Viču mu “lopove” …
Kako nas izvješćuju razno razni „jutarnji i večernji 24 satni indexi“ ekipa iz Remetinca je dočekala bivšeg premijera i sada ga navodno časti razno raznim epitetima.
Jedan od zatvorenika, koji je izašao na slobodu, za HRT je kazao kako su mu svi zatvorenici iz ćelija skandirali “Ivo, lopove!”.
I što sada?
Je li Ivo lopov?
Ili su Ivi „dasku nasapunali“?
Je li Ivo „žrtveni jarac“ ili se je „naš Ivo zaigrao i oteo kontroli“?
U krajnjem slučaju „koga boli uvo“ za Ivu i za šolde koje je navodno „zamračio“?
Ma „boli uvo“ one koji i sami nisu umočili prste u lonac s medom, pa sada ljuti i bijesni upiru prstom u Ivu. To je najlakše. Bio je valjda brži i spretniji od njih. Ma „boli uvo“ one koji su se i sami „fudrali“ pa se sada boje ostati bez „fudre“.
Ako je sve to „istina“.
Ali zapitajmo se što je danas u Hrvatskoj Istina?
Ljudi moji u Hrvatskoj Istina odavno ne stanuje.
Mi smo Istinu prognali.
Mi smo Istinu protjerali iz Hrvatske.
Mi smo Istinu mijenjali za Stevana Burduša.
Mi smo Istinu svjesno prodali za „novu pravednost“.
Mi smo Istinu žrtvovali za članstvo u novoj tvorevini, u Yugosferi.
Mi smo Istinu ubili i pokopali, jer ne želimo biti slobodni, nego želimo robovati.
U Hrvatskoj istinu određuju razno razni tuđi interesi i interesi njihovih slugu, koji se uvijek prelamaju preko naših leđa. Istina je prognana s ovog ozemlja i sada nam dnevno serviraju tzv. „istine“ koje služe kao „dude varalice“ za nezrele narode i pojedince.
Ali vratimo se čovjeku iz Remetinca.
Vratimo se „našem Ivi“.
Ivo je tragičan lik. Kao da je „ispao“ iz neke antičke drame. Mogao je zauzeti mjesto u hrvatskoj memoriji, u „hrvatskom Panteonu“ ali … vrag mu nije dao mira i završio je u „hrvatskom Remetincu“.
Mene osobno niti najmanje ne zanima je li „naš Ivo poplašio neke šolde“. Ja o tome ništa ne znam. Postoji u ovoj državi nekakvo sudstvo, pa neka zaradi svoju plaću. Kada presuda bude pravomoćna o njoj se može razgovarati. Prije toga ne.
Mene je „doktor Ivo“ razočarao puno prije nego što će nekakav sud izreći svoj pravorijek. Mene je „doktor Ivo ubija u pojam“ kada je servirao na „pjatu“ dnevnik „Slobodnu Dalmaciju“ onima koji ovu, ili bilo koju Hrvatsku, „ne mogu ni smisliti“.
Dati jedini dnevnik u Dalmaciji „dici Šarkovog gospodara“, dati novinu „fenjerašima“, neoprostiva je izdaja nacionalnih interesa.
I naravno Gotovina!
To se ne oprašta.
Dok je svijeta i vijeka to se Ivi Sanaderu oprostiti ne će i ne smije.
To je krimen koji vapi do neba. Samo se nebo trese od te užasne nepravde.
Izdati čovjeka, koji je sve dao da bismo mi opstali, zločin je vrijedan devetog kruga Pakla.
Veliki državnici osluškuju i osjećaju bilo svojega naroda i pitaju svoj narod kada nisu 100% sigurni što im je činiti.
„Doktora Ivu“ je ubila oholost. Bio je uvjeren da sve zna i da sve može.
Ma koji narod? Koji puk? Tko to još vodi računa o stvarima koje se tiču maloga čovika? Koga je to još briga za dragovoljca? Za udovicu poginulog branitelja? Za ratnika koji ima PTSP? Za one koji se ne srame suze na spomen Vukovara i Škabrnje, Zadra i Šibenika, Dubrovnika i Mostara?
To ti Ivo ne mogu oprostiti.
Ne mogu, ubij me, ali ne mogu.
Kažeš bio si pod pritiskom?
I mi smo pod pritiskom. Od jutra do sutra.
Otkad znam za sebe ja sam neprestano pod pritiskom.
I kada mi je najgore i najteže pitam svoju obitelj šta mi je činiti.
Jer nisam sam sebi svrha na ovome svijetu.
To sam Ivo isto očekivao i od tebe.
Očekivao sam od tebe da me pitaš. Da mi se požališ. Da mi se povjeriš.
I da zajedno donesemo odluku. I da zajedno za nju i odgovaramo.
Da si tako postupio ušao bi u povijest kao državnik koji je slušao srce svojega naroda. Ovako si samo ušao u Remetinec.
Ne znam što bih ti još rekao?
Ako te brane ti koji te brane šanse su ti velike da izađeš uskoro na slobodu.
Ali ja bih radije, “doktore moj”, s Antom Gotovinom proveo desetljeća u tamnici nego što bih s tobom bio i jedan jedini trenutak na slobodi.
Jer to je pitanje Istine i Slobode koje ti nikada ne ćeš razumjeti.
Jer to je pitanje Pravde i Poštenja koje ti nikada ne ćeš dokučiti.
Jer to je pitanje Ljubavi i Domoljublja koje ti nikada ne ćeš osjetiti.
Na tvoju žalost.
