Zadnji objektivni uvidi hrvatskog podrijetla  (Wikinfo)

Novo o iskonu Prahrvata (Zadnji objektivni uvidi hrvatskog podrijetla): U ovom pregledu se navode uglavnom najnoviji pokazatelji kroz zadnjih desetak godina o ranim Prahrvatima koji su još bili nepoznati do kraja 20. stoljeća, dok će se ini manji detalji i klasična pitanja o ranim predslavenskim Hrvatima pobliže razraditi u inim paralelnim člancima (vidi niže:

Poveznice). Tek nakon raspada Jugoslavije, od 1991. počinju u Hrvatskoj izlaziti pregledne veće monografije podataka o antičkim predslavenskim Hrvatima (M.N. Ćurić, M. Vidović itd.), a 1993. objavljen je i prvi manji zajednički zbornik (A. Bauer s 28 koautora) s višedisciplinarnim sustavnim izvodima većine glavnih podataka o predslavenskim Prahrvatima.

Potom u novoj Hrvatskoj izlazi još desetak pojedinih autorskih knjiga i niz manjih članaka o tim pitanjima, a 1999. Iranski kulturni centar u Zagrebu objavljuje poveći zbornik (23 koautora) o antičkim Iranohrvatima, gdje je razradjena i prva veća bibliografija raznih strukovnih tekstova (bez novinskih napisa) o predslavenskim Hrvatima sa 249 tekstova od 120 raznih autora tiskanih od 1797.-1999.

Nakon toga su dosad održana još 4 stručna skupa o podrijetlu ranih Hrvata (Iranski kulturni centar 2001, Matica Hrvatska u siječnju 2006. i Muži zagorskog srca 2006 i 2009), ali pripadni tekstovi u medjuvremenu dijelom još nisu tiskani zbog ideopolitičke promjene društvenog ozračja i ponovnog porasta jugoslavističke promičbe.

U medjuvremenu, nakon već objavljenog Iranohrvatskog zbornika 1999, raznolika istraživanja suvremenim metodama glede hrvatskog iskona, kod nas i najviše u inozemstvu su značajno i brzo napredovala diljem svijeta, osobito na područjima biogenetike, arheologije i paleolingvistike, pa su ta dva prva zbornika o predslavenskim Prahrvatima (1993. i 1999.) u ponekim aspektima prevladana i dijelom već zastarjela. Zato su predmet ovog pregleda baš te važnije znanstvene novosti iz novija 4 simpozija, dok će se ini manji detalji i klasična pitanja o ranim predslavenskim Hrvatima pobliže razraditi u drugim paralelnim člancima.
 

Contents
    * 1 Summary
    * 2 Biogenetski nalazi poredbom DNA
    * 3 Najnoviji prajezični nalazi
    * 4 Arheonalazi Prahrvata i Bijelih Hrvata
    * 5 Mayorov: Velikaya Horvatiya
    * 6 Doselidbe i razvitak Hrvata
    * 7 Današnje javne spoznaje
    * 8 Literatura
    * 9 Poveznice
    * 10 Reference

Summary

News on Croatian origins (Recent real insights on Croatian ethnogenesis): Here are condensed several main conclusions from the scientific proceedings of 67 papers and lectures in symposia 2001-2009, on the real Croatian origins including also their modern genetics:

