OVI DANAŠNJI PROBLEMI BAŠTINA SU STARIH ZAKULISNIH IGARA EUROPSKIH IMPERIJALISTA (I. DIO)
RUŠENJE OTOMANSKOG CARSTVA
Put prema korienima svih prošlih, sadašnjih i budućih sukoba ne samo na Blizkom i Srednjem iztoku, nego i s islamskim svietom u drugim dielovima, direktno vodi u anale osvajačkih intriga starih europskih imperijalističkih sila, poglavito Engleske, Francuske i Rusije, a ponešto i Italije, koja je poslie ujedinjenja raznih mini-državica 1871. godine, postala kraljevinom i odmah počela glumiti nekakvog nasliednika drevnog Rimskog carstva.
Najglavnije među njima su tzv. Balfourova deklaracija (Balfour Declaration) i Sykes-Picot Agreement, kojima su Engleska i Francuska za vrieme 1. svj. rata, bez da su pitale stanovništvo koje je tu živjelo tisućama godina prije nego je itko čuo za Francusku, a još manje za Vel. Britaniju, odredile i zacrtale granice država koje će razpačavanjem otomanskoga carstva pasti pod direktnu kontrolu njihovih imperija.
Legitimnost tih deklaracija i ugovora bila je upitna od prvoga dana njihove objave.
Arapski nacionalisti odmah, a posebno poslie ostvarenja Balfourove deklaracije stvaranjem židovske države Israela 1948., počeli su otvoreno pozivati na poništenje granica iz Sykes-Picot ugovora koje su u islamskom svietu smatrane baštinom anglo-francuskog imperijalizma, što su i bile.
U novije doba, 2014., mladi ekstremni pan-islamisti na prostorima sada razrušenih Iraka i Sirije, podigli su se na oružani ustanak za uzpostavu šire islamske unije s istim ciljevima.
Te godine ova nova islamska milicija ISIL, koja se, uz druge, naziva i Islamskom Državom Iraka i Sirije, svim muslimanima preko twitter-a šalje poruku da “poslie 100 godina nepravde razbija Sykes-Picot i da proglašuje Kalifat na području Iraka i Sirije”.
Zapadni sviet se ne može otresti uvjerenja da će se čitavi islamski sviet kolektivno ustati protiv Zapada. Kako pokazuje današnji “Rat protiv terorizma” zapadni politički moćnici na pojavu tzv. svetog rata (jihada) gledaju isto onako kao i njihovi predhodnici kad su 1914. planirali 1. svj. rat.
Taj, 1. svjetski rat, imao je golem upliv na formiranje izgleda današnjeg Srednjeg Iztoka. Padom otomanskog carstva na njegovim prostorima europski imperijalizam zamijenio je turski imperijalizam. Poslie četiri stoljeća ujedinjenja u multinacionalnom carstvu pod turskom islamskom vlašću Arapi su se našli razdieljeni u broj novih država pod izravnom britanskom i francuskom dominacijom.
Poslieratna podjela otomanskoga carstva bila je rezultat neprestanih pogađanja i žestokih natezanja između Britanije, Francuske i Rusije tijekom čitavog rata.
Škotski unionist John Buchan u svojoj noveli “Greenmantle” 1916. godine ovako opisuje europsku začaranost s prikrivenom snagom islamskog fanatizma:
“Islam je borbena vjera i mulahsi u propovjedaonicama stoje s K’uranom u jednoj i izsukanom sabljom u drugoj ruci”.
Sir Walter Bullivant, glavni špijun u toj priči, pita: “Predpostavimo da postoji neka arka zavjeta koja će u nekom zabitnom selu zaluditi nekog muslimanskog seljaka snovima o muslimanskom raju”.
Varijante Buchanovih fiktivnih razgovora u Foreign Office-u krajem 1915., događale su se u stvarnosti u raznim uredima njemačke vlade u Berlinu gdje su bile poznate pod imenom “Islampolitik” i mnogi Nijemci su vjerovali da će najveći doprinos otomanskoga carstva europskim ratnim nastojanjima doći kroz “politiku islama”.
To mišljenje prvi je objavio bogati banker barun Max von Oppenheim.
Kao vrlo bogat mlad čovjek on je 1883., o svome trošku, proputovao po Srednjem Iztoku, a 1892. preselio je u Kairo koje će mu do 1909. služiti kao baza za daljnja putovanja po prostorima s većinskim muslimanskim stanovništvom.
