Na unutarnjim SDP-ovskom izborima mali prostak Milanović odlazi u zaborav
Ili ja ili ti„, rekla je 2016. godini 2015. pa se stara povukla s kalendarske scene bez pravog otpora, znajući da ništa dobro nije donijela svijetu koji je zgađen ratovima i zagađen smogom. Da ne bi zaostala za zaslugama stare, nova je godina otvorila novu krizu na Bliskom istoku nemirima u Saudijskoj Arabiji koji mogu imati dalekosežne posljedice i dodatno zakomplicirati ionako složenu situaciju koja će se prelijevati u Europu, ako ne drukčije, a onda još većim migrantskimim valovima i džamijama s minaretima višim od katedrala.
Dobra, stara zapadna Europa kojoj je liberalna demokracija toliko oslabila obrambene instinkte da usred sebe trpi stvarne i ili potencijalne terorističke oaze, vrlo je začuđena i zgranuta što nova, istočnounijska Europa drukčije promišlja i niti ne pomišlja ponavljati pogrješke zapadnounijske te se od Baltika nadolje sve više orbanizira s naglaskom na Poljskoj. Zemlje na crti Baltik-Crno more- Jadran nikako ne bi htjele šerijatske zakone, niti da im netko rubi glave ako budu neposlušni. Dosta su im rezali glave u ne tako davnoj komunističkoj prošlosti.
Glede smoga, stakleničkih plinova i ostaloga smeća u zraku i u zemlji, situacija postaje dramatičnom ne samo u Pekingu i Tuzli. Na sjevernom polu plus dva stupnja, u mojim brdima minus dvanaest i pola metra snijega. Da je Amundsen živ, sada ne bi poduzimao ekspedicije na Južni i Sjeverni pol niti spašavao Nobila, nego bi došao k meni na čaj, sa zapregom haskija ili cepelinom.
Kada uskoro na Sjevernom polu bude dvadeset stupnjeva, mladi nezaposleni Hrvati naći će tamo posao. Pa dok njih dvjesto tisuća mladih i nezaposlenih čeka da se još malo zagrije Sjeverni pol, gornjih dvjesto tisuća Hrvata hrpimice odlazi na skijanje preko žice u Sloveniju, u Austriju i Italiju, čak i u Bosnu, gdje se Dodik opasno skliže prema Srbiji, to jest „velikoj Srbiji“. U tom skijaškom i klizačkom zanosu Srbija se opet uporno miješa u unutarnje hrvatske stvari, pa na našu nabavku raketa većega dometa (300 kilometara) vrišti od užasa i s velikom pozornošću prati kako hrvatska predsjednica obilazi vojne poligone u Sjedinjenim Državama i sudjeluje na manifestacijama koje se zovu „Žene vojne vođe“ ili slično.
Urbani politički primitivac
Kolindu je Milanović nazivao „vojnikušom“ u svom otmjenom rječniku, koji obiluje izrazima poput hajdučije, špijuna, kriminalaca i sličnim. Sada kada je sve izgubio, najednom su i u SDP shvatili da imaju posla s čovjekom bez kontrole, urbanim političkim primitivcem koji jednostavno nije smio voditi čak ni neoboljševički jurišni dio stranke satkan od različitih jovanovića, marasa i baukova i obersnela. Vidjevši da je vrag odnio šalu, prvi se javio Baldasar, nešto prozborio Vidović, iz daljine kuhao Picula, mali Račan koji ima određenu težinu, a onda je i Flego istupio iz sjene. Leko još mrzovoljno šuti, ali se distancira od velikoga vođe, pa će na unutarnjim es-de-peovskom izborima biti manje ezopovskih govora, a više petardi u čijoj će buci jadni, mali prostak Milanović zauvijek otići u zaborav. Ne posve, da se to ne dogodi pobrinuo sam se ja, knjigom „Hrvatske kronike“ koja obuhvaća sedam glupih godina, od kojih četiri pripadaju Zokiju. Usput, sada se na mojoj liniji našao i Josipović pa govori što sam ja pisao o glupim godinama, premda one obuhvaćaju i njegove.