    * 1. Croatian proper ethnonym (Hrvati) and the main national symbols as their emblem and leading titles (ban, župan, etc.) surely are not Slavic, but chiefly pre-Slavic of Indo-Persian origins.
    * 2. Modern biochemical genetics of DNA confirmed 3/4 masculine Croats and 4/5 feminine ones do not descend from east-European Slavs, but they are of different non-Slavic origins: Genetically by their main I1 / Eu7 type, they are the most affine with very similar and frequent genoms of Y-DNA in Caucasus (to 58%) and Kurdistan.
    * 3. Slavicizm is presented in Croats chiefly by their recent language and partly by folklore, but in 3/4 Croatian ancestors this slavicizing was tardive after 9th – 12th century, and it is completed recently by an obligate yugo-slavicizm imposed by the political-military force during Yugoslavia of 20th century (most opponents imprisoned and 5 ones killed). Therefore this medieval majority of dissimilar pre-Slavic Croats in actual Croatia and Bosnia were not registered as Slavs prior to 9th century.
    * 4. Modern bio-genetics, new archeologic finds and advanced paleo-linguistics at the start of 21st century crashed Yugoslav dogma of unquestionable slavicizm in all Croats, and so this dogma is lastly transformed into a fanatic religion of Croatian panslavism parallel with islam and christianism; these panslavians are now promoting in a fictive retrospect the polyteist Slavonic pantheon of Perun & Company. Their fanatized mujaheddins in main media i.e. internet and television now prozelitize 3/4 non-Slavic Croats forcing them to became in backwards the ‘true’ spiritual Slavs, while the modern data of genetics and other sciences they stigmatize as false, satanic and hostile ones – and they now directed Croatian society toward a true Slavonic racizm.

Biogenetski nalazi poredbom DNA

Kroz zadnjih desetak godina, ozbiljne znanstvene teorije etnogeneze u svijetu je već nemoguće zamisliti bez biogenetske dokumentacije i svi ini novi prikazi bez toga ili protivni biogenetici, odnedavna se već smatraju neozbiljnim ideološkim naklapanjima. Sve do kraja 20. st. ljudska genetika metodološki još nije bila dovoljno razvijena da pruži suvisle i sigurne podatke o podrijetlu većih etnogrupa, pa su o tomu ranije izvođeni manjeviše nesigurni pokazatelji iz krvnih grupa, nasljednih bolesti itd. Tek nedavno od god. 2000, uglavnom po masovnim biokemijskim analizama Y-kromosoma razrađenim metodama nalik dokazu očinstva ili identifikaciji mrtvaca i ubojica, stvorene su sigurnije mogućnosti za masovne poredbe iskona većih etnopopulacija.

Tako je danas biogenetika postala jedan od glavnih i razmjerno najsigurnijih materialnih dokaza za stvarni fizički i biološki iskon raznih naroda, neovisan od ideoloških i dnevnopolitičkih interesa (osim kod nas na Balkanu gdje se već dielom i to krivotvori). Jedna od najnovijih i za nas ključnih biogenetskih analiza u inozemstvu je velika biokemijska poredba svih proučenih slavenojezičnih populacija, koju su objavili neutralni strani genetičari Rebalja, Mikulič i desetak inih slavenskih suradnika 2007.: Oni jasno i nedvojbeno zaključuju da su pravi tj. genski zajednički Slaveni samo oni istočni i zapadni od Češke i Lužica do Ukrajine i Sibira – naprotiv medju tzv. «južnim Slavenima», po genomu su pravi genski Slaveni samo Slovenci i manjina najzapadnijih Hrvata – a svi ini Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Makedonci i Bugari po genomu uglavnom nisu bili prvotni Slaveni, nego raniji antički neslaveni koji su tek naknadno jezičnom nadgradnjom slavizirani.

Isto je bilo vidljivo već od prvih genetskih uvida (Semino i sur. 2000) što su naši dogmatski panslavisti pokušali idejno izbjeći, zaobići i relativizirati, ali su ovime baš srodni slavenski biogenetičari to definitivno zapečatili i dokumentirali, pa zato genski odbačeni «južni Slaveni» odsad zauvijek odlaze u ideološku ropotarnicu povijesti, odakle ih je nemoguće vratiti (osim nekim novim panslavenskim terorom jugoslavenskog tipa).

