ZAŠTO SE LJEVIČARSKA ‘AVANGARDA’ PONAŠA TOLIKO AGRESIVNO
Istražujući fenomen ponašanja današnje ljevice u Hrvatskoj, prije svega polazište da na sve ima pravo, da to pravo nije za propitkivanje i da isključivo oni, njeni pripadnici, mogu i smiju presuđivati o vrijednosti i opravdanosti svega u društvu, nemalo puta sam razgovarao s ljudima koji su s njima u političkim institucijama, pa i privatno, imali veliko iskustvo.
Jedan od senatora hrvatske državotvorne politike tada mi je rekao najupečatljivije mišljenje. Otprilike da je i sam bio zatečen tvrdokornošću njihovoga ponašanja, pa i ljudi koje je privatno poznavao u drukčijem svijetlu. Naglasio mi je da ih je i sam često čisto ljudski znao pitati, kakvo im je to ponašanje, ali nikada nije dobio racionalan odgovor. Jedino je stekao dojam da oni uistinu misle da je njihovo ponašanje potpuno ispravno, te da su zbog toga opasniji. I, nesocijalniji.
Kad su u manjini, nameću dijalog, zaštitu prava manjine, nužnost pregovora i razgovora, vuku za rukav i izmišljaju stotine razloga za ravnopravan odnos, pri čemu je ravnopravnost – uvijek u njihovu korist.
Kada su u većini, odmahuju rukom na dijalog, ne interesiraju ih tuđi argumenti, demokraciju tumače kao pravo većine i sve svode na – broj ruku u zraku.
Malo Pavelića, malo ustašluka…
Povod za ovaj tekst je Grmojino priopćenje u povodu – Reinerove vožnje. Nije ni počeo vladati, a čovjek se brani. Od koga? Od antifašista, pardon, od avangardista.
Zbog čega oni tako skaču na sitno, što bi ljudi rekli? Jer su rođeni napadači, agresivni kao i svaki čovjek iskompleksiran, recimo, niskim rastom, kao najslabije dijete za zajedničkim stolom koje viče da ga se čuje, zahvaća najviše hrane bez obzira na to što je ne može pojesti, najviše traži i zahtjeva, jer je fizički najslabiji, pa su u strahu od konkurencije – velike oči.
Ako i nema iskustva na vlasti, Grmoja i ljudi oko njega morali bi poći od elementarne činjenice da su – krivi. Naravno avangardi, ljevici, antifašistima. Razlog? Hoće vladati pored živih avangardista.
Zbog toga je važno, pristupajući komunikaciji i suživotu s takvima, primijeniti pravilo koje ja zovem – Pečarićevo pravilo.
Akademik Pečarić je shvatio, kao vrhunski trener, da se najmanje golova prima kad najviše imaš loptu u nogama, da se najbolje braniš kad igraš na tuđoj polovici terena i da su najbolji obrambeni igrači Messi, Chavi, Rakitić, Iniesta.
Jer, staviš li deset Vukojevića u obranu – izgubio si utakmicu.
Bog ti ne može pomoći.
Dakle, poučak akademika Pečarića je – stisni antifašiste na njihovu polovicu, baci im kost, nek’ se zabave lajanjem i isprazni im agresiju na beznačajnim stvarima, pa to radi svaki dan, a radi svoj posao.
Njima baciš malo Pavelića, malo ustašluka, malo ih zabaviš nekolicinom don Kaćunka, oformiš par udruga s desetak ljudi koji će svako malo ispaljivati kakve prokatoličke zahtjeve, recimo, predložiti javnu molitvu svako jutro na Filozofskom ili na Fakultetu političkih znanosti da se ljudi imaju čime baviti i RTL o čemu izvještavati.
Zašto naši vrhunski političari, pogotovo oni koji imaju nerješive probleme sa samoproglašenim antifašistima i avangardom, ne shvaćaju taj model rješavanja i zašto ga ne primjene?
Pa i sami su dobrano inficirani tim avangardizmom. Što provincijalnim kompleksom podložnosti avangardistima, što svojom avangardističkom misijom.
A to je uvjerljivo najteže nasljeđe komunizma, pri čemu treba naglasiti da je u hrvatskom slučaju taj avangardizam debelo armiran i velikosrpskim imperijalnim avangardizmom. Nemaju ga Srbi gdje izvesti, nitko im ne priznaje pravo na Crno more ili na Sueski kanal, pa vele – drž’ se Hrvata.
I, eto, u takvim okolnostima će trebati vladati Grmojina družina s Karamarkovom i Brkićevom družinom.
Dakle, što su to avangardisti?
Sam pojam potječe iz francuske vojne terminologije. Avangarda je nastala iz dvije riječi: avant = ispred, guarde = straža, pa imamo francuski: avantguarde, što bi se u hrvatskom moglo prevesti kao neka vrsta predstraže ili prethodnice.
