Vjeruje li itko razuman da nije moguća izborna krađa?
Državni sustav u koga ljudi vjeruju samo ako ga predstavljaju „njihovi“, odmah treba promijeniti, a njegove protagoniste trajno isključiti iz politike i javnosti.
Nevjerojatno je kako se ozbiljni nedostaci političara, u ovome slučaju Karamarka, vidljivi u jednome slučaju, lako pretvore u prednosti u sasvim drugim okolnostima i situacijama. Nedostatak talenta za komuniciranje i obavještajna prošlost su Karamarku bili veliki uteg tijekom predizborne kampanje i istodobno glavna meta žestokih nasrtaja iz suparničkoga tabora.
Ali, upravo te dvije karakteristike danas, kad se otvorila rasprava o eventualnoj krađi na prethodnim izborima, Karamarku idu u prilog i njegove riječi čine jako ozbiljnim.
A uznemirenost suparnika golemom.
Njegovo upozorenje ne čini ozbiljnim trenutna funkcija, na što se usmjeravaju SDP-ovci, gongovci, „zabrinuti“ analitičari i gomila nevjerodostojnih novinara i medija, koje predvodi potpuno srozani HTV.
Razumljivo je zašto oni ističu funkciju kao vrhunac vjerodostojnosti. Njima je funkcija, a ne čovjek mjera pameti, vjerodostojnosti, znanja i sposobnosti, po kojoj su političke kreature kao Bauk, Maras, Jakovina, Matić ili Ostojić dobivali javni značaj.
Konačno, zašto bi Karamarko, koji je predstavljan godinama kao crni vrag, najednom morao biti ozbiljan jer je na ozbiljnoj funkciji?
Stvara li funkcija od idiota intelektualaca, od lupeža časnoga čovjeka, od nasilnika samaritanca, od izdajnika domoljuba?
Naravno da ne.
Nasljednici komunizma, kako bi Aralica rekao, mentalni komunisti, zapravo i ne mogu drugačije gledati ni političare ni državni poredak, jer potječu iz političke paradigme u kojoj svaka bukva i krkan automatski postaje akademik, čim bi počeo odlučivati o bilo čemu.
Karamarko je otvorio pitanje, koje je za sada test elementarnoga povjerenja u državni i politički sustav zemlje. Ništa ni više ni manje.
To bi morala biti ključna poruka rasprava, jer nitko ne može u ovoj fazi mjerodavno govoriti je li to istina ili nije.
Zbog toga nije najvažnija stvar eventualna krađa, iako bi otkrivanje takve krađe bila krajnja granica ispod koje više ne bi smjelo biti ništa isto u ovoj zemlji, jer je za sada to prvenstveno pitanje institucija koje jedine imaju mogućnost otkriti istinu o tome.
Uz napomenu da, što god zaključe, da će im opet dio Hrvatske vjerovati, dio neće.
Ključno je pitanje, kako upravo taj problem riješiti.
A o tome se uopće ne raspravlja.
Državni sustav u koga ljudi vjeruju samo ako ga predstavljaju „njihovi“, odmah treba promijeniti, a njegove protagoniste trajno isključiti iz politike i javnosti.
Činjenica je da su s oštrim kritikama prema Karamarku i Oreškoviću kao njegovome „šefu“, istoga trenutka krenuli Peđa Grbin, Arsen Bauk, svi novinari i informativno-politički program HTV-a, zatim gomila medija istog ideološkoga profila i „objektivnosti“, nevladine udruge poput GONG-a, njihovi lideri Zelić, Šalaj i niz analitičara koji „mudro“ upozoravaju da je Karamarkova optužba toliko strašna da bi značila slom sustava.
Drugim riječima pokušavaju dobiti, ili bjanko povjerenje, ili prepasti naciju nekakvim krahom državnoga sustava zbog značaja Karamarkove trenutne funkcije. U tome se nazire neizgovoreno stajalište da je bolje ne otvarati takva pitanja, nego – otkriti prijevaru.