Oppenheim je bio vrlo plodan autor i njegova vrlo bogata klasična studija o arapskim plemenima “Die Beduinen” i dan danas se rabi kao jedan od naboljih izvora za informacije o mentalitetu muslimanskoga svieta.
Kao čovjek koji je duboko mrzio britanski imperijalizam, Oppenheim je bio jedan od prvih zagovarača njemačkog novog prijateljstva s muslimanskim svietom kao oružjem protiv britanske bahatosti i pohlepe.
Još 1906. godine Oppenheim je zapisao: “U budućnosti islam će igrati mnogo veću ulogu. Vjerski fanatizam i demografska snaga islamskih zemalja jednoga dana će imati veliku važnost za zemlje Europe”. Tu snagu barun je htio upregnuti kao pomoć Njemačkoj protiv britanskog i francuskog imperijalizma.
Kad je 1914. izbio 1. svj. rat, Oppenheim je u Berlinu otvorio “Jihad Bureau” za proizvodnju pan-islamske propagande za poticanje pobuna u francuskim kolonijama u Sjevernoj Africi, ruskim u Centralnoj Aziji i, Indiji, “dragulju u britanskoj kruni” s 80 milijuna muslimana.
Oppenheim je bio mišljenja da i ako ne dođe do tih pobuna da će sama njihova prietnja prisiliti Englesku da podpiše mir umjesto da nastavi rat.
Između 1908. i 1913. godine Otomansko carstvo bilo je suočeno s velikim unutarnjim i vanjskim opasnostima.
Počevši s “Revolucijom Mladih Turaka” 1908., političke institucije nekoliko stoljeća starog imperija našle su se pod neizdrživim pritiscima.
Domaći reformisti su na sve načine pokušavali uvesti zastarjelo i zaostalo carstvo u dvadeseto stoljeće.
Europske imperijalističke sile Vel. Britanija, Rusija i Francuska i novonastale balkanske državice ušle su u rat s Turcima radi osvajanja otomanskog teritorija.
Armenski i arapski aktivisti tražili su veću autonomiju u oslabljenoj carevini.
Ova pitanja koja su do 1914. godine dominirala u svim razpravama u otomanskom parlamentu postavila su temelje za tzv. Veliki otomanski rat (1912. – 1918.).
Suočen s do tada najvećom domaćom prietnjom njegovome tronu u više od trideset godina njegova vladanja, ostarjeli monarh, sultan Abdülhamid II., 23. srpnja 1908., saziva sasatanak kriznog stožera.
Otomanska vojska u Makedoniji digla se na ustanak protiv Porte i zahtjeva obnovu ustava iz 1876. godine i povratak na parlamentarni sustav.
Sultan je znao što je sve bilo uključeno u taj ustav puno bolje od svojih protivnika.
Jedna od prvih klauzula te konstitucije, koju je on podpisao prije nego je sjeo na otomanski tron 1876. godine, bilo je javno proglašenje reformi (tzv. Tanzimat-a), kao kulminacije četrdesetgodišnje borbe njegovih podanika za reforme.
U to vrieme njega se smatralo prosvjećenim reformatorom, ali dugogodišnje vladanje nad narodom “prosviećenog reformatora” pretvorilo je u diktatora.
Abdülhamidov absolutizam ima korjene u seriji kriza s kojima je mladi sultan bio suočen na samom početku njegove vladavine.
Carstvo koje je on nasliedio od svojih predhodnika bilo je u jadnom stanju.
Godinu dana prije (1875.) Carska riznica najavila je bankrot, a europski kreditori (Engleska i Francuska) bili su vrlo brzi u zahtjevanju momentalne izplate duga i nametanju strogih sankcija na njegovu vladu.
Na zapadu engleski imperijalisti na čelu s Williamom Gladstoneom 1876., javno osuđuju turske zločine u Bugarskoj (normalno da ne spominju svoje diljem svieta), a na iztoku Rusija priprema rat za osvajanje otomanskih područja.
Ti vrlo opasni pritisci imali vrlo negativan utisak na vladare ovoga staroga imperija. Te (1876.) godine snažna grupa vojnih častnika koji su tražili reforme zastarjelog sustava svrgnula je sultana Abdülaziza, koji je par dana kasnije nađen mrtav u njegovim odajama. Izgledalo je da je izvršio samoubojstvo – imao je prerezane žile na rukama.
