Med(iji) i mlijeko
Na pisanje ovoga osvrta natjerao me jedan članak koji je jučer objavljen u jednom listu, a čija je misao vodilja već neko vrijeme panično vrištala iz pojedinih dnevnih tiskovina: “Hrvatskom će, po prvi puta u posljednjih 100 godina, vladati praktični vjernici!“, kao da je to karakteristika nad kojom bi se javnost trebala zgražati.
Ako uistinu žive po kršćanskim i katoličkim načelima, to za Hrvatsku može biti jedino pozitivno, jer su, između ostaloga, temelj tih načela i Deset Božjih zapovijedi – do današnjeg dana najbolja uputstva za stvaranje istinski slobodnog i pravednog društva. Na stranu to što je članak očito pisan u žurbi, obzirom da sadrži kako gomilu tipfelera, tako i gomilu ostalih grešaka, mnogo je informacija unutar samoga teksta koje ne stoje. Dok su autori na početku teksta još donekle i pokušavali samo „izvještavati“ o događajima, cjelokupna je priča brzo pala u vodu, jer se počelo sa slabo provjerenim informacijama na kojima su se temeljile druge, daleko više huškačke. Huškačke i slične informacije nikad ne čine dobar članak, ne zato što su same po sebi subjektivne, već zato što gotovo nikada nisu istinite.
Nije tajna da određen dio vrlo prominentnih novinara gaji neskriven animozitet prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i šire, ali se postavlja pitanje zašto se isti ne informiraju kvalitetnije. Materiju o kojoj se piše, a osobito kada se kritizira, valja dobro poznavati, a ne tek natucati nešto što se nekada čulo negdje, iz tko-zna-kakvog izvora. I upravo toga smo se stvarno naslušali i previše u posljednjih nekoliko godina, s naglaskom na posljednjih nekoliko mjeseci – kojekakvih visokih izvora koji su, više ili manje (premda češće manje) točno, predviđali svakojake događaje. Iskreno sam tužan svaki put kada pročitam takav članak, ne zbog toga o čemu piše, već zbog načina na koji se u njemu piše, prije svega o ljudima.
Razumljivo mi je da u suvremenoj slobodnoj državi postoji pluralizam mišljenja, i dapače, hvala Bogu na tome, ali određeni diskurs koji slušamo u posljednje vrijeme zaista prelazi sve granice dobrog ukusa i pristojnog ponašanja, a sa spomenutim pluralizmom nema veze. I to upravo od strane novinara. Novinarski posao je težak, možda ne zato što je fizički zahtjevan, već zato što je odgovoran. Barem bi trebao biti. Svaki novinar ima moć krojenja mišljenja ljudi, svjesno ili podsvjesno – to je činjenica.
Sumnja je nevjerojatna stvar, dovoljno je da netko jednom nešto spomene, i ta će se tvrdnja propagirati godinama, pogotovo u podjelama opterećenom društvu kao što je naše. A što se događa kada se neke tvrdnje ponavljaju iz dana u dan, uvijek i iznova? Najsvježiji primjer takvih manipulacija javnošću jesu nedavne predizborne ankete, pa čak i ove nove, postizborne. A da ne spominjemo napade na Crkvu, branitelje i slične slučajeve, koji gotovo da su postali norma hrvatskog novinarstva.
Često novinari ne razmišljaju koliko su zla, ili s druge strane, dobra, sposobni načiniti jednim potezom pera. “Ne ukradi” ne sugerira samo da je zlo ukrasti nekome njegovu svojinu, imovinu, već i njegov ugled ili dostojanstvo. Koliko razmišljamo o tome? Malo, nažalost, vrlo malo. Svjedočili smo brojnim histeričnim ispadima raznoraznih novinara, kao i ostalih komentatora društveno-političkih događaja u posljednjih nekoliko tjedana, gotovo dva mjeseca, i to nerijetko upravo od onih novinara koji se plaćaju direktno iz džepa poreznih obveznika.
Svaki normalan čovjek preispituje se svakodnevno, svoje postupke, djela i riječi. Kako se čovjek može osjećati, i kako čovjek može suditi o sebi na kraju dana, kada se pogleda u ogledalo, ako čitav dan nema mira niti privatnosti, ako ga se prati maltene u nužnik, a kada god progovori – te se izjave pojedinci hvataju poput lešinara, te kreću izvlačenja iz konteksta, koja su do te mjere usavršena, da se čak i Svetom Ocu u usta stavljaju riječi koje ne samo da nikada nije izustio, već nikada nije rekao niti išta slično.
Koja je uloga članaka koji se bave time tko je što obukao, gdje je tko bio i inih? Ili, još gore – potpuno u maniri najžuće štampe, naslovi poput: „On je napravio nešto, a što je ona na to odgovorila ostavit će vas bez daha!“. Svakome je jasno da su spomenute vijesti prisutne jednostavno da bi privlačile pažnju i da bi ih ljudi otvorili, čime (zbog različitih reklama i sličnih načina financiranja) portali i mediji zarađuju, ali nitko ne razmišlja da to ujedno i srozava standard novinarstva samog, spušta ljestvicu onoga što ljudi od novinara i medija očekuju općenito. Informativne emisije tako postaju zabavnim programom, novinari javno pozivaju na prosvjede, a sve ono što priželjkuju objavljuju pod oznakom „visokih izvora“ iz ove ili one institucije, stranke ili bliskog suradnika neke osobe. Prokušani, gotovo izlizani trikovi, ali nije problem u trikovima, već u nečemu drugome.
“Ne reci lažna svjedočanstva” govori nam daleko više od puke zapovijedi, to je kodeks koji definira postojanje prava i pravičnosti. Ako živimo u društvu u kojem se laž svakodnevno propagira, u kojemu se svakodnevno lažno svjedoči, kako onda prosječna, normalna osoba, može donijeti sud o bilo čemu? Kako može postojati pravda kada je istina, temelj pravičnosti i pravde, poljuljana? Ako slušamo jedan dan jedno, drugi dan protuslovlje onoga jučerašnjeg, može li oboje u isto vrijeme biti istina?
Odgovor se nameće sam, i time se postavlja još jedno pitanje. Ako ne postoji istina, to jest, ako ona nije ponuđena čovjeku koji treba donijeti sud o nečemu, kakva će i koja vaga njemu biti mjerodavna? Koja je vjerojatnost da padne u malodušje i digne ruke od svega? Potrebni smo dobrih novinara, kao što smo potrebniji i dobrih liječnika, svećenika, inženjera ili političara. Ako smo ih potrebni, onda je ispravno i dobro zapitati se – što to onda čini dobrog novinara, i koja je naša uloga u svemu tome? Rekao bih, na tragu ovoga razmišljanja, da dobrog novinara, prije svega, čini istinita, provjerena i cjelovita informacija.
Jednom riječju – iskrenost – počelo i vrhunaravno načelo kojega se svaki novinar treba držati. Primijetit ćete, ne moramo se nužno slagati u mišljenju, ali ako držimo do iskrenosti, kako našeg razgovora, tako i naših argumenata, možemo vrlo ugodno i prijateljski razgovarati, bez obzira na stavove. Tek kada svaki novinar svoje slovo u srcu izvaže i procijeni da je istinito, a ne da je podobno, možemo očekivati da će na temeljima takvoga izvještavanja nastati kvalitetan i zdrav mentalitet jednoga naroda. A sve je to ključno za bolje društvo.
Antonio Stanešić/kamenjar.com