Od god. 2000.-2007. je genetički manjeviše proučena većina europskih naroda pa i Hrvati, za koje je iz toga upoznat uglavnom grubi zajednički iskon, ali nam još manjkaju regionalni detalji osim za nekoliko otoka. Iz tih poredbenih nalaza u Europi slijedi da istočnoeuropski Slaveni u 40-60% imaju zajednički dominantni genotip prvo nazvan oznakom Eu19 ili danas po novom R1a (= mutacija M17). Taj slavenski tip se u jugoistočnoj Europi obilnije nalazi tek oko 1/3 kod Slovenaca i Makedonaca, ali je kod ostalih tzv. “južnih Slavena” taj genotip razmjerno nizak osobito u Bosni, Crnoj Gori, Dalmaciji i na otocima gdje naprotiv izrazito dominira drugi dinarski tip Eu7 ili po novom I1b (tj. mutacija M170). Za ovu se donedavna smatralo prije detaljnih istraživanja Azije, da je navodno ograničena na Europu s najvećim koncentracijama u Hrvatskoj i Bosni oko 2/5 do 1/2 pučanstva, a u Hercegovini i na dalmatinskim otocima od 2/3 do 4/5 pučanstva.

Prve genske analize Hrvata od više raznih autora na nekih 730 uzoraka u god. 2000.- 2004. (Primorac i Marcikić, Ivan Jurić, Marjanović i suradnici, Rudan i sur., itd.), kod nas su pokazale dominaciju osobitoga dinarskog haplotipa I1b (ili Eu7) od 45% do 48% tj. blizu polovice Hrvata, a u Hercegovini i na dalmatinskim otocima taj naš tip doseže preko 70%. Naprotiv istočnoeuropski haplotip R1a (ili Eu19) sličan inim Slavenima, u Hrvatskoj obuhvaća tek 23%-28% pučanstva, a samo na zapadu (Istra i Gorski Kotar) ovaj tip prelazi više od 1/3 uzoraka. Iz toga su neutralni inozemni genetičari Passarino, Chikhi i drugi zaključili da unatoč jeziku, Hrvati po genskom iskonu nisu Slaveni.

Danas to još oštrije potvrđuje neutralna međunarodna ekipa od desetak slavenskih genetičara (Krysztian Rebalja i Aleksej Mikulič s više suradnica iz Poljske, Ukrajine, Slovačke i Rusije) koji su 2007. objavili završni udarac jugo-genetici. Iz opsežne genske poredbe svih jezičnih Slavena ovi su nedvojbeno dokazali da pravi genski Slaveni tipa R1a i zajedničkog iskona danas žive od Češke do Ukrajine i Sibira. Naprotiv među tzv. južnim Slavenima su slavenskoga genskog iskona samo Slovenci i dio najzapadnijih Hrvata, a većina Hrvata u Hrvatskoj i Hercegovini, pa Bošnjaci, Srbi i Bugari su prvotni genski neslaveni koji su tek naknadno po jeziku slavizirani u kasnije doba. Tako je, nakon prvih Primorčevih nalaza koje su naši jugoslavisti htjeli odbaciti i omalovažiti, sada još slavenska međunarodna genetika ponovo pokopala južne Slavene u ropotarnicu povijesti.

Zbog ubrzanog razvitka genetike, najnovije biogenetske analize inih etnogrupa izvan Europe a nadasve u prednjoj Aziji nakon god. 2004, danas su već bitno promijenile te nedavne zaključke. Npr. navodni “slavenski” genotip Eu19 ili R1a, pruža se kroz Aziju izvan Slavena u još većem prostranstvu od Kavkaza do središnje Azije i Indije, gdje je još viši nego među europskim Slavenima: npr. Tadžikistan 68%, Kirgizija 65% i Kašmir 60%, a obilan je i južnije u Indiji i Pakistanu po 40 – 60%. Dakle to danas nije samo slavenski genotip nego obuhvaća većinu indoeuropskih naroda iz istočne jezične skupine satem.

Također ni naš hrvatsko-dinarski tip Eu7 ili I1b danas više nije ograničen na jugoistočnu Europu (što jugoslavisti prikrivaju i prešućuju), jer je odnedavna obilno nađen u oko 1/3 pučanstva na Kavkazu 27-52%, sjevernom Kurdistanu do 33% i u Teheranu 34%, a na Kavkazu u narodu Dargyni dosiže 58% i Swaneti čak 82% tj. podjednako mnogo kao kod nas u Hercegovini i na otocima. To jasno pokazuje da naši dinarci imaju stvarne genske veze s Kavkazom i Kurdistanom, iako nam genetika zasad još ne pruža izravne vremenske dokaze kako i kada su nastale te genske veze, tj. selidbom iz prednje Azije na Balkan ili obratno, pa su u tom pogledu još moguća poredbena domišljanja iz inih izvora: arheologija, povijest, itd.