Njegov nasliednik, Murat V., dobio je slom živaca tri mjeseca nakon sjedanja na tron . U ovako, u svakom pogledu nepovoljnim prilikama, 33 godine stari Abdülhamid II. dolazi na priestolje.
Sultan se još takorekuć nije ni uzpeo na priestolje kad je Rusija počela s agresijom na njegovo carstvo.
Još od davnih vremena Rusija je sebe smatrala legitimnim nasliednikom Bizanta i vjerskim glavarom Iztočno-pravoslavne Crkve.
Stoga, uz pohlepe za drugim otomanskim prostorima, glavni cilj Rusije je osvajanje i aneksija sjedišta te Crkve, drevne bizantske priestolnice, Carigrada (Istanbula).
Osvajanjem Istanbula Rusija bi dobila podpunu kontrolu nad geostrateškim morskim prolazima Bosporom i Dardanelima, čime bi povezala svoje luke na Crnom Moru sa Sredozemljem.
Međutim, ruskim zapadnim susjedima, Francuskoj i Engleskoj, tijekom čitavoga devetnaestog stoljeća, bio je cilj ograničiti rusku Carsku flotu na Crno More, a to je bilo moguće samo održavanjem teritorijalnog integriteta Otomanskoga carstva.
Spriečeni u njihovim aspiracijama da okupiraju Istanbul i ove nadasve važne morske prolaze, Rusi za miješanje u otomanske interne poslove koriste balkanske (srbske, grčke i bugarske) nacionalne pokrete dok istovremeno s Otomanima izazivaju ratove i osvajaju komadić po komadić njihovoga teritorija.
KAKO SE SRBIJA OSLOBODILA TURSKOGA JARMA?
Srbija u svojim povijesnim etničkim granicama priznata od Berlinskog kongresa
Koncem 1876., pobune u Srbiji i Bugarskoj daju Rusiji izgovor za još jedan osvajački rat. Rabeći austrijsku neutralnost i rumunjsku dozvolu za slobodan prolaz njezinoj vojsci, Rusija u travnju 1877., navješćuje Turskoj rat.
Ruske snage napadaju, brzo napreduju i osvajaju neke balkanske dielove Otomanske carevine. Njima se pridružuje domaće pravoslavno stanovništvo koje nad turskim i uobće muslimanskim seljacima vrši strašne masakre.
Rusi istovremeno kroz Kavkaz napadaju dielove iztočne Anatolije.
Kako bi dobio podporu naroda protiv ruske invazije sultan Abdülhamid igra na kartu pan-islamizma i, kao “glavni kalif svih muslimana” poziva na jihad protiv Rusije. Otomansko pučanstvo se masovno odziva na sultanov poziv, dragovoljno pristupa u obranu i donira novčane doprinose za ratne potrebe.
Nu sve je to bilo premalo i prekasno. Uzprkos sultanovom jihadu Rusi nastavljaju s osvajanjem i koncem siječnja 1878. njihove trupe su već u neposrednoj blizini Istanbula. Da opasnost bude što veća sultan je suočen sa stalnim pobunama svojih ministara i vojničkih zapovjednika.
Nemajući izbora mladi sultan je prisiljen suspendirati ustav, zatvoriti neke od pobunjenika i uzeti svu vlast u svoje ruke.
Ali, pošto je bilo prekasno za bilo kakav vojni odpor sultan je bio prisiljen s Rusima podpisati mirovni ugovor.
Nekoliko mjeseci kasnije ( u lipnju i srpnju 1878.) europske imperijalne sile sazivaju tzv. Berlinski kongres u kojem sudjeluju; Britanija, Francuska, Rusija, Njemačka, Austrougarska i Italija, kako bi riješile probleme rusko-turskog rata i nove sukobe na Balkanu.
Odredbama toga Berlinskog kongresa Otomansko carstvo gubi velike dielove svoga teritorija; Bosnu, Srbiju, Bugarsku i dielove iztočne Anatolije.
Povrh ovih gubitaka Otomani gube i dodatna područja koja nisu bila uključena u odredbe Berlinskoga kongresa. Britanija 1878. zaposjeda Cipar i stavlja ga pod svoju kolonijalnu vlast. Francuska 1881. okupira Tunis, a godinu dana kasnije Britanija pod svoju kolonijalnu vlast stavlja Egipat.
