Posljedne castvo

Bit vremena je kvarenje. Komad kruha, lubenica, pegla ili čovjek nakon određenog vremena se pokvare. Kruh se ubuđavi, lubenica sagnjije, pegla pokvari, čovjeka pojedu crvi. A u najvećem broju slučajeva pokvari se još za života. I Sunce će se jednoga dana ”pokvariti”. Tu prilično banalnu činjenicu uporno previđamo. Velebne ljudske zamisli čudesno vise u zraku. Ali odaje ih minhauzenovski perčin. Pravimo se da ga ne vidimo,  jer kako bismo drugačije preživjeli do sutra!? No, što god činili, jedno ”sutra” ionako nećemo dočekati. Mladi ljudi intuitivno osjećaju da su besmrtni, no s vremenom iskustvo tu intuiciju potamni. Ipak, neki optimizmi kao da nikad ne posustaju. To su vjera u znanost i vjera u buduću utopiju.

Oni koji sumnjaju u to dvoje obično bivaju proglašeni zaostalima. I u Hrvatskoj vjera u napredak ima brojnu pastvu. Njihova logika je vrlo jednostavna: jučer nije valjalo ništa, sutra će sve biti bolje. Međutim, služeći se tom logikom, mirne duše možemo reći: sutra ne valja ništa, prekosutra će sve biti bolje. I tako ad infinitum. Logika im dakle ne vrijedi pišljiva boba i podsjeća na onu krčmarsku dosjetku ”Sutra točimo besplatno”. Zato je žalosno čuti navodno ozbiljne ljude u ozbiljnim godinama kako zbore: ‘nacija je stvar prošlosti’, ‘suverenitet je prevladana kategorija, zaboga, živimo u 21. stoljeću, dobu interneta i globalnog sela’, ‘samo ujedinjeni svijet sposoban se je nositi s izazovima sutrašnjice’, ‘eurointegracijska politika nema alternative’ i slične gluposti.

Živimo u vremenu Posljednjeg Carstva, utemeljenog na mitovima o vječnom društvenom i znanstvenom napretku, stalnom rastu, mrtvom Bogu i obogotvorenom čovjeku. U naravi je carstava da cvjetaju dok se šire i propadaju kada to širenje prestane. Stoga će globalizacijski zamah sigurno potrajati još izvjesno vrijeme, a vjerojatno je i da će svijet jednoga dana biti ujedinjen na određeni način. Koliko će to potrajati i kakve će posljedice imati, teško je predvidjeti, no jedno je sigurno – i to će carstvo, kao i sva dotadašnja, propasti. Zajednice koje sačuvaju jezgru koherencije opstat će i ponovo se uzdignuti, kao što su Židovi opstali kroz povijest, a od bezobličnog ostatka nastat će neki novi identiteti i neke nove zajednice.

Takvo je  iskustvo vrste. Dovoljno smo razumni da uvidimo da smo smrtni i da je sve, ali baš sve, prolazno, te da je svaka vjera u konačno razrješenje ljudske bačenosti u svijet, bilo kroz napredak znanosti, bilo kroz tzv. samoostvarenje, puka iluzija. Da bismo uopće mogli pojmiti konačne odgovore, morali bismo biti u poziciji nekoga tko je istodobno  u svemu i izvan svega postojećeg. A to može biti samo Bog. Stoga je jedino što nam preostaje u suočavanju s ljudskom efemernošću metafizika. Naše doba je cinično, na metafizičke spekulacije gleda s podsmijehom. Mediji se agresivno podruguju svakom tračku idealizma ili kršćanske pobožnosti, a agresivni ateisti poput Dawkinsa medijske su zvijezde. S druge strane cvjeta mnoštvo najbizarnijih kultova.

Mladi ljudi spremniji su povjerovati nekom lukavom guruu iz Indije nego svećeniku iz susjedstva. Ne treba ih previše ni osuđivati kada i prološki župnik kao svoju obranu u seks-skandalu s maloljetnicama navodi to nikada nisu utroje. Unatoč svim tim znacima duhovne krize, projekt globalizacije nesmetano napreduje, mit o znanosti se brani i ”isključivanjem” ako treba, a u ime demokracije uvode se nadnacionalne suprastrukture bez ikakve demokratske legitimacije. Vrli novi svijet nastupa nezadrživo. I nema nikoga da mu se učinkovito suprotstavi. Oni koji to pokušaju automatski bivaju etiketirani i ismijani.

Hrvatska, kao mala zemlja čvrsto zahvaćena tim centripetalnim silama, uopće se ne suprotstavlja vlastitom programiranom nestajanju. Štoviše, poklonici novog doba još likuju: ”Čemu se uopće opirati!? Zar nam nije bolje biti dio nečega većeg i naprednijeg, nego biti izolirani, zaostali i beznačajni!?” Može se to i tako gledati, ne sporim. No mravu kojeg je progutala ptica nikakva korist od toga što leti. Sve što postoji, ma kako beznačajno bilo, nastoji opstati. Zašto bismo mi bili iznimka? Paradoksalno je da se nacionalnom rastakanju još jedino kako-tako suprotstavljaju vjernici, ljudi koji drže do kršćanskog i nacionalnog nasljeđa. U raj, naime, odlaze pojedinci, a ne narodi, i sa stajališta katoličkog univerzalizma mogla bi se logično braniti neopterećenost nacionalnim.

No kako je braniti sa stajališta agnosticizma ili ateizma? Obično se smatra da svaki čovjek nastoji nadvladati vlastitu smrtnost kroz potomstvo, osobna postignuća vrijedna pamćenja ili kroz vjeru u spas duše. Pošto nevjernici ne vjeruju u spas duše, preostaju im prva dva načina, a obadva se, uglavnom, ostvaruju u okviru vlastite nacije. Jer kakvo bi to bilo proživljavanje u potomcima koji ne bi govorili našim jezikom, ne bi poznavali naše običaje i ne bi se pozivali na nas kao na svoje pretke!? I na kakvu to slavu u hipotetskoj budućnosti, recimo, može računati hrvatski pisac kada više ne bude hrvatskog jezika!? Stoga je neshvatljivo kako to da se agnostici i ateisti ne bore za nacionalne interese kudikamo žešće od bogobojaznih katolika?

Autor: Damir Pešorda

Odgovori

Skip to content