Sumnjam da su jako zabrinuti zbog mogućnosti da Karamarko laže, a još više sumnjam da bi plakali zbog urušavanja vjerodostojnosti Karamarkove trenutne funkcije, ako laže.
Zašto dakle tolika dreka i žestina u osporavanju njegovih „indicija“, ako je bilo nemoguće varati?
Ključna pitanja, koja nekoliko dana svi novinari HTV-a postavljaju su – vjerujete li u mogućnost krađe i zašto Karamarko nije ranije reagirao?
Pa se onda tipovi koje sam nabrojao izjašnjavaju.
Koga briga vjeruje li Peđa Grbin u Karamarkove riječi, vjeruje li Zelić ili GONG u to što on govori i kakva je to – informacija?
Postavljati im to pitanje, bez ijednoga elementarnoga saznanja o indicijama o kojima Karamarko govori jedino može značiti stvaranje prethodne poželjne društvene klime i integracije istomišljenika za sve što se eventualno može dogoditi.
A to je klasični – agitprop.
To je samo po sebi dno novinarstva, kao što je poprilično žalosno gledati danas Bauka, Grbina ili Zelića kako, bez da trepnu okom, govore o poštenju i povjerenju.
I to ni više ni manje, nego u državne institucije koje su oni do jučer predstavljali i toliko puta kompromitirali, te ustanove poput APIS-a, koje su potpuno klonirali i inficirali gomilajući stotine svojih ljudi u njima.
Zašto Karamarko nije ranije izašao s tim upozorenjem ako je imao indicije?
Zbog toga da mu Ranko Ostojić i Orsat Miljenić ne utječu na istragu.
Nelogično?
Baš me zanima kome.
S druge strane, da je Karamarko nakon dva, tri ili pet dana počeo javno jaukati na rezultate izbora, ispao bi gubitnik točno kao i SDP-ovci nakon predsjedničkih izbora. Uz ionako jadne rezultate, jedino bi mu preostalo – objesiti oko vrata ploču s natpisom luzer i umjesto antifašistkinje Mirt glavinjati zagrebačkim trgovima.
Ta pitanja HTV-ovih novinara esedepeovcima i gongovcima bi bila komična i primjer potpunog idiotizma da na žalost taj pravac utjecaja na javnost i način upravljanja društvenim procesima nije postao pravilo u Hrvatskoj.
Zbog toga ova pitanja i pokušaji nisu smiješni, već – opasni.
Činjenica je da je hrvatski državni i politički poredak toliko poremećen i nevjerodostojan, da su mediji, navodne nevladine udruge i gotovo cijela javna scena toliko jadni i kompromitirani, da je potpuni debilizam i izostanak minimuma obraza s tih pozicija govoriti o povjerenju.
A krajnje je dno novinarske profesije optuženoga i tužitelja javno pitati stotinu puta zaredom, tko ima pravo. Što bi to trebali reći, već – mi, ja, naši?
Isto tako je činjenica da je pokušaj dominacije u ponavljanju svojih istina pred svojim novinarima i u svojim medijima autorizirani model upravljanja i postojanja navodne antifašističke ljevice, jer drugačije nikako ne mogu vladati Hrvatskom.
Zna svaka budala da se povjerenje u Hrvatskoj, kao i sve čemu svjedočimo, čak i do elementarne ljudskosti dijeli na dva društvena tabora.
Jedan je antihrvatski, anacionalni i neka inačica internacionalističkog, koji isključuje sve hrvatsko, a svodi se na odricanje gole ljudskosti i čovječnosti onim drugima. Drugi je većinski, onaj koji polazi od hrvatskih nacionalnih interesa, osjećaja, identiteta i tradicije, a nalazi se žestoko stiješnjen i u potpunoj defenzivi pred brutalnošću prvog tabora.
Prvi su antifašisti, drugi fašisti.
Niti prvi vjeruju drugima, niti drugi vjeruju prvima.
I, to nije problem, jer je pogrešno tražiti zajedništvo i međusobno povjerenje tih skupina.
Zbog čega?