U hrvatskoj političkoj povijesti oba pojma imaju potpuno primjenjivo značenje. Zapravo, avangardisti u hrvatskoj političkoj povijesti taj izraz tumače i na jedan i na drugi način. Ovisno o potrebi.
Prethodnica su u miru, kad nema puškaranja, jer su u ratu u debelim podrumima, ili na udaljenim čekama, odakle najčešće podmuklo upravljaju pješadijom u osvajanju, odnosno preodgajanju neposlušnih. U ratu se zovu komesarima, a u miru državnicima i analitičarima. Preodgajanje su u hrvatskoj političkoj povijesti primjenjivali uz nekoliko debelih milicajaca, oznaša, udbaša, isljednika koji su ljude slabijega sluha i uma, odnosno tvrđega karaktera i intelekta jednostavno – premlaćivali. Dok ih ne preodgoje.
U ratu, a posebno prema pobijeđenom neprijatelju, najčešće onome koji se nije ni branio, primjenjivala se taktika – strijeljanja.
Zauzimanje društvenih položaja
Tako je i današnja avangarda u hrvatskoj politici prespavala agresiju na Republiku Hrvatsku, preživjela kratkotrajnu plimu propitkivanja neposredne prošlosti, sklonila se s očiju nacionalnih avangardista i sačekala da se oni međusobno pokolju, dokazujući jedni drugima tko je veći Hrvat.
Kad bi jedna skupina avangardnih Hrvata shvatila da im neće biti dovoljno ni snage ni vještine da one druge neavangardne Hrvate srede, pozivali su u pomoć – iskusne avangardiste.
I tako su, malo po malo u ratu između dobrih i pravih Hrvata, avangardisti izlazili iz podruma, tu i tamo stavljali hrvatska obilježja umjesto internacionalnih na prsa, tu i tamo otpjevali koju do jučer zabranjenu, a tamo podaleko od javnosti, svoje nedirnute resurse usmjerili na zauzimanje vojnih, pardon, društvenih položaja za kasnije.
Dok se ne riješe mase, odnosno – puka.
I, kad se rat završio, kad su se žrtve prebrojile, kad se vidjelo da je sukob između avangardnih Hrvata neriješen i da će trajati dok ima Hrvatske, a sukobljene strane ostale posve iscrpljene, avangardisti su se ujedinili i, eto ti – avangardizma danas.
Dali su mu ime antifašizam, osmislili političke pojmove, prihvatili novu terminologiju, izumili cijelu umjetnost, pri čemu je i onako avangardna konceptualna umjetnost doživjela svoj svjetski procvat, a u svoja njedra primili su cijele skupine svjetskih avangardista na čelu sa – Sorošem.
Da, da, svjetskoga.
Nije pravoj avangardi problem to što su jučerašnje neprijatelje morali prigrliti, jer kao svakoj pravoj avangardi, njih ne zanima ni kritika ni publika, bit svega su oni. Jer sve postoji radi njih.
A kad je propao bastion avangardizma u Moskvi, prigrlili su onaj zapadni – globalni internacionalizam. Najvažnije je da mu je cilj, od mase stvoriti – zombije.
A za održanje te biti, sve je dopušteno.
Dok jedni goli šetaju Trgom dobivajući za to novac iz državnih jasala, drugi lijepe sirove šnicle na pozornicama pretvarajući ubijene krave u umjetnost, treći leže na trgovima valjajući se u lancima, četvrti muču i bleje po trgovima zbog ubijanja krava i ovaca, peti nose dugine boje urlajući o ljubavi i veličajući neplodnost, umiranje i strasnu smrt kao viziju novoga svijeta.
Avangardisti u Hrvatskoj su to prihvatili s lakoćom prije svega jer se u njihovoj avangardnoj filozofiji nije moglo naći mjesta za pojam i sadržaj koji ne podnosi avangardizam.
To je nacija. Zašto?
Pa nacija ne trpi vlast manjine, mizernih brojeva i skupina, jer nacija je integrirana sasvim drukčijim vrijednostima.
A ako je još ta nacija hrvatski politički narod, onda je to pogotovo problem, jer u integriranoj ideji cijeloga naroda, koja bi mogla postati i državna politika, može se dogoditi da netko postavi pitanje odnosa avangarde prema hrvatskom narodu. E, to je frka.
Zbog toga se uvodi nova terminologija, poziva se Soroša, on odriješi vrećicu, odgaja gomilu jurišnika nove i najnovije avangarde, pri čemu je najsnažnije uporište u Hrvatskoj imao u sljedbenicima Ivice Račana u politici, a u umjetnosti i publicistici u sjemenu splitskoga avangardista Miljenka Smoje.