Prvi oskudni i provizorni navodi za genetiku Prednje Azije i Irana spominju se od 2001, u nekoliko općih pregleda Azije koji dijelom zahvaćaju i Iran, a ti su nalazi značajni i za nas zbog mogućeg iranskog iskona ranih Hrvata. Novije detaljne i suvisle genetske analize na par tisuća uzoraka iz Irana, Kavkaza i Kurdistana nedavno je objavila vjerodostojna međunarodna ekipa ruskih, njemačkih i iranskih istraživača tj. Ivan Nasidze i suradnici 2004, 2005, 2006. i 2007. Pritom su u Teheranu našli čak 34% ili 1/3 našega dinarskog haplotipa I1b (stariji naziv je Eu7), pa u devetmilijunskoj prijestolnici Irana sad živi oko 3 milijuna nama sličnih dinaraca tj. više nego u Hrvatskoj. Taj dinarski tip je manjeviše raširen na sjeveru Irana i južnije do Isfahana (17 %).

Potom je ova ekipa također kod sjevernih Kurda u Turskoj našla 33% istoga dinarskog tipa, a ostali Iranci i Kurdi pripadaju istočnoeuropskom haplotipu (R1a ili Eu19) i dio semitskim tipovima Eu9 i Eu10 zbog utjecaja južnih arapskih susjeda. Ipak su najveće udjele našega dinarskog tipa našli kod kavkaskih gorštaka: zapadni Kavkaz 32% – 60% i Swaneti na istočnom Kavkazu čak do 82%, a još dalje na istoku taj naš tip doseže od 5%-12% duboko u središnju Aziju sve do Kirgizije i Fergane. Sve to još genski ne dokazuje da su rani Hrvati stigli baš iz Irana, ali jasno potvrđuje da su hrvatski, kavkaski i iranski dinarci sigurno zajedničkog iskona i u ranoj prapovijesti ili predhistoriji morali su negdje biti u izravnom fizičkom dodiru, ali njihova starost i smjer selidbi još su dijelom nejasni bez genskog uvida u fosilne kosture iz ranih tisućljeća.
 

Najnoviji prajezični nalazi

Najbitnije novosti u poredbenom jezikoslovlju za našu etnogenezu je pobliže proučavanje raznih kurdskih dialekata, te prve analize i definicije ranoarijskih pradialekata. Prije u doba južnoslavenske dogme se hrvatski izvan slavenstva uspoređivao samo s baltičkim jezicima (najviše s litvanskim), pa donekle s klasičnim indijskim samskritom i sa staroperzijskim. Noviji detaljni pregledi i poredbe slabije poznatih kurdskih dialekata osobito nakon god. 2.000, sad već jasno pokazuju njihovu heterogenost i neki stručnjaci ih već shvaćaju za posebne jezike. Jugoistočni kurdski govori koji su dosta arabizirani, imaju spram hrvatskoga razmjerno slabiju sličnost negoli perzijski, ali je zato zapadnokurdski dialekt Kurmandji u Turskoj nama sličniji nego perzijski, dok delamitski Kurdi ili Zazaki u srednjoj Anatoliji govore nama nevjerojatno sličnim jezikom koji je najbliži staroj Avesti i daleko je sličniji hrvatskoj ikavici od bilo kojega inog azijskog jezika, ne samo po 1/4 rječnika nego i gramatčki (sadrži čak i slavenski glas jat).