Poslie ovih gubitaka sultan je prisiljen preuzeti svu vlast u svoje ruke, čime je svojim podanicima oduzeo politička prava, ali je (za neko vrieme) zaustavio daljnje osipanje Carstva.
Iako je ruska vojska za vrieme zasjedanja Berlinskog kongresa bila utaborena u neposrednoj blizini Istanbula i samo čekala zapovijed da ga zauzme, Kongres to nije dozvolio jer su Francuska, a pogotovo Engleska, planirale uzpostaviti svoju vlast i kontrolu nad Istanbulom, a time i nad Bosporom i Dardanelima.
Nu Engleska će prije nego pođe u osvajanje Istanbula i ovih morskih tjesnaca morati čekati čas kada će Abdülhamidovo carstvo još više oslabiti.
Kako bi taj čas došao što prije trebalo je doći do sveobćeg rata, koji će s velikom pomoći triju “tradicionalnih saveznika” Engleske Francuske i Rusije izbiti 1914. godine.
I dok su se Otomani borili za obranu svojih teritorija u iztočnoj Anatoliji oni se suočavaju s novom krizom na Sredozemlju.
Njihove provincije (vilajeti) Bengazi i Tripoli, u današnjoj Libiji, bili su jedino što je poslie francuske okupacije Alžira i Tunisa i britanske okupacije Egipta preostalo od njihovih posjeda u Sjevernoj Africi.
Ohrabreni garancijom britanske i francuske “neutralnosti”, koju su unapried od njih dobili, naduti Talijani 29. rujna 1911., sa svojom ratnom mornaricom polaze u osvajanje ovih otomanskih vilajeta u Libiji, čija obrana broji svega par tisuća slabo naoružanih i demoraliziranih vojnika.
Otomani nisu učinili baš ništa da izazovu rat s Italijom, ali kada su vidjeli da im ništa ne stoji na putu Talijani se dižu na ostvarenje svojih novih imperijalističkih ambicija u Sjevernoj Africi, pod izgovorom da Turci šalju velike količine oružja posadi u Bengazi i Tripoli i time ugrožavaju neke Talijane koji tamo žive.
Otomanska pozicija u Libiji bila je podpuno neodrživa. Njihove trupe, od ukupno 4.200 vojnika, bile su razbacane po raznim mjestima, a uobće nisu imale nikakvu mornaričku podporu.
Talijani ove snage napadaju s jakom mornaricom i 34.000 vojnika. Otomanski vojnici Talijanima pružaju ljut odpor, ali pošto su obkoljeni sa svih strana (Francuzi u Tunisu, Britanci u Egiptu) poslie 3 tjedna herojske borbe nestaje im hrane i strjeljiva i Talijanima uspjeva zauzeti obalne gradove; Bengazi, Tripoli i Cirenaiku.
Otomanska vlada i organizacija “Mladi Turci” zauzimaju radikalno suprotne pozicije o ovoj talijanskoj invaziji.
Veliki vezir i njegova vlada nisu vjerovali da se Libiju može spasiti i bili su je spremni odpisati kao marginalni teritorij.
Mladi Turci jednostavno nisu bez borbe mogli prihvatiti gubitak otomanskog teritorija.
U listopadu 1911., vođa organizacije “Mladi Turci”, bojnik Ismail Enver (kasniji Enver-paša), putuje u Solun i poslie 5 sati duge razprave dobiva suglasnost svojih kolega (častnika otomanske vojske) da u Libiji počne gerilski rat protiv talijanskog okupatora.
U pismu svome prijatelju iz djetinjstva, njemačkom mornaričkom atašeju Hans-u Humann-u, Enver kaže: “Mi ćemo skupiti naše snage u unutrašnjosti Libije i zajedno s grupama domaćih Arapa na konjima i devama pod vodstvom naših častnika dan i noć napadati i uništavati manje talijanske jedinice.
Kad neprijatelj bude za nas previše jak, naše grupe će se povući u široke otvorene prostore u pustinji u koje se, bez obzira na njihovu nadmoć u ljudstvu i oružju, kukavički Talijani neće usuditi ući.
Dobivši suglasnost svoje organizacije Enver se (ikognito) prebacuje brodom u Aleksandriju.