‘Punjenje’ intelektualnih akumulatora
Avangarda ne smije biti većina. Avangarda prezire masu. Njena povijesna i umjetnička finoća počiva na nerazumijevanju puka, njena veličina je otprilike u sintagmi da je filozof pametniji što ga manje ili slabije razumiješ.
Po onoj narodnoj – joj što dobro govori.
– Što govori?
– A ne znam, ništa ga ne razumijem. Joj, je pametan!
Avangarda u politici ima svoju sintezu s avangardom u umjetnosti, čak i u svjetski poznatim djelima teoretičara društva. Tako američki teoretičar Clement Greenberg dokazuje da je avangardna kultura u suprotnosti s masovnom kulturom koju on povezuje s – industrijalizacijom. Pri tome on ne govori o socijalističkom, odnosno avangardnom pojmu industrijalizacije koja je bila sveti gral, uz elektrifikaciju i zadrugarstvo, boljševičkim revolucionarima. On govori o – opasnosti kapitala. Greenberg ukazuje na kapitalističku industrijalizaciju, te njene refleksije na masovnu kulturu koju opet oblikuju masovni mediji.
On oštro kritizira postojanje i humanizam masovne kulture kao isključivi produkt kapitalizma pri čemu podvodi avangardizam iz umjetničkih u političke programe i pravce. Kud ćeš više i bolje.
Amerikanac, a tako pametan. Sve zna. Napisao novi komunistički, pardon avangardistički manifest. A nikako ga se ne može povezati s Lenjinom, još manje s Titom, da ne spominjemo Vesnu Pusić ili Nenada Stazića, čiji su dometi Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina ili u boljem slučaju Puhovski i Rimac, a vojnik i predstraža – Goran Radman.
Eto s kojih teorijskih polazišta današnja ljevica na krilima SDP-ove politike preodgaja Hrvatsku. Na krilima i u zamahu riječke političke i kulturne tvrđave gdje su postavili konceptualca Frljića, to jako uvezali s Miloradom P., svemu dali malo začina SPC-a, poškropljenog milozvukom Jandrinog jata ispod skuta Nikolića i Vučića. Uz blagoslov njenoga veličanstva Kraljice.
I što se tu onda ima pitati Grmoju?
“Neandertalca” iz provincije, poluhercegovca, katotalibana i sljednika nekakvih masovnih religija, kultura, bolje rečeno nekultura.
Grmoji, Karamarku, Brkiću, a da ne govorimo o tamo nekakvome Oreškoviću, bjelosvjetskom pripadniku industrije novca i notornoga kapitalizma, treba odmah poslati Kapovićeve trupe iz birtija, koje avangardizam bistre desetinama godina ločući Žuju ispod zgrade Fakulteta zbog punjenja intelektualnih akumulatora, a na račun povremene aktivnosti pod imenom – građanska akcija, radnička fronta, pokret za razum, ljubav, prava štakora i slično.
Avangardistima ne dati novac
Kako se dakle postaviti prema današnjoj avangardi?
Pustiti ih da govore, poslati im desetine konceptualnih provincijalaca, katotalibana, častiti ih pivom, rakijom, eventualno kadgod okrenuti prasca. Kad antifašisti i avangardisti mogu potrošiti, škrti kakvi jesu, tolike kune na trupe propalica, morali bi i njihovi suparnici odriješiti vrećice i imati na raspolaganju desetine lokalnih zajebanata koji po svemu jesu suprotnost antifašističkoj avangardi i jedva bi dočekali iz plaćenog hobija zajebavati te ugledne avangardiste.
Važno je avangardistima ne dati novac. Državni novac. Njima je to kao pupčana vrpca djetetu u majčinoj utrobi ili sisa nakon rođenja. Jer ih obuzme duh avangardizma, postanu nasilni i nervozni kad su siti, za razliku od većine poznatih živih bića, pogotovo životinja.
Treba im omogućiti što više masovne i to nacionalne kulture, što više suvremene industrijalizacije i kapitalizma, kako bi i sebe uvjerili da su njihovi neprijatelji tu.
Uvijek imati u rezervi par beznačajnih bankara, nekoliko zafrkanata branitelja kako bi imali s kim ratovati. Ponuditi im i nekoliko neavangardnih analitičara.
I uvijek imati na telefonskoj liniji RTL kao Ostojićev MUP u „slučaju“ Reiner, jer Radman nije duga vijeka.
Tako ih držati u akciji dok ne prepuknu od energije, pića i hrane.
Ali, državnu sisu – ne dati.
S njima je podjednako opasno i davati im državnu sisu i ozbiljno razgovarati.
Jer, oni su konceptualci.
Nikad ne znaš kad će se početi skidati.
Na kraju. Jedino tako se može premostiti današnja Hrvatska i s ceste za vukojebinu preusmjeriti prema svijetu kojemu oduvijek pripada. Na užas avangarde.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
