Jesu li naši mladi vjernici?
Vijest da su naši mladi treći u Europi po ispijanju alkohola, a slično će biti i po uzimanju opojnih sredstava stavlja pred našu politiku, a naročito pred Crkvu, ozbiljno pitanje. Kakva nam je budućnost ako zdravi mladiodlaze trbuhom za kruhom, a preostali postaju ovisnici?
Kad se zna da se u Hrvatskoj preko osamdeset posto ljudi izjašnjava katolicima, onda devijacije mladih stavlja u pitanje djelovanje Crkve u narodu. Sve ovo daje lošu ocjenu vjeronaučnog rada Crkve koja prisutnošću u školi ima
zadatak da mlade poučava i odvodi od takvih zastranjenja .
Nakon primanja sakramenta krizme najveći broj mladih ne dolazi više na nedjeljnu sv. misu, koja je osnovna dužnost svakog katolika. Čovjek je duhom bogolik i druženje s Bogom u crkvi ispravlja eventualne pogreške koje je učinio kroz sedmicu. Kako to da najveći broj krizmanika i krizmanica zaboravi na tu nedjeljnu dužnost? A skoro su svi pohađali vjeronauk u osnovnom obrazovanju u školama.
Napuštanje crkava je prisutno i na Zapadu, primjerice u Njemačkoj. Kod njih su vjeronauk u nedostatku svećenika sve
više krajem prošlog stoljeća preuzimali vjeroučitelji koji nisu svećenici, često odani raznim liberalnim ideologijama, marksizmu i kritiziranju vjere i Crkve. Župnici jedva da imaju volje držati vjeronauk za prvopričesnike. U jednoj njemačkoj župi niti jedno dijete pred prvu pričest nije znalo Deset zapovijedi osim jednog mališana koji je tek stigao iz Hrvatske i to izgovorio na hrvatskom. Čak je bilo moderno neko vrijeme da roditelji drže pripravu za sakrament krizme, dakle, ljudi koji i sami nisu dovoljno poučeni u vjerskim istinama.
Posljedice su strašne! Crkve su u kratko vrijeme ostale bez svojih mladih, iako se u župama tu i tamo sačuvala jezgra mladih u vjerskim klubovima. Kod nas nema ni toga. Crkva se previše oslanjala na školski vjeronauk, a župnici nisu držali vjeronauk po župama. Oslanjanjem na školski vjeronauk uglavnom djeca ostaju bez dovoljnog poznavanja svoje vjere te se „njemački sindrom“ događa i kod nas.
Za vrijeme komunizma svećenici su u crkvenim prostorima imali svakom razredu po dva sata sedmično vjeronauk. Neosporno je da je taj župski vjeronauk za vrijeme komunizma sačuvao vjeru mladeži u teškim uvjetima propagande protiv Crkve. Biskupi su željeli da se župski vjeronauk nastavi jednim satom sedmično nakon što je uveden u škole. Taj bi vjeronauk vezao mlade uz župu i župnika, dopunjavao znanje koje nisu dobili u školi.
Na bogoslovnom učilištu se govori kako taj vjeronauk, ako se uopće drži, mora biti više druženje nego prijenos nekog znanja. Vjeroučitelji u školama podliježu praksi da mlade zabave filmovima i igrama da bi se očuvala disciplina u razredima. Mlađi svećenici odreda ne žele u škole, ali ni u svojim župama ne drže vjeronauk. Što uopće jedan župnik radi kroz tjedan ako ne drži vjeronauk? I ima li išta potrebnije u župi od toga da župnik ili njegov pomoćnik drže nastavu župskog vjeronauka?
Njihovi starješine to znaju, ali ne reagiraju. Uglavnom se vjeronauk svećenika svodi na spremanje za prvu pričest, a više puta se i to povjerava časnim sestrama i laicima, i dvadesetak sati pripremanja za krizmu pričama bez udžbenika. Pouka bez knjige je pisanje po zraku. Čovjek se pita što će neki župnik kroz tjedan raditi ako nema vjeronaučne pouke. Čim će on vezati mlade uz Crkvu bez poznavanja svoje vjere.
U starom katekizmu stoji odgovor na pitanje, zašto smo na svijetu: „Na svijetu sam zato da Boga upoznam, da Ga ljubim, Njemu služim i tako u Nebo dođem.“ Boga se ne može upoznati bez vjeronauka. Ako nema dovoljno dobrog vjeronauka upoznavanja ljubavi Božje od ljudi koji predvode vjersku zajednicu, onda ne može biti ni privrženosti Bogu, pa mladi napuštaju Crkvu podliježu raznim ovisnostima u kojima smo pri europskim vrhu, kao i spolnom nemoralu. Mnogi se zadovoljavaju prisutnošću mladih na crkvenim svečarskim zabavama i sličnim skupovima. Ali to je
zabava, a ne druženje s Bogom.
Pitanje se postavlja: je li vjersko znanje preduvjet za rast u vjeri? U evanđelju čitamo da Isus slavi nebeskog Oca jer sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima i jednostavnima. Oni koji sebe smatraju mudrima ne trče za Bogom jer su oni umišljeni da sve znaju, a ustvari ne znaju, te im Crkva i nije potrebna. Na mnogo mjesta u evanđelju stoji Isusov poziv da se propovijeda evanđelje po svemu svijetu, kao uvjet spasenja ljudi. Zato je potrebna evangelizacija mladih u župnom vjeronauku, kad to nije moguće u školama. Poznavanje svoje vjere uvodi ljude u živi odnos ili povezanost s Bogom. Tako mladi prepoznaju svoj unutarnji odnos s Bogom. Njima je važno samo površno znanje o Bogu, a ne odnos s Bogom. Njihovo površno poznavanje vjere postaje zapreka da uđu u unutarnji odnos ili povezanost s Bogom.
Ako postoji vjeronauk i u školama onda je normalno da društvo čeka plodove toga vjeronauka. Ne možemo kriviti sam društvo, a ne vidjeti i svoje pogreške. „Stablo se pozna po plodovima“ (Lk 6,43).
DON LUKA VUCO/MISIJA