Za njim ubrzo dolazi nekoliko desetaka turskih domoljubnih častnika. Iz Egipta, koji je bio pod britanskom vlašću, prebacuju se u Libiju.
Među ovim častnicima je i mladi ađutant, bojnik Mustafa Kemal, koji će kasnije biti poznat kao Kemal Atatürk (otac Turaka).
Druga grupa mladih otomanskih častnika dolazi kroz Tunis i tako u Libiji počima gerilski rat protiv Italije.
Ovi častnici biti će poznati pod imenom “fedai” (dragovoljci koji su voljni umrieti u borbi za domovinu).
Između listopada 1911. i studenog 1912. Libijski Arapi pod vodstvom ovih otomanskih častnika vode izvanredno uspješne gerilske napadaje na Talijane.
Uzprkos golemoj nadmoćnosti u ljudstvu i modernom naoružanju Talijani se ne usuđuju izići iz svojih utvrđenih postava na obali i pokušati zauzeti unutrašnjost Libije. U iznenadnim, većinom noćnim, napadima grupe gerilaca iz arapskih pustinjskih plemena nanose im goleme gubitke. U tih godinu dana Talijani su izgubili 7.400 vojnika, 3.400 poginulih i 4.000 ranjenih.
Vidjevši da neće moći zauzeti Libiju Talijani pokušavaju sukobe s Turskom na drugim frontovima. Oni su znali da će dobiti Libiju tek onda ako Turska pod pritiskom Engleske, Francuske i Rusije podpiše mirovni ugovor, pa kako bi prisilili Istanbul da što prije zatraži mir, njihova mornarica bombardira otomanske gradove na iztočnoj obali Sredozemnoga Mora.
U ožujku 1912. bombardiraju Beirut, u svibnju zaposjedaju neke manje otoke u Egejskom Moru, šalju torpedne čamce u Dardanele, a par mjeseci kasnije igraju na tzv. balkansku kartu, to jest kada su na poticaj Engleske, Francuske i Rusije Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka stvorile savez i Turskoj naviestile rat. Turska i čitavo Otomansko carstvo u to vrieme je bilo toliko slabo da je svima bilo poznato pod imenom “Bolesnik na Bosporu” ili “Mrtvac na Bosporu”.
Opasnost rata na Balkanu izazvala je veliku krizu u Istanbulu. Braneći vilajete u Libiji otomanska vlast je svoje posjede na Balkanu ostavila podpuno nezaštićene i izložene udaru. Dok je Srbija bila pod izravnim utjecajem Francuske, Rusije i Engleske, Crna Gora je, “radi rodbinskih veza” (talijanski kralj Viktor Emanuel III. bio je oženjen Jelenom, kćerkom crnogorskog kralja Nikole), bila pod utjecajem Italije.
Vidjevši što se događa, otomanski idealizam brzo se pretvorio u realizam.
Deset dana poslie što im je na poticaj Italije Crna Gora navijestila rat, Otomani podpisuju primirje s Italijom, kojim se odriču Libije.
Ove međusobno netrpeljive nove državice; Srbija, Bugarska, Crna Gora i Grčka, sklopile su sada savez protiv gospodara koji nad njima vladao skoro 500 godina ne samo za to da se oslobode njegovoga gospodstva, nego da, svaka za sebe, ugrabi što više njegovog teritorija; Kosovo, Makedoniju, Albaniju i Trakiju.
Njihove vojske (zajedno) brojile su oko 715.000, od Francuske i Engleske dobro naoružanih vojnika, protiv otomanske, koja je brojila ukupno 320.000 vrlo slabo opremljenih branitelja.
U to vrieme Grčka je britanskom i francuskom pomoći već imala dosta jaku ratnu mornaricu dok Turska nije imala takorekuć nikakvu. Grci sada koriste svoju pomorsku nadmoć i zauzimaju Kretu, Solun, južni dio Albanije i niz egejskih otoka koji su bili pod otomanskom vlašću.
Sa sjevera Srbi i Crnogorci napadaju Makedoniju, Kosovo i Albaniju.
Najteže borbe vodili su Bugari s Turcima u Trakiji, ali su ipak uspjeli probiti njihove linije obrane i Porta je početkom prosinca 1912., bila prisiljena s njima podpisati mirovni ugovor. (I. DIO)
Zvonimir Došen/Braniteljski radio/Dragovoljac.com