Slično poredbeno značenje kod nas imaju i etimološke monografije reliktnih domaćih pradialekata, osobito za poluslavenski otočni Gan-Veyan iz istočnog Kvarnera (Yošamya 2005). Nadalje, indijski prahistoričar i paleograf Kalyanaraman nedavno je iz ranih pečata i inih halkolitskih zapisa na keramici napokon dešifrirao i otkrio nam prve naznake o temeljnim značajkama za ranohrvatski pradialekt indoiranskog prajezika Saraswati, koji je tada u davnini pred 4 – 5 tisućljeća bio srednji prijelaz izmedju prairanskoga i ranoindskog pradialekta. Kalyanaraman je iz ostalih tadašnjih hieroglifa sada prvi uspio dijelom odrediti i opisati naš prediranski ranohrvatski pradialekt Haraquati iz ranoarijske grupe u IV. i III. tisućljeću, iz čega slijedi da je praosnovica izvornoga hrvatskog prije Jugoslavije (ali ne današnjeg vukopisa), daleko starija i od najranijega praslavenskog, pa se hrvatski odsad može tek ideološki izvoditi iz staroslavenskog samo nekim povratnim vremepovom.

S tim našim najranijim pradialektom prije 4.- 5.000 god. i sa srodnim prajezikom saraswati iz rane Indije, najviše sličnosti pokazuju čakavci i kajkavci, dok su sličnosti spram šćakavskih ikavaca slabije, a balkanski jekavski štokavci s tim našim prajezikom nemaju uglavnom nikakve veze (tj. naknadno su kroatizirani). Tim jezičnim vezama su slični spomenuti genetički nalazi po kojima također naši štokavci nemaju prirodnih genskih veza istočnije od Kavkaza.

Arheonalazi Prahrvata i Bijelih Hrvata

Osim već duže poznate klasične arheologije koja manjeviše upućuje na naše predslavenske sličnosti npr. po kariranim grbovima, tropletima i već ranije poznatim nadpisima predslavenskih etnonima (kao glasoviti Horoathos na antičkim pločama iz azovskog Tanaisa, pa Harauvati ili Harahvati na ahemenidskim carskim klinopisima iz Bagistana i Perzepolisa u 6. st. pr.Kr., te prapovijesnog naroda Hurrwuhé iz klinopisa mitanskog kralja Mattiwaza u 14. st. pr. Kr.), kroz zadnjih desetak godina su proučeni i drugi još stariji zapisi etnonima sličnih Hrvatima. Tako su arheolozi Meadow i Kenoyer u ranoj pracivilizaciji Harappa iz Pakistana nakon 1999. našli niz ranoindskih hieroglifa od 34.- 31. stoljeća, u kojima je potom paleograf Kalyanaraman pronašao uz ino i ranohrvatske praplemenske etnonime Haraquati i Haraxvati.

Levantski klinopisi i još noviji nedavni nalaz prapovijesne olupine ranoindskog broda sa saraswatskim hieroglifima i našim harauvatskim kositrom na dnu istočnog Sredozemlja, po Kalyanaraman-u jasno potvrđuju da su harapanski trgovci Saraswati još u III. i II. tisućljeću navigali istočnim Mediteranom od Levanta do Cipra i Krete (a još nesigurni nalazi tog tipa odnedavna postoje i iz naše Cetine). Iz svega navedenog danas sve jasnije slijedi da su prahrvatski pretci do sadanje Hrvatske pristizali u više uzastopnih valova. Najraniji mogući kontakt su pojedini saraswatski trgovci koji su već u brončano doba plovili istočnim Sredozemljem i možda do Jadrana. Potom u 12. st. pr.Kr. slijedi prvi veći val naše doselibe sa Starog istoka, kao pomorske selidbe tzv. “naroda s mora” s kojima iz Levanta na Jadran stižu i Liburni. Drugi veći selidbeni val s istoka do nas je bio pri provali Darijeve perzijske vojske od Irana na Balkan, pri čemu do nas iz šire Perzije stižu panonski Segestani i jadranski Delmati (i možda još neki drugi) s kojima su najbliža staroiranska praplemena istočnoiranski Segestani i zapadnoiranski Delamiti. Treći i zadnji naš val s Istoka su azovski Horoathi od 2/3 st., koji su doselili, preko sada konačno dokazane i bolje poznate Bijele Hrvatske oko Karpata, ali su kod nas prepoznati kao slavenski Hrvati tek nakon 9 st., otkad su napokon bili bar dijelom jezično slavizirani.

