kontroverzi na najgori način pridonijela krvava komunistička strahovlada poslije Drugog svjetskog rata, kao i proces koji se protiv njega vodio pred komunističkim sudom 1946. godine, a koji je rezultirao njegovim dugogodišnjim zatvorom i konfinacijom. Na taj način nije u javnosti nikad stvoren izbalansiran historijski sud o Stepincu”.
Zamjera mu i odnos prema prevođenju Srba u katoličku vjeru kao prozelitističku akciju. Ističe kako je Stepinac, doduše, podsjećao kako prelazak na katoličanstvo treba biti slobodan, ali “prozelitizam u praksi nije spriječio, nego i odobrio”.
“Kad su državne vlasti NDH bestidno i naočigled svih pretvorile zemlju u klaonicu, kardinal Stepinac se suzdržavao od osude režima, zalažući se isključivo za pojedinačne žrtve progona i nemajući snage da osudi vlast koju je od početka tako srdačno pozdravio”, piše patrijarh Irinej, pozivajući Papu da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca “skine s dnevnog reda i prepusti nepogrešivom Sudu Božjem”.
Postulator Stepinčeve kauze msgr. dr. Juraj Batelja pripremio je stotine stranica dokumenata koji bi trebali svjedočiti o Stepinčevoj ulozi za vrijeme NDH, tvrdi kako intervencije srpskih političara i crkvenih predstavnika prema Svetoj Stolici i protivljenje proglašenju svetim bl. Stepinca potvrđuju da napadi na njegov sveti lik i djelo u protuhrvatskim i protukatoličkim krugovima nisu ništa manje agresivni ni politički pogubni no što su bili za njegova života.
Vidoviti Kljaković
– Kako je vidovit bio slikar Jozo Kljaković kad je početkom srpnja 1953. ustvrdio da oni svoje napade na kardinala grade na neistini, na poluistini, na izvrtanju činjenica, na falsifikatu dokumenata, na iskrivljavanju hrvatske povijesti… Savršen bizantinsko-komunistički sistem laži.
Dok je SPC prešućivala zločine koje su u Srbiji činili srpski političari nad vlastitim narodom i njezinim svećenstvom, a i danas ih prešućuje, dotle ona krivotvorinama stvara mitove i zlu krv prema hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi, blateći bl. Alojzija Stepinca koji je i srpskom narodu učinio čudesna djela ljubavi – zaključuje postulator Batelja.
Spašavanje Srba
Od osnutka NDH, navodi se u knjizi Jurja Batelje, štitio je Stepinac Srbe od ustaških nasrtaja; spasio je 150 Srpkinja od pokolja u Glini, u rujnu 1942., na njegovu intervenciju, pušteno je na slobodu 220 srpskih talaca iz Pakraca, spriječio je nekoliko strijeljanja maloljetnih Srba komunista, intervenirao za uhapšene pravoslavne episkope, osigurao smještaj za sedam tisuća srpske siročadi s Kozare, tri tisuće partizanske djece i oko pet tisuća djece iz logora po Dalmaciji, izbavio nebrojeno pojedinaca…
Prelasci u katolike
Stepincu se na dušu stavlja i pitanje “vjerskih prijelaza” s pravoslavne na katoličku vjeru. No niz njegovih okružnica i pisama upućenih župnicima to demantira, a posebno se protivio od države poticanim “nasilnim prijelazima”. Svojim je svećenicima 1941. godine poslao povjerljivu okružnicu u kojoj ih je uputio da životno ugroženim Srbima i Židovima odobre konverziju na katoličanstvo, ali “kad prođe ovo vrijeme ludila i luđaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji su konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.
‘Genocidni Hrvati’
Batelja ističe kako nikad ni jednom riječju Sinod SPC-a nije osudio njemačke, ljotićevske i nedićevske žrtve u Srbiji, a njihov memorandum tražio je “da hrvatski narod u cijelosti treba snositi odgovornost za ustaško nasilje”, čime je, po svemu sudeći, stvorena teza o “genocidnosti hrvatskog naroda”.
Vrh SPC-a ni riječ nije rekao ili napisao kad je u kolovozu 1942. godine Beograd proglašen prvim većim gradom “oslobođenim od Židova – judenfrei”, kad je od 11.870 prijeratnih beogradskih Židova kraj rata doživjelo njih samo 1115. Dokumenti o spašavanju ili barem kakvoj intervenciji za progonjene Židove i Rome sa strane vrha SPC-a nikad nisu objavljeni – ako ih je uopće i bilo, piše Batelja.
DAMIR ŠARAC/SLOBODNA DALMACIJA