Zbog toga što je to povjerenje i zajedništvo jedino moguće postići na najnižim vrijednostima, a to hrvatskom narodu ne treba. Ne treba niti jednom narodu.
Ovdje nisu vrijedni spomena argumenti koje iznose Peđa Grbin i pogotovo Arsen Bauk, jer su oni kroz zadnje četiri godine tisuću puta pokazali da nemaju pojma o stvarima u koje se upuštaju, kao i da su spremni slagati da ne trepnu okom, ako je nešto u interesu stranke i njihove vlasti.
Još je besramnije dovoditi Zelića ili bilo koga iz GONG-a pred medije, da oni kažu ima li, ili nema, osnova u Karamarkovim tvrdnjama.
Svakome na nacionalnom spektru jasno je kao dan da je njihova riječ bezvrijedna, njihovi standardi posve subjektivni i diskriminirajući do kažnjivih elemenata isključivosti, a njihove poruke i djelovanje vrlo zlonamjerno prema Hrvatskoj.
Oni to odavno ni ne kriju, kao što to nije krio nikada dok je bio na vlasti, niti jedan član vladajuće Kukuriku koalicije, kao niti jedan autor ili protagonist medija pod njihovom kontrolom.
Njima je svako ponašanje prema ovim drugima opravdano, dopušteno i ne pada im na pamet da bi se to i njima moglo razbiti o glavu. Jer, ponavljam, ovi drugi, a to je velika većina hrvatskoga naroda – uz sve kvalifikacije koje koriste navedeni avangardisti nisu – ljudi.
To je jednostavno njihovo polazište.
Nema institucije u Hrvatskoj koja nije potpuno zatrovana tom razornom nevjerodostojnošću i infekcijom nevjerojatnih razmjera.
I, što se događa kada izgube vlast?
Pozivaju se upravo na poštenje, vjerodostojnost, odgovornost, znanje, čast, regularnost i profesionalizam. Cvile i mole, pišu pisma u Bruxelles kao Ranko Ostojić, jauču kao Ante Tomić da ga sudac, za napisanu svinjariju ne kazni novčano i – očekuju razumijevanje.
Pupovčevom mantrom, pokreću svoje mehanizme kažnjavanja Z1 zbog toga što je čovjek s razlogom rekao da je svećenik SPC-a četnik, a mole za razumijevanje i milost kada netko primijeti da njegove „Novosti“ cijelu državu i narod bez razloga nazivaju – fašističkim.
Prvorazredni bi idiotizam i golema neodgovornost prema hrvatskome narodu bila, imati trunke milosti i razumijevanja za njihove bijedne pokušaje i cviljenje.
Nakon Karamarkove izjave desetine ljudi javno eksplicitno navode nepravilnost i krađe tijekom izbora i prebrojavanja glasova.
Zašto se danas javljaju?
Jer osjećaju da bi njihova pritužba mogla imati rezultata, a time i smisla.
Zašto ranije nisu reagirali?
Prvo, nisu vjerovali upravo ovima koji zaključuju da nije moguća izborna prijevara, drugo, kad su, kao Sinčić, reagirali – nitko nije odgovarao i treće, HTV ih nije pitao.
Nije li uvredljivo da Bauk ili Grbin, a pogotovo Zelić, kome ni rođena mater ne smije vjerovati jer je običan plaćenik koji dobije naručenu istinu pa je mora nekako dokazati (sjetite se izvješća o govoru mržnje) trabunjaju o nemogućnosti prijevare, a nemaju pojma o čemu Karamarko govori?
Ili znaju više od toga?
Od toga je samo uvredljivije pokušati to s javne televizije prodati naciji kao – argument. Važnije je, dakle, da Karamarko pokuša i uspije s ovom Vladom postići bar minimalni korak vraćanju državnih institucija na razinu načela hrvatskoga naroda, od toga je li bilo krađe ili ne. A to neće uspjeti ako svoju istinu nametne umjesto Grbinove, koristeći njegove metode.
Ionako mu, da ne znam što otkrije, HTV, dok mu je Radman na čelu, neće vjerovati.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