Druga podjednako važna nedavna arheološka odkrića, kojima je odsad sigurno povezan starohrvatski «missing link» donedavna nejasnih Bijelih Hrvata, detaljna je poredbena razrada cijelog niza novih arheonalaza iz rane Bijele Hrvatske početkom srednjeg vijeka nakon 6 st. u zapadnoj Ukrajini, pri čemu su najzaslužniji kao organizator i prevoditelj naš prof.dr. Đuro Vidmarović, te arheolog prof.dr. Orest Korčinskij i niz inih ukrajinskih stručnjaka. Dosad je time podrobno istraženo više desetaka ranih bjelohrvatskih gradina koje su sada već jasan i obilno dokumentiran arheološki odraz života, kulture i tehnike gradskoga bjelohrvatskog plemstva u odnosu na ine slavenske kmetove u okolnim selima na nižoj kulturnoj razini, koji se sada arheološki sve jasnije očituju kao dva zasebna, poviesno i etnički dosta različita etničko-klasna sloja.

Nova arheologija Bijele Hrvatske već očito pokazuje da oko Karpata u ranom srednjovjekovlju nisu živjele tek amorfne slavenske mase u romantičnom egalitarizmu, nego je već tada na karpatskom ozemlju Bijele Hrvatske vladalo organizirano i složeno društveno slojanje indoeuropskog tipa. Dok su u ranoj Rusiji i istočnoj Ukrajini prvo srednjovjeko plemstvo nad seljačkim Slavenima znatnim dijelom tvorili nordijski Varjagi, u zapadnoj Ukrajini i Slovačkoj su sličnu ulogu ranog plemstva nad Slavenima uglavnom imali iranoidni Bijeli Hrvati.

Ti arheonalazi su doduše protivni idealiziranim romantičnim predočbama panslavističke književnosti donedavnih stoljeća – ali sad baš nova arheologija nesumnjivo potvrdjuje oskudne zapise ranih arapskih, vikinških i inih srednjovjekih kroničara o stvarnom državotvornom postojanju organizirane Bijele Hrvatske oko Karpata s nizom arhitektonski složenih «gorodišča». Stoga je danas već priglupo i neznanstveno, kada većina naših ideologiziranih medievalista još uvijek i nadalje uporno tvrde kako je ta «navodna Bijela Hrvatska sumnjiva» ili čak nepostojeća – jer bi onda po istim kriterijima istraženosti oni takodjer morali odbaciti tj. poništiti kao sumnjivu i Kraljevinu Hrvatsku dinastije Trpimirovića (što jugoslavisti i pokušavaju).

Mayorov: Velikaya Horvatiya

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su javno dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do srednjovjekih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju.

Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po dogmatskom načelu: tim gorje po činjenice !.

Konačno je pred par godina objavljena ključna i dokumentirana ruska monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata u Ukrajini izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju svih ranih Slavena. Naš razvoj od 2.– 7. do stoljeća uglavnom se odvijao u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivima, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima prije stoljeća VII, nakon čega su većina naših tekstova na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Najvažniji temeljni zaključci iz te monografije jesu:

    * Velika i Bijela Hrvatska: Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.
    * Smještaj Velike Hrvatske: Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe, od današnje Moskve do Crnoga Mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. Krakov, tek je naknadno ušao pod hrvatsku vlast.
    * Doba Velike Hrvatske: Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjestra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog kariere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva. Uostalom, većina tih naših medievalista su znanstveno sumnjivi i problemima nedorasli raniji yugo-kadrovi, koje je uglavnom postavila Partija po podobnosti i zato su dosad njihove glavne ‘vrline’ antihrvatstvo i apriorno odbacivanje za jugoslavenstvo nepoželjnih podataka – o kojima iz ideološkog straha takvi jugo-kadrovi jednostavno ne žele znati. Najočitiji je dokaz njihove ideologizacije i protuhrvatskog apriorizma, da se zamalo nijedan od tih naših medievalista (izim Ukrajinca prof. Graljuka), iz svojih kabinetskih sinekura dosad još nije udostojao bar ponekad zaviriti u neke od stotinjak već poznatih, bjelohrvatskih plemićkih gradina diljem Slovačke i Ukrajine, jer njima je to u fiktivnom jugo-svijetu nepoželjno i za njihovu jugo-dogmu to jednostavno ne postoji.