No, nakon što su svi oni otišli i nakon što definitivno odu, ostat će mediji i nadalje širiti smrad jugoslavenštine, polaziti u boj, u boj protiv svega hrvatskog. Oko Nove godine ponašali su se kao da je Vlastoljubna koalicija mentalnih pobijedila i ostaje na vlasti, crvene ministre i nadalje nazivaju ministrima, na zagrebačkoj „špici“ nepogrješivo susreće likove poput Krunislava Olujića ili Tvrtka Jakovine, prenose čak informaciju o sjednici nepostojeće Vlade koja je nelegalno donijela nekakve zaključke. Samo da su još malo na ekranu. Slično je bilo nakon u razdoblju nakon inauguracije predsjednice Kolinde i njezina konačnog preuzimanja Pantovčaka. A nakon što je minutu od Božića uspješno konstituiran Hrvatski sabor i proizveden Reiner – po prvi put bez jednoglasja, što je bio zadnji drski čin porazom sluđenog Zokija – informbiro HTV-a odmah se bacio na uljuđenog i uljudnog novog predsjednika Sabora zbog najave da će se Hrvatski sabor opet zvati Hrvatski državni sabor. Ma kako državni, pa to je sablazan.
Posve razumijem urednike Dnevnika koji bi što manje države, što manje Hrvatske (državni proračun im ne smeta, kao što su mnogi zapazili). Zato predlažem da se Hrvatski sabor preimenuje u Hrvatski regionalni sabor, no to bi i dalje bilo malo neobično jer ostaje pridjev hrvatski, pa mijenjam prijedlog u Regionalni sabor republike Hrvatske, s malim „r“ jer veliko miriše na državu, što je nedopustivo. Ili možda prihvatljivije: Sabor regija u republici Hrvatskoj kao filijala središnje Skupštine Regije naroda i narodnosti u Beogradu . Ali nikako Hrvatski državni sabor. Nikako! To je maslo hajdučije, špijuna, kriminalaca i neoustaša koji su prijevarom pobijedili na izborima i preuzeli Sabor, premda su po Zokijevoj matematici dobili na izborima manji broj glasova od njega. Navodno je brat Pusić profesor matematike, a Zoki njegov najbolji učenik.
Ministarstva
No dosta o gubitnicima. Pobjednici, domoljupci i mostovci upravo dok ovo pišem sastaju se (ako ih snijeg nije spriječio) da vide tko će dobiti koja ministarstva i koliko će ih biti. Novo Ministarstvo domovinske sigurnosti, ako bude, jedna je od boljih ideja, a najbolja je zamisao da će bude razjurena većina parazitskih agencija u kojima ima i podosta agenata. Valjda će biti financijski potkresana krila i stotinama protuhrvatskih udruga koje paradokslano egzistiraju (parazitiraju) na hrvatskom d r ž a v n o m proračunu.
Bit će i bilo je već riječi o imenima ministara, koja već neko vrijeme kolaju medijima. Dr. Ćorušić za zdravstvo, zašto ne – čovjek je naravno stručan, a i inače na mjestu, Demo za branitelje, zašto ne, u uredu, a ne u šatoru, Krstičević za obranu – više nego dobro. Kada se sve uskladi, a možda ne će doći do težih prijepora osim kada je riječ o Ministarstvu unutarnjih poslova, kada uštimavanja prođu više-manje glatko (ne daj Bože da dođe do teže svađe), svi idu Timu Mandataru koji će oblikovati svoj tim imajući u vidu tko ga je predložio za mandatara. Tako bismo uskoro mogli dobiti novu Vladu i Hrvatska bi mogla napokon iz glupih godina prijeći u pametnije.
S ovim riječima se oproštam, poštovane čitateljice i čitatelji, jer moram iskopati barem tri tone snijega kako bih se dočepao automobila, a zatim još dvije tone da izađem na cestu. Ako ikada izađem. A možda sretnem Amundsena.
Hrvoje Hitrec/HKV