Doselidbe i razvitak Hrvata

Ovi istočni doseljenici potom su uglavnom postali čakavci i kajkavci te manjim dijelom šćakavski ikavci. Naprotiv se štokavski jekavci oblikuju i kroatiziraju puno kasnije nakon te hrvatske doselidbe, pretežno od slaviziranih autohtonih Vlaha koji nemaju bliže veze s našom azijskom pradomovinom. Nakon što su dosad u Jugoslaviji i većina ostalih nejekavskih Hrvata silom pretvoreni u vukovske štokavce, time smo uglavnom presjekli sve kulturno-jezične veze s našom antičkom pradomovinom, pa se od Vlaha i inih balkanaca sada još izdvajamo tek biološki po nepromjenjivom genotipu različitom od istojezičnih susjeda. Glavne su iduće etape oblikovanja današnjih Hrvata po slijedu novijih spoznaja:

    * a) U dosadašnjem slijedu upoznavanja naše predslavenske etnogeneze, početkom 20. st. su nam bili poznati uglavnom samo kasnoantički tragovi sarmatskih Hrvata kao Horoathos iz azovskog Tanaisa u 2. i 3. st.

    * b) Potom je najzaslužnji dr. S.K. Sakač sredinom 20. st. bitno proširio poznavanje naših ranoantičkih predaka u Perzijskom carstvu Ahemenida iz 6. i 5. st. pr.Kr.

    * c) Konačno kroz zadnjih desetak godina već nam stižu arheonalazi sa zapisima ranih prediranskih Prahrvata u Indiji i Pakistanu kao Haraqwati i Haraxvati iz 34.- 31. st., za koje nam je danas već dijelom poznat i njihov ranoarijski pradialekt, a za sve to je najzaslužniji dr. Srinavasan Kalyanaraman, po kojemu se Prahrvati mogu već pratiti možda i do 65. st., tj. kroz 8.500 godina unatrag.

    * d) Povrh svega toga, sad nam i suvremena biogenetika sve jasnije dokazuje prirodne osobitosti hrvatske etnopopulacije i njezine razmjerno slabije veze sa Slavenima, a izrazitije s domaćim starosjediocima i nadasve s etnogrupama iz Starog istoka. Takodjer je bar dijelom sada dokazan i genski kontinuitet brojnih potomaka antičkih Ilira medju nama.

 Današnje javne spoznaje

Unatoč sve dubljem, detaljnijem i sigurnijem novom upoznavanju ranih predslavenskih Prahrvata osobito kroz biogenetiku, arheologiju i paleolingvistiku, sve te vjerodostojne i za nas dragocjene kulturno-povijesne spoznaje različito su i promjenjivo prihvaćane u našoj javnosti, medijima i školstvu, tj. prvenstveno na ideoplitičkoj a ne stukovnoj osnovi. To nam jasno dokazuje da je naša nametnuta društvena svijest balkanskog tipa još uvijek vrlo nerazvijena i dosta primitivna.

    * a) U prethodno doba komunističke Jugoslavije do 1991, odnosi tadašnjeg režima spram hrvatske etnogeneze su bili surovi i autoritarni, ali bar jasni s otvorenim zabranama neslavenskih navoda.

    * b) U nedavnim devedesetim godinama tj. u doba stvarne društvene otvorenosti za predsjedništva Franje Tuđmana, u tom pogledu je manjeviše ostvarena liberalizacija pa se u doba prvog objavljenog zbornika od 1993. do prvog simpozija o etnogenezi Hrvata 1999, moglo razmjerno objektivno i slobodno diskutirati u medijima i javnosti o toj problematici.

    * c) Zadnjih godina nakon novijih društvenopolitičkih promjena i tobožnje dalje lijevo-liberalne “demokratizacije”, unatoč napretku svjetske znanosti, genetike, arheologije itd., kod nas istodobno nastupa nova ideopolitička blokada reorganiziranih starih jugoslavističkih snaga uz lažnu demagogiju o tobožnjim slobodama. Nakon 2001, a pogotovo danas je u našim orwelovskim medijima opet skoro nemoguće prozboriti o ikakvoj etnogenezi osim zastarjelog ideološkog zaglupljivanja o bezuvjetnom sveslavenstvu, a kad se slučajno i spomene bilo što izvan tog jednoumlja, sa svih strana naviru rojevi primitivnih ideopolitičkih diskvalifikacija i dirigiranih provokatora (npr. u slučaju reforme školstva).

Tako je danas informativno stanje u javnosti i školstvu glede naše prapovijesti i etnogeneze zamalo još i gorje negoli u komunističkoj Jugoslaviji: jer onda se bar jasno znalo što je dopušteno i što nije, a jasne su bile iako nepravedne i sankcije zbog toga. Naprotiv danas u tobožnjoj lažnoj demokraciji – a zapravo orwelovskoj demagogiji preustrojenih starih kadrova, za naivce sve je tek deklarativno dopušteno, a u stvarnosti skoro ništa ostvarivo i sve nepoćudno je zapravo opet blokirano kao i u bivšem jugokomunizmu. Danas su kod nas opet obnovljene stare ideološke falange fanatičnih jugoslavenskih mudžahedina zadojenih slavenstvom poput neke nove jugovjere, bez čije privole je zapravo nemoguće bilo čije nepoćudno sudjelovanje u našoj kulturi, znanosti i školstvu. Zato se bez bitnijih i korjenitih društvenih promjena, uskoro kod nas teško može očekivati ikakav značajni domaći napredak u javnom upoznavanju i obrazovnom prihvaćanju suvremenih znanstvenih spoznaja o našem iskonu i prapovijesti Hrvata.

Literatura

    * Bauer, A. i sur. 1994: Tko su i odakle Hrvati (revizija etnogeneze). Znanstveno društvo za etnogenezu Hrvata, Zagreb, 104 str.
    * Kalyanaraman, S. 2000: Indian Lexicon. Sarasvati-Sindhu Research Centre, Srinagar.
    * Fureš, R.& al. 2009: Podrijetlo Hrvata (zbornik znanstvenog simpozija 2006). Muži zagorskog srca, Zabok, 144 str.
    * Lovrić, A.Ž. 2007: Genetički imperijalizam nad Hrvatima. Hrvatski list, Zadar.
    * Mayorov, A. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg.
    * Nasidze, I.& al. 2004: Mitochondrial DNA and Y-Chromosome variation in the Caucasus. Ann. Human Genet. 68: 205–221. [1]
    * Nasidze, I.& al. 2005: MtDNA and Y-chromosome variation in Kurdish groups. Ann. Human Genet. 69: 401–412,
    * Qamar, R.& al. 2002: Y-chromosomal DNA variation in Pakistan. Amer. J. Human Genet. 70: 1107-1124.
    * Rebala, K.& al. 2007: Y-STR variation among Slavs; evidence for the Slavic homeland in the middle Dnieper basin. Journal of Human Genetics 52/5: 406–414.
    * Spencer-Wels, R.& al. 2001: The Eurasian heartland; A continental perspective on Y-chromosome diversity. PNAS, 98 (18): 10244-10249.
    * Tomičić, Z.& Lovrić A.Ž. 1999: Staroiransko podrijetlo Hrvata. Zbornik simpozija, 526 str., Zagreb-Tehran.
    * Underhill, P.& al. 2001: The phylogeography of Y-chromosome binary haplotypes and the origins of modern human populations. Ann. Human Genet. U.K. 65: 42-63.
    * Zerjal, T.& al. 2002: A genetic landscape reshaped by recent events; Y-chromosomal insights into Central Asia. Am. J. Human Genet. 71: 466-482.

Poveznice

    * Crvena Hrvatska
    * Podrijetlo Hrvata
    * Velikaya Horvatiya

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save